Pokušat ćemo pristupiti analizi pojma moći. Nisam prvi, daleko od toga, koji nastoji zaobići frojdovsku shemu što suprotstavlja nagon suzbijanju (répression), nagon i kulturu. Cijela jedna škola psihoanalitičara već desecima godina pokušava izmijeniti i razraditi ovu frojdovsku shemu nagona spram kulture, nagona spram suzbijanja. Ovdje se referiram na psihoanalitičare kako engleskog tako i francuskog jezika poput Melanie Klein, Winnicotta i Lacana, koji su pokušali pokazati da suzbijanje nikako nije drugotni, naknadni, zakašnjeli mehanizam koji kontrolira prirodno danu igru nagona. On je dio samog mehanizma nagona ili, u najmanju ruku, dio procesa preko kojeg se seksualni nagon razvija, odvija ili konstituira kao instinkt.
Frojdovski pojam Triebprema psihoanalitičarima ne treba tumačiti kao jednostavnu prirodnu datost, kao prirodni biološki mehanizam na koji suzbijanje postavlja svoj zakon zabrane, nego kao nešto u što je suzbijanje već duboko prodrlo. Potreba, kastracija, manjak, zabrana, zakon već su elementi preko kojih se žudnja konstituira kao seksualna žudnja, što podrazumijeva dakle preobrazbu izvornog pojma seksualnog nagona kako ga je Freud poimao krajem 19. stoljeća. Nagon dakle treba misliti ne kao prirodnu datost, nego kao već razrađenu, složenu igru između tijela i zakona, između tijela i kulturnih mehanizama koji osiguravaju kontrolu nad ljudima.
Vjerujem dakle da su psihoanalitičari znatno izmjestili problem uvodeći novu ideju nagona ili, u svakom slučaju, novi koncept nagona, instinkta, žudnje. Ipak, ono što me zapravo muči ili mi se u najmanju ruku čini nedovoljnim jest to što elaboracija koju predlažu psihoanalitičari možda mijenja koncept žudnje, ali uopće ne mijenja koncept moći.
Tehnologija moći
Oni i dalje smatraju da je označeno moći, njena sredi-šnja točka, ono od čega se moć sastoji još uvijek zabrana, zakon, čin govorenja “ne”, a naročito oblik ili formula “ne smiješ”. Moć u bitnome čini onaj koji govori “ne smiješ”. Čini mi se da je to sasvim nedovoljan koncept – govorit ću o tom nešto kasnije – da je to jedan juridički, formalni koncept moći i da treba razraditi sasvim druk-čiji koncept moći koji bi nesumnjivo omogućio bolje shvaćanje odnosa uspostavljenih između moći i seksualnosti u zapadnim društvima.
Pokušat ću razviti ili, još bolje, pokazati u kojem smjeru se može razviti analiza moći koja ne bi bila jednostavno juridički, negativan koncept moći, nego koncept tehnologije moći.
Kod psihoanalitičara, psihologa i sociologa često nalazimo ovaj koncept prema kojem je moć u bitnom pravilo, zakon, zabrana, ono što označava granicu između dopuštenog i zabranjenog. Vjerujem da je ovaj koncept moći, koji je u najvećoj mjeri razvila etnologija s kraja 19. stoljeća, bio pronicljivo formuliran. Etnologija je sisteme moći u društvima različitima od našeg uvijek pokušavala promatrati kao sisteme pravila. A mi sami, kad nastojimo misliti o našem društvu i o načinu na koji se moć u njemu vrši, činimo to u bitnom polazeći od juridičkog koncepta, pitanjima gdje je moć, tko drži moć, koja su pravila koja upravljaju moći, kakav je sistem zakona koji moć uspostavlja nad društvenim tijelom.
