U ovom eseju želimo odgovoriti na jednostavno pitanje zašto Alain Badiou svoj ontološki materijalizam i politički maoizam brani teološkim argumentima. Premda ovo pitanje izgleda posve trivijalno, na njega je potrebno odgovoriti prije svega zato što puno toga implicira. Riječ je o pitanju koje možemo proširiti u nekoliko smjerova.
Zašto njegovoj materijalističkoj ontologiji treba potporanj teološkog diskursa i na koji se način Badiou njime služi? O kakvoj je teologiji riječ i ima li što pogrešno u njegovu čitanju Pavla i Platona? Nije li njegovo prilagođavanje kršćanske paradigme samo pokušaj da izbjegne teror i nihilizam koji proviruje iz sustava koji je postavio? Ili je posrijedi nešto sasvim drugo, povezano s negiranjem filozofske tradicije i utemeljenjem vlastite?
U namjeri da odgovorimo na ova pitanja i reflektiramo o Badiouovim teološkim konstrukcijama, argumentima i potpornjima, ponudit ćemo jednu posve marginalnu strategiju čitanja njegovih tekstova. Njegove tekstove ćemo čitati u kodovima radikalne ortodoksije, s namjerom da ponudimo konkretne odgovore i bez pretenzije i namjere da budemo objektivni, kao što to nije ni sam Badiou. Pitanja na koja želimo odgovoriti jedva da su postavljena na ovaj način. Jednako se može reći i za odgovore koji nisu bili ponuđeni.
Tri razloga
U ovom slučaju, dakako, riječ je samo o retoričkim pitanjima. Badiou, kao i radikalna ljevica kojoj on pripada, traži savezništvo kršćanske teologije iz, čini se, nekoliko razloga. Prvi razlog je posve jasan: teologiju prilagođavaju i usvajaju prema vlastitom univerzalističkom kodu kako bi što jasnije i prodornije artikulirali vlastitu lijevu poziciju. Badiouu bismo u ovom slučaju mogli pridružiti Žižeka, pa čak djelomično i Agambena, ali s određenom rezervom. O Žižeku će ovdje biti riječi samo posredno, onoliko koliko se njegova pozicija dodiruje s Badiouovom u njihovu zajedničkom pokušaju usvajanja i modificiranja teološkog diskursa.
Drugi razlog jednako je važan, a odnosi se na specifično lociranje u određenu, premda vlastito konstruiranu tradiciju mišljenja i djelovanja koja povezuje ontologiju i praksu. Ljevica “tradicionalno” prezire svaki oblik tradicije kao ideološke poluge u službi kapitala, tržišta i države. Nasrtanjem na tradiciju sa željom da se poništi i razmrvi, takozvana radikalna ljevica aporetično uspostavlja vlastitu. Navedena tradicija u konačnici nije ništa bolja od one koju je ljevica dovela u pitanje, jer ima za cilj legitimiranje novoizborene pozicije moći kao i njeno nasilno zadržavanje pod svaku cijenu.
Treći, ne manje važan razlog, jest onaj koji će ljevici omogućiti potragu za manje reduktivnom ontologijom od one koju nudi klasični marksizam i lenjinizam. Ovo nije posve beznačajno budući da je Agamben ustvrdio kako je kod Badioua manje riječ o filozofiji, a više o lenjinizmu. Već sama ta tvrdnja govori da je riječ o redukciji koja mora biti nadopunjena i redefinirana ukoliko ne želi završiti u teroru. Stoga nije čudno da su Badioua, zajedno sa Žižekom, nedavno prozvali filozofom terora.
Naša je namjera da destiliramo odgovore na navedena pitanja i protumačimo moguće implikacije koje iz njih proistječu. U tom pokušaju slijedit ćemo Badiouovu misaonu putanju, koju je eksplicitno predstavio ne samo u knjizi o apostolu Pavlu nego, prije svega, u Bitku i događajui Logikama svjetova, koje ćemo čitati kao jedan tekst. Navedeni tekst moguće je čitati na nekoliko na-čina s obzirom da se radi o Badiouovu životnom djelu koje je, prema našem mišljenju, važnije od Teorije subjekta. Bitak i događajpočinje jednostavnom tvrdnjom kako je Heidegger posljednji sveopće prepoznati i prihvaćeni filozof. Jasno je da Badiouov tekst već i samim nazivom aludira na Heideggerov Bitak i vrijeme. Badiouov filozofski projekt iznimno je ambiciozan unatoč njegovu deklariranom maoizmu. Navedeni maoizam u ovom je slučaju moguće iščitati kao intelektualnu pozu. Riječ je o oporbenjačkom diskursu potpuno odbačenom od svih, uključujući i takozvanu Kinesku komunističku partiju.
