S obzirom na činjenicu da je svaki medij jednom bio novi medij, teoretičari ‘novih medija’ zaokupljeni su novošću, osobitostima, uvjetima nastanka, međupovezanostima, međupodručjima i preklapanjima različitih medija. Sintagma ‘novi mediji’ (uz izraze kao multimedij, interaktivni, digitalni i online medij) u učestaloj je uporabi od 1990-ih u proučavanjima, a malo zatim i studijama filma, medija i komunikacije te se najčešće odnosi na digitalni prijenos nekog medija putem interneta, DVD-a i digitalne televizije te raznolike promjene povezane s novim tehnologijama. Pojam je u knjizi Jezik novih medija sustavno raščlanio utjecajni teoretičar Lev Manovich, a u zborniku Knjiga novih medija iz 2002. (koju je uredio Dan Harries), tiskan je njegov ogled Stari mediji kao novi mediji: film i ogled Jana Simonsa Novi mediji kao stari mediji: film. Oba ogleda (u poglavlju o kontekstu) razmatraju međuodnos ‘starog’ i ‘novog’ medija ukazujući na povijesni, kulturni i tehnološki razvoj pokretnih slika te široko područje medijskih tehnologija, produkcijskih strategija, naracije, estetike, modela gledanja i potrošnje.
ŠTO JE S NAZIVOM?
Neosporno, naziv je višeznačan. S obzirom da se svaki stari medij može digitalizirati i uklopiti u nove medije mogli bismo reći da naziv novi mediji obuhvaća sve medije nakon što njihove razlike nestanu u ‘pulsirajućoj struji bitova i bajtova’.1 Pored toga, naziv novi mediji je generički termin koji ukazuje na srodnost digitaliziranih predmeta, poput imenica voće ili namještaj. Također, izraz novi mediji rabi se u množini, zato što se odnosi na nepregledni raspon zaista novih, digitalnih medija poput CD-romova, Web stranica, DVD-a, kioska, trodimenzionalnih okruženja virtualne stvarnosti, igraćih konzola, pod uvjetom da su digitalni, multimedijalni i interaktivni što su obilježja koja se najčešće povezuju s novim medijima. No, znači li to da ako se film Harry Potter i kamen mudraca iz 2001. prikaže u kinu, objavi na video kazeti ili emitira na televiziji ostaje stari medij, a na DVD-u postaje novi medij? Odgovor je ‘da’, ako prihvatimo tvrdnju Marshalla McLuhana da je ‘sadržaj’ medija drugi medij. Ipak, to je manje očevidno ako znamo da filmska adaptacija romana podrazumijeva temeljitije preoblikovanje ‘sadržaja’, načina na koji se tom sadržaju pristupa i kako ga se opaža od preobrazbe, primjerice, filma ili video zapisa u medij DVD-a, unatoč tome što je on digitalan, interaktivan i multimedijalan.
Mogli bismo reći da naziv novi mediji donekle nalikuje pojmu postmodernizam: čini se da svi znaju što oni podrazumijevaju, ali ne i njihovo precizno značenje. Kada govorimo da je medij ili da su mediji novi ili da je umjetničko djelo postmoderno ne kažemo previše, osim da se mediji označeni tim terminom razlikuju od medija koje znamo ili da je umjetničko djelo o kojemu raspravljamo nastalo poslije modernizma. Možemo navesti još neke sličnosti. S jedne strane, u samome nazivu sadrže opravdanje za svoju nejasnoću: ‘novo’ koje je uvijek nepoznato i ‘post’ koje upozorava da napuštamo poznato okruženje i ulazimo u neistraženo. S druge strane, oba se pojma pretjerano rabe u svijetu mode, oglašavanja i umjetničke kritike gdje je uvijek sve ‘novo’ i ‘post’ ili ‘neo’ i ‘retro’. Upravo kao što je pojam postmoderno neopazice izišao iz mode, to će se dogoditi i terminu novi mediji. Što god oni zapravo značili, određuju stanje imenice kojoj su pridruženi upućujući na njezinu prolaznost i privremenost, naime, ništa ne može ostati novo ili post zauvijek. Industrija već koristi naziv širega značenja: ‘tehnologije informacije i komunikacije’, koji obuhvaća predmete poput mobilnih telefona na koje se obično ne odnosi termin novi mediji, te one koji su već postali starim medijima. Preciznije, ukazuje na tehnološke osnove medija i namjere zbog kojih su nastali.
Tri obilježja koja se najčešće pripisuju novim medijima: digitalno, interaktivno i multimedijalno tvore pučku teoriju novih medija. Bez obzira na njihovu praktičnu, svakodnevnu uporabnu vrijednost, pučke se teorije najčešće temelje na intuiciji i fenomenološkom iskustvu, a ne na analizama i precizno definiranim pojmovima te pridonose mistifikaciji i nerazumijevanju. Pojmovi digitalan, interaktivan i multimedijalan mogu poslužiti kako bi se mogućem kupcu objasnila razlika između kompjutora i televizije ili CD-roma i audiovrpce, ali ne kao teorijsko određenje različitosti starih i novih medija. Ukratko, same riječi stari i novi, mogu teoretičare odvesti u pogrešnom smjeru.
1 Lunenfeld, Peter, ‘Unfinished Introduction ‘, u: Lunenfeld, Peter, ur., The Digital Dialectic: New Essays on New Media , Cambridge, MA: MIT Press, str.7
