Pisanje i blokada pisanja, ili stvaranje kao kreacija poslije politike i umjetnosti

Ono što slijedi predstavlja mix dviju tema koje me u posljednje vrijeme zaokupljaju: s jedne strane, pitanje pisanja ili blokade pisanja kao mogućnosti – ili još bolje, naznake – novih modusa stvaranja [drukčije i sažetije rečeno: radi se o mogućnosti inovacije], a s druge pak strane, ‘sudbina’ onog što se nekad nazivalo ‘Jugoslavijom’. Očitost preklapanja tih dviju tema nije neposredna, a vjerojatno se one ne dodiruju čak niti u jednoj udaljenoj, projiciranoj točki. ‘Pisanje’/’blokada pisanje’ i ‘Jugoslavija’ ne konvergiraju, a niti ne dopuštaju posredovanje, bilo ono dijalektičko ili kako drukčije. No, kao što sam već rekao: polazišna točka ovih razmatranja jest upravo ta i takva nemoguća i neplauzibilna pretpostavka, da su ‘pisanje’/’blokada pisanja’ i ‘Jugoslavija’ jedno. ‘Blokada pisanja’ kao izvanredna dimenzija inovacije i ‘Jugoslavija’ kao singularno ime jedne povijesne nepovratnosti. Još jednom – pitanje oko kojeg ovaj esej kruži jest kako istovremeno misliti [društvenu] inovaciju i historijsku nepovratnost. Naizgled, puki oksimoron: inovacija je kategorija okrenuta budućnosti, dok je nepovratnost indeks prošlosti. No, što ako stvari nisu onakve kakvima se čine? Razna su imena upletena u igru koju započinjem: Agamben, Andrić, Bernhard, Derrida, Đilas, Kertesz, Kiš, Nancy, Virno… Čitatelju neka bude prepušteno da dešifrira sve dimenzije maranskih izvoda koji slijede.

BLOKADA PISANJA
Enigma naše vlastite suvremenosti, suvremenosti koja se provlači sve do početaka takozvane moderne epohe, suvremenosti za koju držimo da je ovdje-i-sada i da je uvijek iznova, u svakom momentu, specifično naša – ta enigma jest enigma stvaranja. Radi se o enigmi utoliko što nakon proklamirane ‘smrti subjekta’ i ‘smrti autora’ čini se da preostaje još samo ta singularna instanca, ta kategorija, kategorija stvaranja, koja, ma koliko god bila difuzna i opskurna, omogućava deskripciju procesa suvremene socijalne proizvodnje. No, a to je na ovom mjestu već teoretska odluka, valjalo bi stvaranje misliti u pravcu i kroz ‘smrti’ subjekta i autora, upravo tako kao da nam konfiguracije života i smrti autora i subjekta tek predstoje, a ne obratno. Drukčije rečeno, stvaranje ne eliminira subjekat i autora, već ih potencira do krajnjih granica, dovodeći ih u krizu utoliko što realizira njihove programe, realizira njihove živote i smrti. Stvaranje poslije umjetnosti bi stoga, prema navedenom smislu/pravcu stvaranja, moralo biti jedno stvaranje prije umjetnosti. Stvaranje prije života i smrti umjetnosti, ili naprosto stvaranje prije života i smrti. Stvaranje, dakle, koje poslije smrti umjetnosti jest mogućnost života umjetnosti, stvaranje kao igra onog prije i poslije koja u jednom trenutku prestaje biti igra tog odnosa prije i poslije i postaje nešto novo, nečuveno. Nešto čemu nikada nećemo biti u stanju nadjenuti ime, ne zbog toga što bi ono bilo neiskazivo, već stoga što ono upravlja svim našim imenovanjima.

