U&U: Opravdavate li umjetnost u službi države, pa čak i državne propagande, rane ruske avangarde? Vjerujete li u ideju totalnog
dizajna, koncept umjetnika-inženjera? kakva je situacija u umjetnosti danas?
F,A: U vašem se pitanju krije teza Borisa Groysa, ne samo o Gesamtkunstwerku Stalin nego i o avangardi kao prethodnici ‘stalinizacije’ svekolike umjetnosti. Ako sam spreman prihvatiti prvi dio teze ruskog ‘filozofstvujuščeg’ teoretičara koji je postao poznat u njemačkom prostoru, pa i kod nas kao disident, nisam spreman potvrditi drugi dio teze. Avangarda je bila antitotalitarna i takvom ostajala, ili je postajala doslovno ‘samoubilačkom’. A kada je pak riječ o ‘državi’, onda valja razlikovati pokušaje totalnog podređivanja umjetnosti od državnog mecenatstva ili pak državne ‘skrbi’. U času kada se nad moje najdraže zagrebačko kazalište nadvila prijetnja nestajanja, javnost je prisiljena obratiti se Andreji Zlatar i Boži Biškupiću koji u ovom času predstavljaju gradsku i državnu skrb. A kada je riječ o totalitarnom podređivanju umjetnosti, onda se možemo pozvati na Pasternaka koji je, razmišljajući o slikarstvu nama vrlo bliskoga grada, shvatio da je to slikarstvo bilo podređeno Mletačkoj državi, ali da umjetnost uvijek ima načina kako da ‘prevari naručitelja’! Film Aleksandar Nevski bio je namijenjen Staljinovoj protunjemačkoj propagandi i slavi ruskog oružja, ali je povjeren Ejzenštejnu i skladatelju Prokofjevu. Obojica su se razvili u okrilju avangarde: film je osuđen na umjetnički uspjeh, pa makar služio odvratnoj ideologiji! A Ivan Grozni već je očita prijevara naručitelja!
Vjerojatno je jedan od najutjecajnijih filmova u povijesti filma Griffithovo Rođenje nacije, taj je film izvorni model za kičasti spektakl Zameo ih vjetar. Film Rođenje nacije odredio je bar jedan tip američkog filma do današnjih dana, iako nosi strašnu ideološku podlogu, služi krajnje reakcionalnoj ideologiji: Crnci su za sve krivi, na kraju jaše KKK, nacija se rađa. Kad vidimo Busha, lako je shvatiti da se nacija upravo tako rađala.
U&U: U djelu Ruska avangarda iz 1984. prelazite od analize književnog teksta na analizu slike. Za samu knjigu kažu da je nastala tehnikom kolažiranja i montaže, tipičnim postupcima umjetnika avangarde. Vidite li sličnosti u metodi i kriterijima interpretacije književnosti i umjetnosti? Što za vas označava razlikovanje ‘zdrave i bolesne’ umjetnosti?
F,A: Da takvu srodnost ne vidim, ne bih se bavio intermedijalnošću. Ali mi nemojte, zaboga, pripisivati razlikovanje ‘zdrave’ i ‘bolesne’ umjetnosti. To su pojmovi koji su postali krucijalnima u vrijeme ‘socrealizma’ s jedne, i ‘nazikunsta’ s druge strane, ali su začeti mnogo prije, u vrijeme ‘bolesne’ dekadencije s početka stoljeća. Ne zaboravimo da je Gorkij, davno prije listopadskog prevrata, inscenaciju proze Dostoevskog smatrao ‘nehigijenskom’ rabotom u zemlji u kojoj se loče votka i većinsko je stanovništvo nepismeno! A da i u nas uvijek ima onih snaga koje nisu samo za dom spremne nego se nalaze u pričuvi da, kadgod to mogu, pokažu skrb za ‘zdravlje’ našega društva, pa i umjetnosti, valjda nam je ipak jasno. U tom je smislu i umjetnost u nas ‘zdrava’! ‘Bolesni’ su možda Zlikavci ili Veliki brat. Domaća beletrija jamačno nije. Ona se ionako malo čita. Čita se ona po 29 kuna, ali je ta ionako prošla – kako bi rekao Tin – ‘kroz procijednik’, pa bio to i markiz de Sade (bez Šerbedžije i Viteza).