Čini se da umjetnik, umjetnost i umjetnina tvore zaključenu cjelinu, to jest jedan poseban, u sebe zatvoren svijet. Umjetnik proizvodi umjetnine; umjetnost ne predstavlja samo nebo umjetnika i umjetnine, nego i njihovo pod-neblje. Samo u umjetničkom podneblju može prebivati umjetnik, mogu nastajati umjetnine. Otkuda onda početi? Početi od umjetnika, od umjetnina ili pak od umjetnosti same?
Ishodište je novoga vijeka čovjek, čovjek kao subjekt, i zato moderno doba počinje s umjetnikom u naizgled zaključenoj cjelini umjetnik-umjetnost-umjetnina. Najdosljednije ishodište zacijelo izvodi psihoanaliza. Za Freuda je čovjek u svojem temelju nagonsko biće; nagoni su u biti spolni nagoni, preciznije: različita očitovanja spolnog nagona, to jest libida. To pak znači da ljudski temelj nije isto što i bit čovjeka. Ljudski temelj su nagoni, a bit čovjeka je želja. Želja je nagon usmjeren ka drugome, ali preko trećega, trećega kao prepreke. U početku je ta prepreka nepremostiva. Između djeteta i majke postavlja se otac; on svojom riječju, u kojoj je sadržana određena prijetnja, zabranjuje spolni odnošaj s majkom kao prvim i najbližim spolnim objektom, odnosno majka u očevo ime odbacuje djetetov, na nju usmjeren spolni nagon. Ime oca tako postaje zakon koji nagon pretvara u želju. Želja je zakonom spriječen nagon. A budući da je energija spolnoga nagona nezaustavljiva, djetetov se libido odvraća od majke i obraća ženskom biću izvan dosega oca. Tu ga već čekaju druge zapovijedi i zabrane, zakoni koji sežu iznad incestnog područja. Posrijedi su moralni i drugi društveni zakoni. Svi oni sprječavaju prvotni spolni nagon, ne dopuštajući razlijevanje spolne energije, nego libido iz spolnog područja preusmjeruju na druga područja. Samo dio spolnog nagona ide u spolnu aktivnost. Drugi, možda veći dio, preraspoređen je među ne-spolne, recimo trans-seksualne aktivnosti. Jer spolna je djelatnost samo temeljna, odnosno najniža djelatnost. Druge djelatnosti, među koje spada i primjerice umjetnička, više su djelatnosti. Pripada im uzvišeno mjesto, latinski rečeno: sublimno: ‘Najznačajnijim se čini nagonski usud sublimacije, pri čemu se mijenjaju cilj i objekt, tako da se prvotni seksualni nagon sada zadovoljava ne u jednom seksualnom činu, nego u činu koji se i društveno i etički više poštuje’.
Zato Freud u vezi s umjetničkom djelatnošću govori o de-seksualiziranom, odnosno sublimiranom libidu. Umjetnost je za njega rezultat sublimacije. Jer sublimacija je svaki proces koji pogađa objektni libido i sastoji se u tome što se nagon preusmjeruje na jedan drugi cilj, koji je udaljeniji od seksualnog zadovoljenja, umjetnička sublimacija samo je jedna od sublimacija. Druge su dvije religiozna i znanstvena sublimacija. Posebnost je sublimacije u tome što nudi izlaz, put po kojem je moguće ispuniti zahtjev da ne dođe do potiskivanja; sublimacija, naime, libido, spolni nagon i njegovu energiju, ne guši, nego samo preusmjeruje, odnosno premješta. Zato umjetnička djelatnost može očuvati isti intenzitet kao spolni nagon. Premda se u sublimaciji ne radi samo o transformaciji cilja, nego i o trans-supstancijalizaciji predmeta spolnosti, zakon o očuvanju energije djeluje i dalje. Možemo reći da je sublimacija takvo potiskivanje libida koje libido zapravo ne potiskuje, nego ga čak pobuđuje. Sublimacija znači potiskivanje samog potiskivanja. I time oslobađanja libidinalne energije na ovom ili onom preko-naravnom, odnosno kulturnom polju.
Premda Freud navodi da psihoanaliza ne može pojmiti bit umjetničkih dostignuća, u spisu Sjećanje iz djetinjstva Leonarda da Vincija iz 1910. minuciozno i samosvjesno raščlanjuje umjetničku i drugu osobnost toga umjetnika, njegov umjetnički put, pa i umjetnine kakva je Mona Lisa, portret iza kojega se skriva, prema Freudu, lik Leonardove majke. Portret Mona Lise del Giocondo je misteriozan. Freud ga opisuje, posudimo li izraz od Rudolfa Otta, kao numinoznog: ‘Kada je Leonardu uspjelo na licu Mona Lise iznova dati dvostruki smisao koji je imao taj osmjeh, kako obećanje bezgranične nježnosti tako i propast najavljujuće (unheilverkündente) prijetnje, on je time ostao vjeran sadržaju svojega najranijeg sjećanja’. Osmjeh se, naime, odnosi na majčin osmjeh. Sjećanje na taj osmjeh trebalo bi biti ujedno njegovo uprizorenje, njegovo ovjekovječenje, vječno o-prisutnjenje u slici.
Numinoznost Leonardova portreta proizlazi dakle iz osmjeha, iz njegove dvosmislenosti. Osmjeh nam se pokazuje kao dvostruki mysterium: kao mysterium fascinans i kao mysterium tremendum. Zato nas ne samo privlači, nego i odbija. Ali privlačnost je snažnija od odbojnosti. Osmjeh na slici jest takav jer uprizoruje smiješak numinozne, to jest falične majke, majke s penisom, dakle androgine majke. Naravno, nije posrijedi realna Leonardova majka, majka Katarina, nego Leonardova imaginarna majka, majka Leonardovih fantazmagorija. Leonardo je, naime, bio nezakonito dijete. Zato mu je majka posvećivala posebnu pažnju, u odsutnosti muškarca milovala ga podvojenom ljubavlju, strasno ga ljubila i tako dalje. Čak bi ga i pojela od silne ljubavi. Ujedno mu je nadomještala oca. Za Leonarda bila je majka i otac istodobno. Udarac koji je Leonardo doživio kada ga je negdje između treće i pete godine života u svoju obitelj uzeo drugom ženom oženjen otac, bio je utoliko jači. Odnos prema majci kao erotskom objektu prekinuo se ne samo na simboličkoj razini, nego i na realnoj.