Usprkos sistematskim nastojanjima kolonijalnih sila da diljem planeta unište ženske sustave obrađivanja zemlje, žene danas čine glavninu poljoprivrednih radnika/ca te istovremeno predvode borbu za korištenje prirodnih resursa (zemlje, šuma, vode) na nekapitalistički način. Braneći poljoprivrednu proizvodnju za osnovne potrebe (subsistence agriculture, op. prev.) i komunalni pristup zemlji te se protiveći eksproprijaciji zemlje, žene diljem svijeta grade put k novom društvu slobodnom od eksploatacije, društvu u kojem će opasnost od gladi i ekološke devastacije biti u potpunosti otklonjena.
“Kako ćemo se ikad riješiti siromaštva ako ne mo-žemo dobiti komad zemlje za obrađivanje? Kad bismo imali zemlju da na njoj možemo saditi, ne bi nam bila potrebna hrana koja se šalje skroz iz SAD-a. Ne. Imali bismo svoju vlastitu. No, dokle god nam vlada odbija dati zemlju i druge resurse koji su nam potrebni, stranci će nam i dalje upravljati zemljom.” — Elvia Alvarado
Žene održavaju svijet na životu
Sve donedavno, problemi vezani uz zemlju i borbe za zemlju među Sjevernoamerikancima nisu izazivale poseban interes, osim među farmerima i potomcima američkih Indijanaca kojima je važnost zemlje kao temelja života, barem kulturno, i dalje prioritet. Činilo se da je dobar dio problema vezanih za zemljišno pitanje postajao dijelom sve dalje prošlosti. Masovna urbanizacija rezultirala je time da zemlja više nije bila osnovno sredstvo reprodukcije, a istovremeno su nove industrijske tehnologije obećavale onu moć, samodostatnost i kreativnost koje su ljudi nekoć vezivali uz samoopskrbu i obrađivanje zemlje na malim površinama.
Zbog takve amnezije na velikom smo gubitku, makar i samo zbog toga što je ona stvorila svijet koji nema odgovora na osnovna pitanja o našoj egzistenciji jer se ona ni ne postavljaju. – Odakle stiže naša hrana, hrani li nas ili nas truje? No, ravnodušnost urbanog stanovništva prema zemlji ipak nestaje. Zabrinutost zbog genetskog modificiranja poljoprivrednih usjeva i ekološkog učinka koji je imalo uništavanje tropskih šuma proizvela je brigu koja je, u kombinaciji s primjerima koje nam daju borbe autohtonih naroda poput Zapatista što su podigli oružani ustanak kako bi se usprotivili privatizaciji zemlje, stvorila u Europi i Sjevernoj Americi novu svijest o važnosti “zemljišnog pitanja” koje se još donedavno smatralo problemom “trećeg svijeta”.
Kao rezultat takvog konceptualnog pomaka, danas se prepoznaje da zemlja u modernom kapitalizmu nije potpuno zanemarivi “faktor proizvodnje”. Zemlja je materijalna baza rada za ženski rad za osnovne potrebe (subsistence work, op. prev.), koji je glavni izvor “prehrambene sigurnosti” za milijune ljudi diljem planeta. Ovo je okvir unutar kojeg promatram borbe žena diljem svijeta koje se vode ne samo za reaproprijaciju zemlje već i za unapređenje poljoprivredne proizvodnje za osnovne potrebe (subsistence farming, op.prev.) i nekomercijalne upotrebe prirodnih resursa. Ti su napori izrazito važni, ne samo zato što zahvaljujući njima preživljava više milijardi ljudi već i zbog toga što ukazuju na promjene koje moramo poduzeti kako bismo izgradili dru-štvo u kojem naša vlastita reprodukcija ne ide na račun drugih niti predstavlja prijetnju za nastavak života na ovom planetu.
