Duhovi budućnosti

Jedno od frustrirajućih otkrića kasnog modernizma, osobito za one koji su većinu svojeg djelovanja zasnivali na pretpostavci da avangardna umjetnost mora ispuniti neku utopijsku zadaću, došlo je s polaganom spoznajom da nije bitno koliko su različite razne škole umjetničkog djelovanja 20.stoljeća – proces inovacija bio je zarobljen unutar sustava lingvističkih tropa i retorike s pravilima i hijerarhijom strogim poput neke znanstvene formule. Obzirom da je tada umjetnost kročila u razdoblje nesigurnosti, obilježenim općim mišljenjem da je konceptualna umjetnost posljednja permutacija u smanjenom nizu modela povijesti umjetnosti, potreba za vješanjem vlastitog sustava vjerovanja na neki određen set ideja doveo je do raskola stilova na međunarodni spektar, što je dovelo do razvoja post–stilističkih metoda simultane inovacije na nekoliko stilističkih frontova istovremeno. Njihovo razvrstavanje je za rezultat imalo dominantnu kritičku metodologiju u četvrtini stoljeća u kojoj je pojava Brace Dimitrijevića kao mladog umjetnika koincidirala s tim nesigurnim trenutkom u povijesti umjetnosti, a koji je također obilježen značajnim potresima u društvenoj i političkoj sferi. Društvo u cjelini se preispitivalo na više razina, a s eksplozijom popularne kulture kroz glazbu, film i eksperimentalni video, cjelokupna aktivnost “umjetnosti” je za većinu ljudi postala anakronizam. Kao mladi umjetnik u Sarajevu, Dimitrijević je 1969. stvorio djelo koje je, čini se, pretkazalo veliki dio njegova razvoja u sljedećim desetljećima. To je “Priča o dva umjetnika”, koja se sastoji tek od narativnog natpisa na mramornoj ploči. Radi se o slučajnom susretu kralja i nepoznatog umjetnika, koji je kroz svoj dobro tempiran susret nama danas poznat kao Leonardo da Vinci. Drugi je umjetnik koji se spominje u naslovu, koji se nije susreo s kraljem, “zauvijek nestao iz ljudskog sjećanja“. U svjetlu tragične sarajevske sadašnjosti i prošlosti, okrutnost točno tih riječi danas znači puno više od puke želje za besmrtnošću, tipične za mladog umjetnika. Dapače, te riječi otkrivaju okrutnu indiferentnost s kojom povijest tretira one koji žude za njenom pozornošću. Svakako da besmrtnost nije ništa manje hirovita od same smrti – sumoran ali realističan trenutak odlaska na koji se Dimitrijević vraćao puno puta u svojoj karijeri – ali čini se da autor komentira pogrešku onih koji umjetnost i njezine vrijednosti stavljaju iznad svih drugih sustava razmjene, čak i po cijenu ignoriranja gole realnosti oko sebe.

Dimitrijevićev karakteristični rad 1970 – tih, koji ponavlja u bezbroj varijacija oblika i mjesta, kao početnu točku uzima anonimnost koju zadaju povijesni procesi.

“Slučajni prolaznik kojeg sam sreo…” stavlja ideju nasumičnosti u središte formiranja značenja, ali ju također dodatno gura prema potvrđivanju dopuštajući nam da slavimo golu činjenicu da je odana počast nekom sugrađananinu zbog toga što je bio živ u određeno vrijeme na određenom mjestu u povijesti. Ipak, nama ti radovi nisu zanimljivi zbog toga što je priča na kraju dobro završila, već zbog toga što nas je umjetnik bolno učinio svjesnim našeg vlastitog sudjelovanja u svemu tome.

Nastavljajući promatrati običaj društva da naziva ulice, zgrade, mostove, muzeje, pa čak i gradove po pojedincima koje su naši preci primijetili u svoje vrijeme, mi bezuvjetno nagrađujemo ne one među nama koji žele središte pažnje povijesti okrenuti na sebe, već samo one koji to i uspiju.

