Kao Slovenac uvijek sam poklanjao posebnu pažnju onim mjestima u Freudovim spisima i pismima gdje se pominju Slovenci ili Slovenija. Kako je Slovenija u Freudovo doba bila dio Austrijskog carstva, ti su pomeni iznenađujuće rijetki. Pored omalovažavajuće ali ipak zagonetne reference na ‘unanalysierbaren [neraščlanjivog]’ slovenskog pacijenta u pismu talijanskom analitičaru Edoardu Weissu1,tu je još jedan, možda i značajniji slučaj.
Na jednom od svojih ljetovanja Freud je posjetio Škocjansku jamu, velebni podzemni sistem spilja u južnoj Sloveniji – opće je znano da je spuštanje u podzemne spilje Freudu poslužilo kao metafora za ulazak u pakao nesvjesnog. Dakle, usred šetnje tim fascinantnim mračnim svijetom, Freud je iznenada preblijedio, suočivši se s neugodnim iznenađenjem: u tim sumračnim dubinama pred njim je iskrsnuo jedan drugi posjetilac jame, dr. Karl Lueger, gradonačelnik Beča, desničarski kršćanski demagoški populist i ozloglašeni antisemit… Tu ne smijemo previdjeti igru riječi s Lueger, što na njemačkom, naravno, smjesta asocira na Lüge, laž. Taj slučajni susret Freudu kao da je razotkrio temeljnu istinu njegovog učenja, istinu koju zatomljuje opskurantistički New Age pristup prema kojem se u najvećoj dubini naše ličnosti krije naše istinsko Sopstvo kojemu se moramo otvoriti, tj. kojemu moramo dopustiti da se slobodno izrazi. Upravo suprotno, ono što otkrivamo u najdubljoj jezgri naše ličnosti jeste temeljna, konstitutivna, iskonska laž, proton pseudos, fantazmatska konstrukcija kojom pokušavamo prikriti nekonzistentnost simboličkog poretka u kojem živimo.
Tu možemo vidjeti kako Lacan (kao i Freud) pobija Foucaultovo trpanje psihoanalize u tradiciju mišljenja koja počinje s kršćanskom praksom ispovijedanja, odnosno Foucaultovu postavku da u psihoanalitičkoj terapiji subjekt–analizand razotkriva, ispituje, rasvjetljava istinu o sebi, skrivenu duboko u svom nesvjesnom. Posve suprotno, subjekt u vlastitim bezdanim ‘dubinama’ nailazi na iskonsku laž. Nasuprot slavnom disidentskom sloganu Václava Havela o ‘životu u istini’, psihoanaliza ističe da je ‘prirodno stanje’ ljudske životinje upravo život u laži. Freudov unheimlich susret sažima takoreći dvije blisko povezane lacanovske teze: Gospodar je nesvjestan, skriven u infernalnom svijetu, te on je opsceni šarlatan – ‘verzija oca’ je uvijek pčre-version. Ukratko, poučak za Ideologiekritik glasi: svaka Herrschaft počiva na nekom fantazmatskom užitku.
Osobno iskustvo otkrilo mi je tu inherentnu opscenost moći na najneumjesniji i istodobno najugodniji način. Sedamdesetih sam godina služio vojsku u maloj kasarni JNA bez prave medicinske službe. Liječnik iz obližnje vojne bolnice jednom tjedno bi otvarao ordinaciju u sobi u kojoj je spavao vojnik na obuci za medicinskog asistenta. U okvir velikog ogledala iznad umivaonika u sobi, vojnik je zataknuo nekoliko razglednica s polugolim djevojkama – naravno, uobičajeni materijal za masturbaciju u to predpornografsko doba. Kad bi liječnik navratio u tjedni posjet, svi mi koji smo se prijavili za liječnički pregled, sjeli bismo na dugačku klupu duž zida nasuprot umivaoniku i čekali na pregled. Jednom takvom zgodom, red je došao na mladog polupismenog vojnika koji se požalio na bolove u penisu (već to je bilo dovoljno da izazove opsceno smijuljenje svih nas, uključujući i liječnika): kožica na glaviću bila je odveć uska pa je nije mogao normalno povući natrag. Liječnik mu je naredio da svuče hlače i pokaže svoju muku. Vojnik je tako i postupio, i kad je kožicu bez problema povukao s glavića, dodao je da do nevolje dolazi samo pri erekciji. Liječnik je tad rekao: ‘U redu, pa drkaj onda, nek’ ti se digne, da to provjerimo!’ Duboko postiđen i crven u licu, vojnik je počeo onanirati naočigled svih, ali, naravno, od erekcije nije bilo ništa. Liječnik je tad s ogledala dohvatio jednu razglednicu s polugolom ljepojkom i, mahnuvši njome vojniku ispred nosa, zaurlao: ‘Gledaj ‘vamo! Vidi ove sise, vidi kakva je ovo pička! Drkaj! Kako to da ti se ne može dići? Kakvo si ti to muško! Hajde, drkaj!’ Svi mi u sobi, uključujući i samog liječnika, popratili smo taj spektakl opscenim kikotom. Uskoro nam se pridružio i sam nesretni vojnik, sa smiješkom postiđene osobe, razmjenjujući s nama poglede solidarnosti i istodobno nastavljajući s masturbacijom…
Ta je scena u meni izazvala doživljaj kvazi epifanije: sadržavala je in nuce sve odlike moći – nelagodnu mješavinu nametnutog užitka i ponižavajućeg egzerciranja moći, instancu moći koja izvikuje stroge zapovijedi, no istodobno s nama, svojim potčinjenima, dijeli opsceni smijeh koji svjedoči o dubokoj solidarnosti…