Već nešto više od četiri godine, ako kolaps Lehman Brothersa uzmemo za inauguralnu točku, svijet se nalazi u ekonomskoj krizi razmjera sličnih onoj iz tridesetih godina prošloga stoljeća. Ozbiljnosti krize, pored evidentnih realnih ekonomskih pokazatelja, svjedoči i nezanemariv proboj lijevih ideja u mainstream. Prvenstvene zasluge za proboj imaju efekti krize na živote većine – brutalan napad na standard kroz tzv. mjere štednje, rast nezaposlenosti, ukidanje socijalnih prava i nastavak demontiranja preostataka države blagostanja. Rascjep između dominantne ideologije i degradirajućih životnih uvjeta neminovno je morao olabaviti hegemonijski okvir. Osim vijesti o porastu prodaje Kapitala ili Komunističkog manifesta u medije su pripušteni heterodoksni obrasci tumačenja krize i kritike ekonomskih instrumenata kojima vladajuća klasa i njihovi ekspertni ešaloni pokušavaju riješiti krizu. Uz nekoliko rijetkih iznimki lijevih naklonosti iz akademskog miljea koji posjeduju javnu reputaciju stručnjaka, ključni podstrek širenju medijskog polja dale su razne socijalne borbe i buntovi. Uz razne konkretne lokalne borbe u svim državama, bilo studentske ili sindikalne, globalni amblemi postali su Occupy Wall Street, Arapsko proljeće i otpor grčkog naroda. Karakteristika koja povezuje sve pokrete njihov je nastanak na ruševinama organizirane ljevice. I shodno tome glavna nit koja se provlačila kroz rasprave o njihovoj uspješnosti ili dugotrajnosti pitanje je metoda ili modela organizacije. Nužno je zabilježiti da te ruševine nisu svugdje iste niti da su recentne ekonomske i političke povijesti država i kontinenata svedive jedna na drugu. Za ovu priliku dostatno je dijagnosticirati globalne trendove implementacije određenih ekonomskih politika znanih kao neoliberalizam i paralelni, ali i međuovisni uzmak ljevice. Ipak, zbog nemogućnosti, što uzrokovane prostorom što informacijskim deficitom, uzimanja u obzir svih razlika i zbog mjesta na kojem se piše i objavljuje ovaj tekst implicitni referentni okvir rasprave o organiziranju ljevice u ovom tekstu bit će situacija zapadne i istočne Europe. Presudni problem s obzirom na nedavna socijalna i politička gibanja na ljevici i perzistentnost krize postavio je Immanuel Wallerstein u kratkom osvrtu01 na “lijevu” 2011.: “Nije riječ o tome da su OWS, Arapsko proljeće ili indignadosi postigli sve čemu su se nadali. Radi se o tome da su uspjeli promijeniti svjetski diskurs, udaljivši ga od ideoloških mantri neoliberalizma prema temama kao što su nejednakost, nepravda i dekolonizacija. Prvi put nakon dugo vremena obični ljudi raspravljaju o samoj prirodi sustava u kojem žive, ne uzimajući ga više zdravo za gotovo. Pitanje koje trenutno stoji pred svjetskom ljevicom je kako krenuti naprijed i prevesti ovaj inicijalni diskurzivni uspjeh u političku transformaciju”. Nezaobilazni korak u prevođenju rasprava je o modelu organiziranja koji je transformaciju sposoban provesti.
Pogreške ahistorizacije
Konkretna rasprava se odvija ili će se odvijati u konkretnim borbama i ne smije se podleći izazovu imaginiranja najpoželjnijeg modela na papiru u maniri ahistorijske fikcije koja kasnije služi kao valorizacijska matrica za sva zbivanja na terenu. Najčešći primjer takvih imaginacija male su lijeve organizacije raspršene po cijelom svijetu čija se legitimacijska potka, i organizacijska i programska, temelji na nekom od sukoba u povijesti ljevice 20. stoljeća, pa se tako samoprozivaju npr. trockističkima ili maoističkima, pritom previđajući očitu disparatnost između činjenice da je u vrijeme tih raskola ljevica bila na vlasti i defanzivne pozicije koju danas zauzima. Taj previd simptom je eliminacije osnovnih marksističkih procedura analize, tj. prostog fakta da ni ljevica ne funkcionira u povijesnom vakuumu. Nesumnjivo postoji gradacija po relevantnosti tih organizacija i svrhovitosti njihovih funkcija u današnjim borbama, no njihovo ishodišno historijsko situiranje za posljedicu ima beskonačne, neproduktivne rasprave o historiji ljevice kroz prizmu aproksimacije revolucionarne autentičnosti s jasno ocrtanim demarkacijskim linijama. Pritom, treba naglasiti da problemi koje takve organizacije nose sa sobom nisu plod epistemoloških deficita već konkretne historijske putanje ljevice od države blagostanja do raspada SSSR-a i neoliberalne kontrarevolucije. Njihovu funkciju nužno je historijski paralelno čitati s akademizacijom i kulturalizacijom marksističke teorije02 od Drugoga svjetskog rata naovamo kao dvostrukim simptomskim račvanjem deformacije masovnih partija i nestanka država realno postojećeg socijalizma. S druge strane, iznimno je snažna tendencija na ljevici koja otpisuje realno postojeće socijalizme kao potpuno promašene pokušaje od kojih nemamo što naučiti i čija nam iskustva samo okaljavaju imidž. Problem s ovom tendencijom također leži u suspenziji historizacije u presudnom momentu analize u kojem figura totalitarizma ulazi u igru i priječi ispitivanje svih historijskih uvjeta i okolnosti u kojima su se transformativni socijalistički projekti pokušali realizirati. Radi se o pristajanju na liberalnu ucjenu, plod hladnoratovske propagande, koja kao proces valorizacije realnih socijalizama nudi formulu razvitka socijalističkih odnosa od ideje do formacije u laboratorijskim uvjetima kao da imperijalistički neprijatelj uopće nije postojao i cijelo vrijeme pokušavao zaustaviti revolucionarni prevrat i kao da nije postojala politička i ekonomska historija prostora na kojima su se prevrati dogodili. Velika opasnost brisanja socijalističkog nasljeđa kao opterećujućeg balasta nalazi se u posljedičnoj eliminaciji klasne dimenzije iz današnjih borbi. Često se klasni antagonizam i materijalni interesi zamjenjuju s borbom za ahistorijsku univerzalnost ljudskih prava i na taj način zaobilaze sve kontradikcije i prilike za uprljati ruke, pritom zaboravljajući da je netko morao dobrano uprljati ruke da bi danas u nekim socijalnim pravima uživali.