Stotine filmaša diljem svijeta vjeruje da njihov rad može nešto promijeniti. Ipak, ne potaknu svi odmah neku vrstu inicijative.
Ukazujući na ljudska prava, ovi filmovi osvještavaju i otkrivaju instance kršenja ljudskih prava širom svijeta, koristeći medij snažniji od pisane riječi.
Bruni Burres i Heather Harding (1997: 333)
Aktivističko snimanje filmova i aktivistički festivali imaju ponešto zajedničko. Prije svega, nastoje ispraviti postojeće poimanje nekih problema ukazujući na manje poznata gledišta kako bi ih javnost bolje razumjela. Pokreće ih namjera da osvijeste, otkriju, upozore, spriječe, te ponekad izmijene tijek događaja. Ujedno utjelovljuju uvjerenje da je film dovoljno snažan da ostvari učinak. Poput ostalih mainstream i žanrovskih festivala, aktivistička događanja također pružaju privremeno mjesto zbivanja za prikazivanje novih filmova. Međutim, njihova je pokretačka sila određena svrha koju je moguće izraziti filmskim djelima, a pomaže u pridobivanju pobornika te ideje.
Osim toga, aktivistički festivali imaju jasnu skupinu dionika. Za razliku od ostalih filmskih festivala gdje lokalne vlasti ili interesi filmske industrije imaju kakvu korist, u rad aktivističkih filmskih festivala ne upliću se ni vlada ni filmska industrija ali, shodno tome, nemaju njihovu potporu. Aktivistički filmski festivali nerijetko tvore neku vrstu grupacije s postojećim organizacijama, obično su to tijela koja se deklariraju kao nevladine organizacije što djeluju u okviru raznih civilnih društvenih skupina i ciljeva.
Amnesty International, Human Rights Watch i People in Need samo su neke od krovnih organizacija o kojima se govori u sklopu ovoga sveska. Neka od sponzorskih tijela djeluju samo na lokalnoj ili regionalnoj razini (npr. CLACPI, koje ovdje spominje Córdova), dok ostali djeluju na globalnoj razini (United Nations, Greenpeace). Stoga se većina aktivističkih filmskih festivala oslanja na neprekidnu novčanu potporu i vodstvo krovnih organizacija te često potražuju sredstva od raznoraznih dobrotvornih udruga.
S druge strane, krovne organizacije i udruge imaju postojeće interese pri korištenju filmskih događanja jer, kao što to Bruni Burres navodi u svom intervjuu u ovom svesku, film nudi ljudsko lice i priču te pruža prijeko potrebnu narativnu pozadinu za aktivističko djelovanje. Burres napominje da će komunikacija o suvremenim ljudskim pitanjima kroz film i diskutiranje o njemu nakon prikazivanja doseći “širu i različitiju publiku od kakva izvještaja od 200 stranica ili pravne upute o istoj temi […] jer dobar film može potaknuti emocije i utjecati na osobu na način na koji ni jedan pravni dokument ne može”.U čitavom svesku autori neprestano naglašavaju važnost dostupnosti informacija; filmovi olakšavaju shvaćanje i razumijevanje vrlo apstraktnog diskursa kategorija ljudskih prava.
Ciljevi aktivističkih filmskih festivala kao što su promjena mnijenja, prosvjetljivanje i poticaj na akciju, također ih odjeljuju od ostalih filmskih festivala. Posebno obilježje aktivističkih filmskih festivala njihova je učestala suradnja s obrazovnim institucijama koje također djeluju kao implicitni dionici u nastojanju da se mobilizira stav javnosti i odgoje predani kulturni građani. Ciljane su grupacije srednje škole, sveučilišta te razne druge obrazovne ustanove. U takvom se kontekstu “Filmski seminar Flaherty” također smatra ranim primjerom “aktivističke obrazovne organizacije”, kakvim ga u svom eseju opisuje Patricia R. Zimmermann, jer se ne bavi proučavanjem filma kao razonode već kao ozbiljnog sredstva prenošenja informacija i oblikovanja percepcije svijeta; upravo to je aktivizam sui generis. Uistinu, pedagogija i aktivizam toliko su usko povezani da brojni pisci ovog sveska (Muller, Blažević, Bojic, Farnel, Helfand i Burres) raspravljaju o tim obrazovnim poveznicama izričito kao o integralnim djelovima projekata filmskih festivala.