“U ratu sam sa samim sobom”

U sedamdeset četvrtoj godini Jacques Derrida, ugledni svjetski filozof, nastavio je svoj misaoni put s osobitom snagom, boreći se protiv bolesti. U svom domu u pariškoj regiji Ris-Orangis za Le Mondeje progovorio o svojem djelu, životnom putu i tragu.

— Od ljeta 2003. nikada niste bili prisutniji u javnosti. Ne samo da ste izdali nekoliko novih djela nego ste i obišli svijet kako biste sudjelovali na brojnim međunarodnim kolokvijima organiziranim o vašemu radu — od Londona do Coimbre preko Pariza i, ovih dana, Rio de Janeira. Posvećen vam je drugi film (DerridaAmy Kofman i Kirbyja Dicka nakon vrlo lijepog Uostalom,    Derrida(D’ailleurs    Derrida) iz 2000. Safae Fathy), kao i više posebnih izdanja, naprimjer ono Magazinelittéraireai revije Europe    te jedan svezak Cahiersde    l’Hernekoji je vrlo bogat neobjavljenim tekstovima, a čiji se izlazak očekuje na jesen. To je mnogo za samo jednu godinu jer, ipak, ne skrivate da ste…

Samo recite, vrlo ozbiljno bolestan, istina je, i podvrgnut opasnom liječenju. Ali, ako nemate ništa protiv, ostavimo to po strani, nismo ovdje radi zdravstvenog biltena – javnog ili tajnog…

Život je preživljavanje

— U redu. Vratimo se onda na početku ovog razgovora radije na Sablasti    Marxa (Spectres    de    Marx, Galilée, 1993). Ključno djelo, knjigu koja obilje-žava jednu etapu u cijelosti posvećenu pitanju buduće pravde, a koja se otvara ovom zagonetnom rečenicom: “Netko, vi ili ja, prilazi i kaže: ‘Htio bih napokon naučiti živjeti.’” Više od deset godina poslije, gdje ste danas s tom željom “znati živjeti”?

To je prije svega pitanje “nove internacionale”, podnaslova i središnje teme knjige. S one strane “kozmopolitizma”, s one strane “građanina svijeta” kao nove globalne države-nacije, ta knjiga anticipira sve “alterglobalizacijske” imperative u koje vjerujem i koji se danas jasnije pokazuju. Ono što sam tada nazivao “novom internacionalom” nametnut će nam, govorio sam 1993, brojne promjene u međunarodnom pravu i organizacijama koje upravljaju svjetskim poretkom: MMF-u, WTO-u, G8 itd., a osobito UN-u, kojemu bi trebalo promijeniti makar Povelju, strukturu, a ponajprije sjedište – što dalje moguće od New Yorka…

— Što se tiče formulacije koju ste naveli (“napokon naučiti živjeti”), na nju sam došao nakon što sam završio knjigu. Ona se ponajprije poigrava, ali ozbiljno, svojim općim značenjem. Naučiti živjeti znači sazreti, ali i educirati. Obratiti se nekome i reći mu: “Naučit ću te živjeti”, znači — ponekad i uz prijeteći ton — odgojit ću te, štovi-še, dresirati. Zatim, i dvosmislenost te igre znači mi više; taj uzdah otkriva još teže pitanje: može li se naučiti živjeti? Može li se poučavati životu? Može li se — disciplinom ili učenjem, iskustvom ili eksperimentiranjem — naučiti prihvatiti ili, još bolje, afirmirati život? Taj nemir naslijeđa i smrti odjekuje cijelom knjigom. On muči i roditelje i djecu: kada ćeš postati odgovoran? Kako ćeš naposljetku odgovarati za svoj život i ime?

No, da bez daljnjeg odlaganja odgovorim na vaše pitanje – ne, nikada nisam naučio živjeti. Ali uopće! Naučiti živjeti trebalo bi značiti naučiti umrijeti, uzeti u obzir, kako bismo prihvatili apsolutnu smrtnost (bez spasenja, bez uskrsnuća i bez iskupljenja) – ni za sebe ni za drugoga. To je još od Platona stari filozofski nalog: biti filozof znači naučiti umrijeti.