Kada neki festival slavi dvadeset petu obljetnicu, jasno je da je riječ o mastodontskoj instituciji. No, zanimljivo je da ta institucija može biti avangardnija od nekih jednokratnih festivala ili neprofitnih kulturnih organizacija, a to je upravo slučaj s Ars Electronicom – festivalom umjetnosti, znanosti i tehnologije – koji je četvrt stoljeća svog postojanja u rujnu 2004. obilježio temom ‘Timeshift’ – vremenski pomak.
Tema je omogućila uvid u prošlost Ars Electronice, što je ilustrirano instalacijom jednog od najzanimljivijih predavača na simpoziju – Gerharda Dirmosera. Instalacija je, iako je riječ u bitnom smislu o statističkom djelu, imala sasvim tehnološki karakter – sastojala se od 25 golemih ploča s ugrađenim malim TV ekranima i zvučnicima, na kojima su mapirani najbitniji događaji i ljudi koji su obilježili određenu godinu, te prikazane snimke izložaba i intervjua sa sudionicima.
U svom osvrtu na Ars Electronicu, kojom se bavio gotovo od osnivanja festivala taj sustavni analitičar koji se specijalizirao za geografske informacijske sustave osvrnuo se na neke zanimljive statističke podatke. Tako smo doznali da je prije deset godina na simpoziju najcitiraniji filozof bio Lacan, sljedećih tri godine citirani su podjednako Freud i Lacan, a nakon toga isključivo Freud. Najcitiranija osoba na simpoziju kroz čitavu povijest Ars Electronice je Michel Foucault kojeg Dirmoser shvaća kao filozofa zaštitnika Ars Electronice. Dirmoser je pokazao kako statistički proračuni mogu biti toliko kompleksni da njihove algoritme ne može savladati ni jedan postojeći softver, već ih je analitičar vlastoručno izradio, pomoću matematike ukazujući na duhovite i duhovne činjenice kao što su promjena mode na području teorije i filozofije.
Osim prema prošlosti skup je bio usmjeren i na budućnost, a najveću pozornost publike, usprkos prisustvu teorijskih i umjetničkih zvijezda poput Petera Weibela, Roger F. Maline ili Roya Ascotta privukao je američki SF književnik Bruce Sterling. Njegova vizija budućnosti nije bila ni malo optimistična, zaokret koji on predviđa odvest će nas u društvo apsolutne kontrole. Bruce Sterling imao je lucidan, gotovo performerski nastup, no njegove ideje o ugradnji čipova s bar-kodovima u ljude već su desetljećima dobro poznate i to ne samo iz njegove SF literature. Izuzev činjenice da je svaki odgovor na pitanje publike bio svojevrstan «show» za sebe, te je zabavio brojne međunarodne posjetitelje na konferencijama, nije ponudio originalnu viziju, kao ni nadu za optimističko rješenje.
Uz simpozij, kao središnji teorijski dio festivala koji tradicionalno okuplja trust mozgova – najznačajnije mislitelje društva budućnosti, na Ars Electronici se svake godine održavaju najmanje dvije izložbe. Jedna je tematska izložba u Brucknerhausu, koja posjetitelje i same sudionike podsjeća na temu kojom se bave. Druga se tradicionalno održava u O.K. Centrumu i ima za svrhu pokazati recentnu situaciju u umjetničkoj produkciji na raskrižju znanosti i tehnologije.
Na Ars Electronici su prošle godine bile čak četiri zanimljive izložbe na četiri različite lokacije. U Brucknerhausu je održana izložba na temu ‘Timeshift’. Uz neke povijesne primjerke poput Nam June Paikovog Budhe, najzanimljiviji interaktivni izložak bile su ‘Čizme od sedam milja’. U tim golemim čizmama u crvenoj i smeđoj boji (po izboru) posjetitelji su mogli šetati uokolo. Njihov posebnost jest da imaju ugrađeno računalo, tako da se automatski povezuju na Internet na mjestima gdje postoji bežični pristup. Sučelje za prevođenje pisanog teksta u govorni, također je ugrađeno u čizme, a ono omogućuje da posjetitelj osluškuje tekstove koje ljudi upisuju na Internet chatovima. Čizme su tako audio–uhode, a najčešće ih privuku upravo političke izjave.
U Muzeju moderne i suvremene umjetnosti – Lentos, čija neobična zgrada dovršena prošle godine i koja konstantno i vrlo polagano mijenja boju iz plave u pink i obrnuto, održana je izložba nekih od zanimljivijih povijesnih radova koji su ikad bili na Ars Electronici. Tu svakako treba istaknuti ‘Interactive Plant Growing’ Christe Sommerer i Laurenta Mignonneaua – rad u kojem dodirivanjem određene stvarne biljke posjetitelj izaziva njeno umnožavanje na projekciji. Tu je također i rad je Jeffreya Shawa koji je omogućio vožnju biciklom kroz virtualni grad, te Luca Courchesna koji je reinterpretirao filmsku logiku stvorivši interaktivni filmski prostor. U ‘O.K. Centru’, golemoj hiper-suvremenoj, hladnoj, betonskoj konstrukciji nalazi se najveća izložba interaktivnih radova, koja nije tematski koncipirana već ima za svrhu prikazati godišnju situaciju u umjetnosti vezanoj sa znanošću i tehnologijama. Među mnoštvom komunikacijskih radova dobitnici Zlatne Nice za interaktivnu umjetnost su Mark Hansen i Ben Rubin (USA) za rad ‘Listening Post’. Radi se o high tech dizajniranoj instalaciji koja ima u nekoj mjeri sličnu temu, ali beskrajno sofisticiraniju izvedbu kao i već spomenute ‘Čizme od sedam milja’. Listening Post ne samo da omogućuje slušanje chat napisa u vidu svojevrsnog koncerta, već omogućuje i njihovo čitanje na ogomnom ekranu koji se sastoji od mnoštva malih računala. Usprkos tome što je rad nevjerojatno dizajniran i ostavlja besprijekoran high tech utisak, njegov problem je u potpuno disparatnom vizualnom efektu u odnosu na sadržaj (psovke, politički nekorektne izjave, žargonski jezik). Uz taj rad pozornost je privukao i rad Ken Rinalda, kojeg znamo od ranije kao sudionika Ars Electronice. Rinaldo se bavi robotikom već dulje vrijeme, a za ovu priliku je iskonstruirao robot kojim upravlja riba.
