Uprosincu 2009. otputovao sam u Copenhagen na konferenciju Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama (COP 15). Nisam prisustvovao nijednom od službenih skupova na programu konferencije u Bella Centru, već sam sudjelovao u nizu protestnih aktivnosti usmjerenih protiv djelovanja (i što je još važnije – nedjelovanja) službenih stranaka. Puno se toga može reći o protestnim taktikama primijenjenim u Copenhagenu, kao i nešto općenitije o strategiji protesta uoči summita, ali ti događaji su me u prvom redu usmjerili na teorijske refleksije o odnosu između dvije prevladavajuće komponente protestâ: antikapitalistički društveni pokreti i društveni pokreti koji se bave klimatskim promjenama. Čini mi se da ove dvije grupe pokreta imaju duboku poveznicu u činjenici da su usmjereni na upravljanje zajedničkim, što ubrzano postaje središnji teren političke borbe u širokom mnoštvu političkih konteksta. A opet, ovi se pokreti različito odnose prema zajedničkom, čak se i fokusiraju na različite oblike zajedničkog, otvarajući čitav niz konceptualnih antinomija i političkih izazova. Interakcije među aktivističkim pokretima oko summita u Copenhagenu bile su mi prva prilika da jasno sagledam i razlučim neke od ovih antinomija i izazova.
Dvije domene zajedničkog
Osnovne političke razlike među pokretima, kao i antinomije koje u nekoj mjeri stoje iza njih, po mom mišljenju, proizlaze iz činjenice da se fokusiraju na posebne oblike zajedničkog koji dakako imaju različite karakteristike. S jedne strane, u okvirima pokreta protiv klimatskih promjena i ekoloških pokreta općenito zajedničko se u prvom redu tiče planeta Zemlje i njegovih ekosistema, uključujući atmosferu, oceane i rijeke te šume, kao i sve oblike života koji s njima uzajamno djeluju. Antikapitalistički društveni pokreti, s druge strane, zajedničko uglavnom shvaćaju u smislu proizvoda ljudskog rada i kreativnosti koju dijelimo, kao što su ideje, znanja, slike, kodovi, afekti, društvene veze i tome slično. Ta zajednička dobra u kapitalističkoj proizvodnji postaju centralna — i ta činjenica ima čitav niz važnih posljedica po nastojanja da se kapitalistički sustav održi ili reformira, kao i po projekte koji mu pružaju otpor ili one koji ga hoće srušiti. Preliminarno, ova dva područja mogla bi se nazvati ekološko zajedničko i društveno/ekonomsko zajedničko, ili pak prirodno i umjetno zajedničko, iako će se te kategorije vrlo brzo pokazati nedostatnima.
Ove dvije domene zajedničkog nadahnjuju se oprečnim logikama u najmanje dva bitna aspekta. Kao prvo, dok većina ekoloških diskursa o zajedničkom ističe ograničenja Zemlje i oblika života koji su u međudjelovanju s njom, rasprave o društvenim ili umjetnim oblicima zajedničkog redovito se usredotočuju na otvorenu, bezgraničnu prirodu proizvodnje zajedničkog. Kao drugo, dok mnogi ekološki diskursi proizvode sferu interesa koja je puno šira od ljudskog ili životinjskog svijeta, društveni/ekonomski diskursi redovito brane interese čovječanstva kao središnje. Slutim da će se naposljetku, nakon istraživanja, pokazati da ove tobožnje opozicije ukazuju na potencijalne komplementarnosti prije negoli na proturječne odnose između ovih dviju pojavnosti zajedničkog, kao i između oblika političke akcije kakvu svaki od njih treba. Ali da bi se stiglo do te točke potrebno je puno rada.
Ipak prije negoli pobliže promotrimo ove razlike, i političke izazove koje predstavljaju, želio bih se nakratko zadržati na potencijalnim i postojećim vezama među pokretima za zajedničko. U mnogim, ne i u svim aspektima te dvije pojavnosti zajedničkog djeluju po istoj logici, i upravo to tvori temelj duboke povezanosti među tim različitim pokretima. Naprimjer, oba se ova oblika zajedničkog opiru vlasničkim odnosima, i oba ova oblika zajedničkog vlasnički odnosi rastaču. Kao dodatak, možda i kao nužna posljedica, zajedničko u objema domenama ruši tradicionalne mjere ekonomske vrijednosti te umjesto njih uvodi vrijednost života kao jedinu valjanu ljestvicu evaluacije. Zaista, s tog biopolitičkog stajališta podjele između ekološkog i društvenog se zamagljuju.