Neoliberalizam i kraj liberalne demokracije

Postalo je uobičajeno govoriti o sadašnjoj vlasti u Americi kao o “neokonzervativnoj” te prikazivati kao “neokonzervativne” sadašnje pokušaje da se povećaju vojni kapaciteti i osnaži globalna hegemonija SAD-a, dokine socijalna država te smanje građanska prava, pravo na pobačaj i afirmativna akcija ukinu, crkva poveže s državom, deregulira rad korporacija, zanemari zaštita okoliša, zaustavi progresivno oporezivanje, smanje izdatci za školstvo i povećaju budžeti zatvora i kaznionica, te nastavi bogaćenje bogatih i kriminalizacija siromašnih. Ne osporavam postojanje religiozno-političkog projekta po imenu “neokonzervativizam”, niti dovodim u pitanje međusobnu povezanost nekih od gore navedenih ciljeva i njihovo pripadanje neokonzervativnom projektu. Želim, međutim, istaknuti određene aspekte tog političkog projekta u svrhu razmatranja sadašnje situacije kroz koncept neoliberalne političke racionalnosti, one racionalnosti koja nadilazi specifične političke stavove i pitanja te na kojoj se baziraju karakteristike Clintonove dekade te vladavine Busha i Reagana. Nadalje, želim razmotriti kako se ta racionalnost oblikuje kao način vladanja koji obuhvaća, ali nije ograničen na samu državu te kako stvara subjekte, nove oblike ponašanja i novu organizaciju domene društvenog.

Ekonomski liberalizam, politički liberalizam i novosti u neoliberalizmu

U svakodnevnom govoru neoliberalizam označava odbacivanje Keynesove ideje socijalne države te uspon čikaške škole političke ekonomije – von Hayek, Friedman i ostali. Neoliberalizam se obično izjednačava s radikalno slobodnim tržištem – neograničenom tržišnom kompeticijom te slobodnom trgovinom ostvarenom deregulacijama, eliminacijom carina te različitim monetarnim i socijalnim postupcima neosjetljivim na siromaštvo, društvenu dislokaciju, uništenje kulture, dugoročno iscrpljivanje prirodnih resursa i uništenje okoliša. O neoliberalizmu se najčešće govori u kontekstu zemalja Trećega svijeta pri opisivanju aranžmana poput NAFTA-e koji povećavaju ranjivost siromašnih nacija na promjene uzrokovane globalizacijom ili politikom Svjetske banke ili MMF-a koje kroz financijske pakete namijenjene “restrukturiranjima” manipuliraju svim aspektima života u zemljama Trećega svijeta, u koje se ubrajaju političke institucije i društvene formacije. Za progresiviste je, dakle, neoliberalizam pogrdni termin koji ne samo da priziva ekonomske politike koje održavaju ili produbljuju siromaštvo i podređenost perifernih nad dominantnih nacijama, već je i kompatibilan s autoritarnim, despotskim, paravojnim i korumpiranim državnim formama i elementima civilnog društva.

Dok ove činjenice pokazuju neke važne učinke neoliberalizma, one također svode neoliberalizam na skup ekonomskih politika sa slučajnim društvenim i političkim posljedicama: one ne uspijevaju objasniti političku racionalnost koja organizira te ekonomske politike te koja djeluje i izvan tržišta. Nadalje, to ne objašnjava što je novo u neoliberalizmu zbog tendencije da se moderni fenomen tretira kao puko oživljavanje klasične liberalne političke ekonomije. Naposljetku, one ne govore o specifično političkim aspektima neoliberalizma u razvijenim zemljama: o snažnoj eroziji liberalno-demokratskih institucija i praksa u zemljama poput SAD-a. U ovom eseju želim se baviti prvenstveno navedenim zanemarenim aspektima neoliberalizma.