Tri slike meke cenzure
Kolokvijalna apodiktika prema kojoj “mediji la-žu” – “iskrivljuju stvarnost”, zaobilaze relevantne teme, promoviraju one banalne i nevažne – folklorni je donji prag apriornog recepcijskog nepovjerenja, formulaična potvrda kritičkog potencijala najšire publike kakav je slavljen, primjerice, u različitim tradicijama kulturalnih studija. Takvo “opozicijsko dekodiranje” medija, kako ga je nazvao Stuart Hall, neizostavna je sjena njihova golemog utjecaja. Pa ipak, prešutni je društveni konsenzus nekad produžuje, a nekad skraćuje; ponekad deblja, drugi put tanji. Dojam je kako u posljednjih deset-petnaest godina, u razdoblju promjene medijske paradigme prema načelima komercijalno definiranog pluralizma, oštrica populističke kritike donekle tupi: usprkos otkrivenim novinarskim i neotkrivenim političkim aferama, usprkos profesionalnim greškama i gafovima, prevladava stav kako je dijapazon današnjih medija – osobito usporedimo li ga s prethodnim desetljećima – dovoljno širok da relativno uspješno predstavi diverzitet relevantnih socijalnih i političkih pozicija. Da mediji, drugim riječima, ipak lažu manje nego prije. Ovaj optimistični tranzicijski entuzijazam temelji se velikim dijelom na previdu brojnih slijepih pjega medijske reprezentacije socijalne zbilje: goleme su društvene skupine u potpunosti ili uvelike zanemarene, značajni problemi nisu artikulirani. Ono što je ključno: pritom nije riječ o lako ispravljivim greškama pojedinih urednika ili novinara, disbalansu koji bi se dalo korigirati uz nešto više dobre volje i stručnog znanja, nego o izravnom efektu strukture današnjeg medijskog polja. Tri nasumično i neobavezno odabrana primjera, tri slike meke cenzure, dovoljni su da to pokažu.
Neupućeni promatrač koji bi predodžbu o Hrvatskoj gradio isključivo preko ovdašnjih mainstream medija, primjerice, teško bi stekao dojam kako je riječ o državi u kojoj preko četrdeset posto stanovništva živi na više od devedeset posto ruralnog teritorija: sela i seljaka u hrvatskim nacionalnim novinama i časopisima, na televizijama i radijskim postajama gotovo da i nema. Kada se pojavljuju, čine to unutar unaprijed zadanih, čvrstih obrazaca: u kadar reporterske kamere ulaze prosvjednim traktorskim kolonama nakon sukoba s vladom oko otkupne cijene pšenice, na stranicama tiskanih izdanja gostuju za vrijeme turističke sezone kao ornamentalni ugostiteljski dodatak glorifikaciji potrošačkih užitaka. Istodobno, ekranima i naslovnicama dominira urbana ikonografija, vizure Splita i Zagreba, govore ljudi iz gradova. Manji, regionalni mediji donekle korigiraju ovu reprezentacijsku amputaciju skoro pa polovice hrvatskih državljanki i državljana; njihov reducirani domet, međutim, daleko je od platforme za artikulaciju zajedničkih interesa, potreba i problema ruralnog stanovništva. Signifikantno je pritom da rijetke emisije posvećene isključivo životu na selu redovito privlače golemu publiku: u skoro svim istraživanjima najgledanija emisija javne Hrvatske radiotelevizije i jedna od pet ili šest najgledanijih uopće su “Plodovi zemlje”, neglamurozni prikaz poljoprivrednih tema, dok se čak i frivolna reality dokusapunica “Ljubav je na selu” komercijalnog RTL-a mahom plasira među najpopularnije priloge te televizije. U oba ova sadržajno neusporediva slučaja riječ je o publici od sedamsto ili osamsto tisuća gledateljica ili gledatelja, a ti podaci redovito iznenađuju i zbunjuju medijske komentatore, sviknute na režim privilegiranja urbanog. Neupitno je, ukratko, da postoji snažan i opravdan javni interes za teme sela, kao i da incidentni pokušaji njegovog zadovoljenja informativnom funkcijom javne ili zabavljačkom jedne privatne televizije nisu dorasli tome da ga zadovolje.
