Namjera svakog analitičkog ili prikazivačkog teksta o opusu jednog umjetnika neminovno je i umještanje – kontekstualiziranje – tog umjetnika u određene okvire: epohe, poetike, estetike, žanra, stila, svjetonazora. Pisati o Borisu Bakalu – drugim riječima, raditi na njegovom umještanju – na neki je način contradictio in adjecto, budući da je jedan od ključnih pojmova i principa Bakalovog stvaralaštva izmještanje. Kako, dakle, za-pisati/u-mjestiti nekoga tko se is-pisuje/iz-mješta?
Za razliku od većine umjetnika kojima je relativno jednostavno odrediti polje interesa i djelovanja, na pitanje ‘Što je Boris Bakal?’ gotovo je isto tako teško odgovoriti kao i na pitanje ‘Tko je Boris Bakal?’ Brian Eno je, prije 20-ak godina, na isto pitanje postavljeno u jednom TV intervjuu, odgovorio: ‘Ja sam čovjek koji se, radeći, svjesno kreće ka području neizvjesnog.’ Ovaj bi iskaz mogao biti koncizna definicija Bakalovog umjetničkog prosedea. Na razini upotrebe medija, pak, Bakal integrira i međusobno prožima kazalište, arhitekturu, urbanizam, teoriju, literaturu, film, nove tehnologije, likovne umjetnosti, kulinarstvo i aktivizam. Potreba za iznalaženjem objedinjavajućeg pojma ovakovih umjetničkih praksi odmah nas dovodi do jedne od inačica sa sufiksom medija (multi-, mix-, poli-, inter-)1 ili, šire promatrano, do oznake interdisciplinarnost2. No, problem definiranja, a time i analiziranja, tu tek započinje.
Iako se nalazimo u vremenu u kojem se tvrdi da je čuvena sintagma španjolskog filozofa Josea Ortege y Gassetta barbarizam specijalizacije3 već odavno apsolvirana, a interdisciplinarnost i sve vrste -medije kao pojmovi godinama u vrhu trendova na svjetskoj, pa i domaćoj, umjetničkoj sceni, čini se da kritičko-teoretska refleksija individualne umjetničke interdisciplinarne prakse u svoj njenoj (potencijalnoj) kompleksnosti i sveobuhvatnosti još uvijek nedostatno slijedi domete te prakse.
To se, prije svega, odnosi na situaciju na ovim prostorima, gdje imanentna konzervativnost lokalne laičke, a velikim dijelom i stručne, javnosti uvijek iznova iskazuje svoju snagu u borbi protiv novuma. Jedan od razloga tom protivljenju je, dakako, i činjenica da pristup interdisciplinarnom djelu iziskuje od analitičara određenu razinu interdisciplinarnog znanja – dakle, istinsku emancipaciju od barbarizma specijalizacije. No, u nas je otpor iskoraku iz konvencija već desetljećima oštar i unutar klasičnih medija, poput kazališta, likovnih umjetnosti ili filma; svojevremeno je imao izrazite ideološko-političke konotacije (što ne znači da ih danas nema), a na nepoznatim terenima nastalim amalgamiranjem različitih polja, umio je biti i nemilosrdnim. Vremenom, multimedijalne, intermedijalne, te interdisciplinarne prakse ipak su stekle određeni legitimitet.
Tako su pojedini domaći, mahom likovni, kritičari i teoretičari (budući da je osnovna vokacija većine interdisciplinarnih, intermedijalnih i multimedijalnih umjetnika u nas bila likovna) uspjeli izgraditi diskurze koji su radu umjetnika poput Grupe sedmorice, Gorgone ili EXAT-a u Hrvatskoj, ili grupe OHO u Sloveniji, te Marine Abramović, Raše Todosijevića ili Neše Paripovića u Srbiji, dali nužnu refleksivnu potporu. 90-te su, bumom novih tehnologija i isto tako silovitim rađanjem nove terminologije kao referencijalnog okvira, i ovdje otvorile prostor umjetnosti zasnovanoj na novim tehnologijama, te refleksiji te prakse. No, djelovanje onih umjetnika koji su, mnogo ranije, radili u domeni interdisciplinarnog, intermedijalnog i multimedijalnog, ali pritom amalgamirajući visokoinstitucionalizirane medije, ne nužno samo umjetničke, skupa s ne nužno novim tehnologijama, doživljavalo se i još se uvijek, u velikoj mjeri, doživljava poput hereze.
Boris Bakal pripada upravo tom ‘heretičkom’ krugu, i namjera ovog uvoda je mapirati teritorij koji taj krug zauzima, te njegovu recepciju u širem kontekstu, tako bitnu za ono što se ponekad naziva ‘zaostavštinom za budućnost’. Završivši glumu na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, te prošavši kroz iskustvo rada u jednoj od najpoznatijih neformalnih kazališnih skupina 70-ih, Pozdravima, Bakal se, usred punog zamaha svoje obećavajuće kazališne karijere, odriče klasičnih kanona medija i laća istraživanja principa izmještanja iz različitih zornih kutova.
Najočitije je, svakako, prostorno izmještanje: njegovi se projekti predstavljaju u izvedbenim prostorima (galerije i kazališta), te u prostorima drugih namjena (privatni stanovi, željezničke stanice, aerodromi, banke, poštanski uredi, stambene zgrade, podzemna skloništa, kanalizacijski tuneli, muzeji, parkovi, obale rijeke, čitava gradska područja).
U pogledu formalnog izmještanja, raspon Bakalovih projekata pokriva gotovo pun krug: od kazališnih i plesnih predstava, preko likovnih i multimedijalnih instalacija, performansa, filmova i videa, kulinarskih happeninga, urbanih putovanja, do kulturno-političkog aktivizma, umjetničkog vođstva grupa i festivala, predavanja, radionica, te dinamičnih socio-urbanih multimedijalnih mreža (improvizirani termin za njegov tekući projekt Čovjek je Prostor: Vitić_Pleše, ali i moguća definicija za metodu i rezultat mnogih Bakalovih projekata). Svi ovi oblici njegovog djelovanja gotovo su uvijek u interakciji, u najraznovrsnijim kombinacijama i, često neočekivanim, spojevima.