Transgena umjetnost: klonovi i mutanti

Ako je vjerovati euforičnim prognozama i rezultatima istraživanja biologa i genetskih tehničara, svijet se trenutno nalazi na pragu doba slobodne kombinatorike bića. Miševi s ljudskim ušima (dosad samo na leđima), koze-ovce, psi-krave… Sve se čini mogućim, pa čak i kreiranje posve novih, dosad nezamislivih supervrsta. No ono što na prvi pogled izgleda kao neka utvara iz najmračnijih SF filmova nije ništa drugo doli uskrsnula verzija prastare vizije i pokušaj savladavanja stranog i nevjerojatnog uz pomoć stvaranja mješovitih bića ili himera. S iznimkom da sada, po prvi puta u povijesti čovječanstva, stvaranje takvih hibrida nije ograničeno na kiparsko-slikarsku formu, već se pokušava realizirati i u realnoj formi, i to na području društvenih znanosti. Rezultat takvih eksperimenata nije ništa drugo nego nova vrsta bio- ili socijalne moći. Što će od svega toga otpasti, a što zaživjeti, pokazat će skora budućnost.

No kada se ova tema sagleda u povijesnom i povijesno-umjetničkom kontekstu, ispada da se ona javlja u ciklusima te da se sva mitološka bića temelje na paradoksu zvanom “potpuno zamislivo” i “potpuno nerealno”. Himere (ovdje kao natpojam za miješana bića i kao svevremenska tema sklona promjenama) legitimiraju se ili kao vizualizacija religija/ mitova, ili kao pledoaje za umjetničku slobodu i kombinatorsku igru forme i sadržaja (objektivizacija versus subjektivizacija).

Iako vam se trenutno može činiti da je film idealno mjesto na kojem možemo sresti i istražiti gomilu likova nastalih genetskom transformacijom ili križanjem (vidi film Species iz 1995.), ne smijemo smetnuti s uma da je riječ o direktnoj transformacij i aktualnih znanstvenih utopija i legitimnim nasljednicima iscerenih lakrdijaških bića antike.

Dakle, krenimo s dubljom analizom. Što predstavljaju himere? Vizualizaciju strahova ili nada? Zašto se one javljaju baš u najkritičnijim fazama nekog društva i imaju li one iste korijene kao i potreba pisaca da pišu o ideološko motiviranim utopijama i najmračnijim vizijama? Odgovor je jasan. Umjetnici su oduvijek reagirali poput seizmografa. Oni transformiraju strah od novog, neshvatljivog i nedostupnog. Želite dokaze? Čim nogom kročite na izložbu apokalipsa i lijepog novog genetskog svijeta, na vratima će vas dočekati bića iz fantazije, hibridi braće Chapman i čudovišta Thomasa Grünefelda.

Ovdje je sada potrebno naglasiti da u “himere” spadaju samo zoomorfna bića, dakle sva živa bića iz prirode, bilo biljke ili životinje, iskombinirane na neki novi način (čovjek-čovjek, čovjek-životinja, čovjek-biljka, životinja-životinja; nešto konkretnije rečeno, svinja s krilima, čovjek s glavom konja ili nogama insekta). Tzv. monstrumi, kiborzi i hibridi čovjek-stroj spadaju u nešto posve drugo.

No prije negoli razmotrimo razvoj himera kroz povijest potrebno je naglasiti da je kombinatorika uvijek ograničena i vezana uz promatranje prirode i empiriju. Sve kombinacije bi se trebale svesti na jedan glavni uzorak i sve bi se one trebale racionalno imenovati.

Broj 06

Sven Drühl, Dan Cameron, Boris Buden, Boris Groys, Martina Matić, Marina Gržinić, Tom Holert, Martin Jay, Ješa Denegri, Mario Kopić, Leila Topić