Makro perspektive direktne demokracije: ekonomski aspekti, država i razvoj

“Stranke su instrument koji treba provesti volju jedne političke opcije. Ozbiljne stranke vode računa o tome. Izbor čelnika ne možemo prepustiti slučajnosti. Kandidatura bez protukandidata u ovom trenutku ukazuje na zrelost i snagu stranke.”
– odgovor hrvatskog kapitalista i političara Radimira Čačića na upit novinara nije li nedemokratski biti izabran za predsjednika stranke bez protukandidata

Pretpostavimo da pod direktnom demokracijom podrazumijevamo potpuno ukidanje ili krajnju minimalizaciju predstavničkog sistema, te maksimalizaciju sistema lako opozivih delegata i izravnog učestvovanja svih stanovnika koji žele sudjelovati u upravi društvom. Iz toga proizlazi da je nužan uvjet takvog društvenog uređenja postojanje određenih jednakih materijalnih uvjeta i ukidanje bilo kakve diskriminacije za sve stanovnike. Iz povijesti socijalizma u Hrvatskoj moglo bi se zaključiti da se tako radikalne promjene ne mogu uspješno uvesti samo dekretima s vrha, te da je direktno i kontinuirano iskustvo svih koji to žele u izgradnji i upravljanju ključnim aspektima društva nužno za izgradnju direktne demokracije. Istovremeno, okvir u kojemu bi se takav razvoj mogao dogoditi postavljaju odnosi i procesi kapitala koje država značajnim dijelom oblikuje, usmjerava i čiji je ona bazični dio.

Anti-demokratske regulacije

Liberalne teorije države nemaju za cilj egalitarno društvo, a u rijetkim se slučajevima bave direktnom demokracijom. Još je lošija situacija s ekonomskom demokracijom. Dok je predstavnička demokracija, suodlučivanje u političkoj sferi kroz izbore i stranke, jedan od formalnih ideala liberalizma, ekonomska demokracija mu predstavlja nepremostivu kontradikciju jer u ekonomskoj sferi vlada zakon privatnog vlasništva i radne snage kao robe. Tako se neotuđivost političkog prava pojedinca na demokratsko suodlučivanje – već drastično limitirano izbornim sistemom, stranačkom negativnom selekcijom kadrova, presudnim utjecajem kapitala i nedemokratskih privatnih i državnih medija – ne prenosi u sferu rada. Nekoliko pitanja se nameće. S obzirom da je zabranjena prodaja ili prijenos individualnog glasa na izborima, zašto po istoj logici nije zabranjena prodaja ili prijenos individualnog glasa na radnom mjestu? Drugim riječima, zašto suodlučivanje na radnom mjestu nije garantirano zakonom, sljedeći logiku suodlučivanja na izborima? Ili, korak dalje, po Davidu Ellermanu: ako se u društvu tretiramo kao svjesni pojedinci odgovorni za negativne posljedice svojih djela, zašto se po istoj logici ne tretiramo na radnom mjestu kao zaslužni za pozitivne rezultate kolektivnog rada tako što se sva dobit uvijek dijeli svim zaposlenima (Anon, 2011; Žitko, 2010)? Liberali bi odgovorili: zato što postoji tržište radne snage i privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. No tržišta, isto kao i dozvoljene forme vlasništva i načine i procese sticanja istih, ustavom i zakonima uspostavlja država, isto kao što zabranjuje prodaju glasova na izborima, ili isto kao što je zabranila držanje robova. Drugim riječima, sve što liberali i zagovaratelji kapitalizma mogu odgovoriti jest da njihovu viziju udruženog života i rada propisuje država.

Nije potrebna velika intelektualna gimnastika da se zaključi kako je nedostatak demokracije na radnom mjestu direktan rezultat državnih anti-demokratskih regulacija koje profesionalni političari uvode i provode u ime kapitala. Političari koji interese kapitala ne slušaju, lišeni financija i podrške medija, u pravilu izbore gube. Ako živimo u demokraciji, zašto svima nije na neki način kontinuirano omogućeno suodlučivanje, već je apsolutni monopol na vlast dan u ruke nedemokratski funkcionirajućim strankama i kapitalu, a samo jednom u četiri godine se stanovništvo pita što misli? Kao i u slučaju demokracije na radnom mjestu, ovo je također slučaj državne anti-demokratske političke volje i strukture. Liberali, kapitalisti i profesionalni političari na ova pitanja odgovora nemaju, niti ih to zanima.