Bolest civilizacije i bolest pojedinca idu ruku pod ruku. Društvene promjene tako utječu na bolesti od kojih ljudi pate, a nove bolesti koje ljudi razvijaju, naravno, utječu na društvo u cjelini. Posljednjih desetljeća vodile su se u psihoanalitičkim krugovima mnoge debate o tome kako društvene promjene koje proživljavamo u postindustrijskom kapitalizmu utječu na pojedince.
Ideologija postindustrijskog kapitalizma uvelike se oslanja na ideju izbora, slobode, samostalnog uspjeha i neprestanog napretka. Međutim, negativna strana ove ideologije očituje se u porastu tjeskobe; osjećaju nedostatnosti i krivnje pojedinca zbog neuspjeha u današnjem svijetu. Donedavno je ideologija izbora uistinu uspješno djelovala kako bi spriječila bilo kakvo razmatranje moguće društvene promjene. Pojedinac je bio zaokupljen neprekidnim mijenjanjem samoga sebe – često do točke samodestrukcije.
Jacques Lacan ukazao je da je ideja samodestrukcije u velikoj mjeri povezana s funkcioniranjem kapitalizma. Posljednjih nekoliko godina raste zanimanje za tezu koju je razvio ranih sedamdesetih na predavanju u Milanu, u kojoj govori da je kapitalizam uzdigao subjekt do položaja gospodara tako da se on više ne smatra proleterskim robom, nego se poistovjećuje s ideologijom nebrojenih mogućnosti, do te mjere da sve u svom životu počne smatrati pitanjem izbora. Uza sve to, društvo u kojem živi postaje sve ubrzanije. Subjekt ne samo da počinje duže raditi nego i troši sve više i više. Dolazi i do toga da počinje uništavati samoga sebe. Tako se radoholičarstvo, ovisnost, anoreksija, bulimija, samoozljeđivanje manifestiraju kao simptomi bolesti od koje subjekt pati. Polako ti simptomi guraju osobu prema različitim putevima samodestrukcije. Međutim, paradoksalno je što se čini da je osoba nesvjesna onoga što joj se događa te i dalje vjeruje u ideologiju nebrojenih mogućnosti.
Samodestrukcija i problem s vlastitom slikom
Gledati samoga sebe u zrcalo nikada nije bilo lako. Iz grčke mitologije poznata nam je priča o Narcisu čija je opčinjenost vlastitim odrazom bila tolika da ga je koštala života.
Narcis nije mogao prestati gledati svoj odraz, dok kasnije problem postaje nesposobnost ljudi da pogledaju sebe u zrcalo. Naprimjer, ljudi s anoreksijom često se užasnu jer u zrcalu vide debelu osobu dok u stvarnosti izgledaju iznimno mršavi. (Postoji i druga krajnost. Imam pretilu prijateljicu koja kaže da u ogledalu vidi sebe kao mršavu osobu pa zato konstantno kupuje odjeću koja joj je premala.)
U vrijeme kada je japanska kultura postala potpuno opsjednuta pojmom ljepote i kada su mladi ljudi postali sve više opterećeni predodžbom o idealnom tijelu, japanski psihoanalitičar Daisuke Fukuda03 zapazio je poseban odnos koji neke mlade Japanke imaju prema zrcalu. Naprimjer, jedna je japanska studentica zatražila pomoć psihoanalitičara jer je imala potrebu razbiti sva zrcala koja su joj se nalazila u blizini. Djevojka ne samo da izbjegava pogledati se u zrcalo, već aktivno pokušava uništiti sve površine u kojima može vidjeti svoj odraz.
Nastanak takvih bolnih simptoma na određen je način povezan s promjenama koje se događaju u Japanu vezanima uz način na koji ljudi percipiraju vlastitu sliku. Posljednih nekoliko godina u Japanu značajno raste industrija ljepote. Japanske djevojke su na mnogim javnim mjestima bombardirane besplatnim novinama koje nude potpunu promjenu njihovog izgleda. Na prvi pogled ove novine izgledaju kao obični modni časopisi, ali zapravo su pune reklama o kirurškim zahvatima s raznim posebnim ponudama, kuponima sa specijalnim popustima… Izgled tako sve više i više postaje objekt konzumerizma koji se jednostavno kupuje. Ako je donedavno japanska kultura učila ljude da moraju prihvatiti svoj izgled, sada se tijelo percipira kao stvar izbora.
Pojava novih psiholoških simptoma ne može se naravno uzeti kao nešto što izravno odražava promjene u ideologiji. Tako ne možemo reći da mlade Japanke masovno razbijaju zrcala ili generalno pokušavaju promijeniti svoja tijela. Pojedinac uvijek manifestira simptome na vrlo individualan način.
Ipak, način na koji se vidimo u zrcalu od ranog je djetinjstva povezan s ljudima koji nas okružuju, kao i kulturom u cjelini. Kada dijete prolazi kroz zrcalnu fazu, ključno je da prepozna svoju sliku preko govora glavnog skrbnika.05 Najčešće je majka ta koja potiče dijete da se prepozna u zrcalu.