Silvia Federici (1942, Parma, Italija), feministička aktivistkinja, književnica i profesorica. Jedna je od suosnivačica Internacionalnoga feminističkog kolektiva (1972) koji je pokrenuo međunarodnu kampanju Nadnice za kućni rad (Wages for Housework). Devedesetih, nakon rada u Nigeriji, postaje aktivna u antiglobalizacijskom pokretu i američkom pokretu za ukidanje smrtne kazne. Suosnivačica je Povjerenstva za akademske slobode u Africi, organizacije posvećene širenju potpore za afričke studente/ice i profesore/ice u borbi protiv strukturnih prilagodbiafričkih ekonomija i obrazovnih sustava. Od 1987. do 2005. drži kolegije internacionalnih i ženskih studija te političke filozofije na Sveučilištu Hofstra u Hempsteadu, New York, gdje postaje profesorica emerita.
Napisala je brojne knjige i članke o filozofiji, kulturi, obrazovanju, feminističkoj teoriji i ženskoj povijesti, a u posljednje vrijeme bavi se i feminističkom rekonstrukcijom zajedničkih dobara (commonsa) te prou-čava Occupy pokrete. Njezina najutjecajnija knjiga je Calibanand the Witch: Women, the Body and Primitive Accumulation, a 2012. izdaje zbirku tekstova koje je objavljivala u periodu od 1975. do danas pod nazivom Revolution at Point Zero: Housework, Reproduction, and Feminist Struggle.
Kada govorimo o ženama, govorimo o reproduktivnom radu
— U knjizi Caliban and the Witch, kao i u esejima iz Revolution at Point Zero: Housework, Reproduction, and Feminist Struggle, tvrdite da reprodukcija radne snage nužno ovisi o eksploataciji ženskog tijela. U velikom broju suvremenih analiza kapitalističkog sustava ovo se pitanje zanemaruje. Zašto smatrate da je za učinkovit otpor protiv neoliberalnog kapitalizma nužno razumjeti rodnu dinamiku akumulacije kapitala i reproduktivnoga rada?
Nekoliko feminističkih autorica analiziralo je vezu između kapitalizma i eksploatacije žena – sjetite se Marie Mies, Mariarose Dalla Coste, Ariel Salleh i drugih ekofeminističkih autorica. Kad je riječ o “ženskom”, smatram da sve ljudske aktivnosti imaju društveni karakter, tako da ne vjerujem u argumente vezane uz ono “prirodno”. Same biološke razlike nemaju unaprijed određeno značenje. One dobivaju značenje unutar dru-štveno-kulturnog konteksta koji propisuje vrijednosti, a na temelju kojih se potom donose odluke. Historijski materijalizam pretpostavlja da su ljudska iskustva i vrijednosti češće društveno određeni kroz procese borbe i/ili pregovaranja nego što su prirodno dani.
Važno je pridati posebnu pozornost eksploataciji žena unutar kapitalističkog načina proizvodnje jer su žene u kapitalističkom društvu subjekti procesa reprodukcije – reprodukcije individua, društava i radne snage. Kada danas govorimo o “ženama”, zapravo govorimo o reproduktivnom radu u svim njegovim aspektima, iako mnoge žene uz to rade i za nadnicu. To znači da analizirajući promjene društvenog položaja žena možemo saznati mnogo toga vezanog uz promjene u organizaciji reproduktivnog rada te odnosa unutar obitelji. Važno je istaknuti da je tijekom čitave povijesti kapitalizma postojala čvrsta veza između devalvacije ženskog rada (plaćenog i neplaćenog) i obezvrjeđivanja reproduktivnog rada, odnosno aktivnosti koju taj rad stvara. Kada danas gledamo na kapitalizam iz “ženske” perspektive, svjedočimo dubokoj krizi socijalne reprodukcije s kojom smo suočeni u svim dijelovima svijeta. Za kapital i državu i dalje je iznimno važno kontrolirati žensku seksualnost i reproduktivni kapacitet.