Dva primjera o kojima će biti riječi u ovom tekstu na prvi pogled samo su rubno povezani s temom stvaranja. Nevraćanje knjiga u knjižnicu i blokada u pisanju doista su samo marginalni problemi teorije, no kao takvi oni jesu bili literarni sižei. Time ne želim sugerirati da bi prije postavljena pitanja, ako već ne u filozofskoj refleksiji, onda mogla biti razriješena u literarnom ili fikcionalnom diskursu. Ne radi se o tome da se s obzirom na pitanje stvaranja razlikuje realno od imaginarnog, faktičko od fikcionalnog, ili možda čak istinito od iluzornog, jer stvaranje kakvim ga ovdje shvaćam ne mari za distinkciju na ono ispravno i krivo, već smjera ka stvaranju onog nečuveno novog koje izmiče svim koordinatama postojećeg. Bazična pretpostavka jest da ono što ću nazvati intelektualnim radom kao danas dominantni oblik društvene produkcije otvara posve nove perspektive življenja. Života shvaćena tako široko ili duboko da nadilazi sve kulturalne determinantne, operirajući na planu transformacije temeljnih antropinih svojstava. Drukčije i sažetije rečeno: intelektualni rad, Geistesarbeit ili naprosto (duhovno) stvaranje uzrokuje genetičke mutacije ljudske vrste (a možda i svih ostalih vrsta?), bez potrebe prizivanja biologističko-eugeničkih motiva… U onoj mjeri u kojoj su u modernoj epohi upravo umjetnosti bile ona domena u kojoj se o takvoj vrsti pitanja primarno bilo raspravljalo, eksperimentiralo i odlučivalo Foucaultova teorijska sintagma ‘umjetnost življenja’ ili nešto recentnija Nancyjeva ‘techne egzistencije’ imaju smisla. Manje kao afirmacija ili realizacija projekta historijskih avangardi i neo-avangardi kojima je bilo stalo do fuzioniranja života i umjetnosti, već kao prospektivno pitanje mogućnosti transformacije same socijabilnosti.

U onome što slijedi govorit ću isključivo o primjerima iz literature, no, da ponovim, to ne pretpostavlja nikakvu hijerarhiju umjetnosti. Tim više što stvaranje, intelektualni rad, koje dolazi prije i poslije umjetnosti u bitnome onemogućava hijerarhiziranje kako različitih vidova umjetničke artikulacije, tako i sveobuhvatnijih domena društvene produkcije. Pisati, čitati, govoriti. Pisati o onome što se pročitalo. Govoriti o onome što se napisalo. Čitati o onome što se čulo. Kontinuirani proces stvaranja smisla, prelazeći iz jednog medija u sve ostale medije komunikacije. Misliti. U konstelacijima francuske filozofije druge polovice 20. stoljeća Jacques Derrida bio je onaj mislilac koji se posvetio upravo pitanju pisanja. Pisanja/zapisivanja kao stvaranja. U tematskoj diobi filozofskog trojstva Althusser je bio filozof čitanja, dok je Lacan analitičar govorenja/slušanja – što indirektno znači da nije isuviše filozofski produktivno uzajamno izigravati ni jedno od tih imena, a na štetu ostale dvojice. Althusser, Derrida, Lacan : čitati, pisati, govoriti. Ili misliti cjelinu procesa stvaranja i nastajanja smisla iz perspektive različitih medija produkcije. Prvo pitanje: kako misliti cjelinu ciklusa produkcije u međusobno inkompatibilnim i heterogenim medijima stvaranja smisla? Drugo pitanje: ako je povrh toga što su mediji komunikacije međusobno heterogeni i svaki od pojedinačnih medija udijeljen, heterogen s obzirom na medij mišljenja (dakle, pisati, misliti, čitati, misliti i govoriti, misliti) – je li moguć nekakav intermedij ili intersticij komunikacije koji će dozvoliti da se još uvijek misli totalitet procesa stvaranja, a ne samo njegovi nužno medijski, heterogeni i višestruki fenomeni? Treće pitanje: ako postoji takav instersticijalni medij, kako ga se može misliti u totalitetu proizvodnog ciklusa ‘pisati, čitati, govoriti’? Ili, kako bi se takav medij mogao socijalizirati, socijalizirati kao stvaranje?