Kategorija: Broj 15-16

Jedna od najpodlijih zamki koje vrebaju marksističke teoretičare sastoji se u potrazi za trenutkom Raspada, trenutkom kad je povijest marksizma krenula nizbrdo: je li se to desilo već kod ranog Engelsa s njegovim pozitivističko-evolucijskim shvaćanjem historijskog materijalizma? Je li to bio revizionizam i pravovjernost Druge internacionale? Je li to bio Lenjin? Ili je raspad započeo već kod Marxa i njegovih kasnijih radova u kojima je odbacio mladenački humanizam, kao što su to prije nekoliko desetljeća tvrdili neki “humanistički marksisti”? Pitanje je u osnovi krivo postavljeno: ovdje ne postoji proturječje, Raspad se nalazi već u samim korijenima marksizma. Preciznije kazano, ovakva potraga za uljezom koji je zarazio izvorni nauk i pokrenuo proces propadanja, u osnovi reproducira logiku antisemitizma. To znači da čak i u slučaju da se povijest marksizma podvrgne oštroj kritici (ili još bolje rečeno, pogotovo u tom slučaju), potrebno ju je prije svega priznati kao “vlastitu”, preuzimajući potpunu odgovornost za nju, a ne jednostavno prebaciti krivnju za “loš” razvoj situacije na nekog stranog uljeza, npr. “lošeg” Engelsa koji je bio preglup da bi shvatio Marxovu dijalektiku, “lošeg” Lenjina koji nije shvatio smisao Marxove teorije, “lošeg” Staljina koji je pokvario izvorno plemenite zamisli “dobrog” Lenjina, itd.

Kao prvo, potrebno je u cijelosti potvrditi promjenu u povijesti marksizma usredotočenu na dva velika prijelaza, ili bolje rečeno, nasilna reza: od Marxa do Lenjina i od Lenjina do Maoa. U svakom od ova dva slučaja desila se preraspodjela izvorne konstelacije: od najnaprednije zemlje (kao što je to očekivao Marx) do relativno nazadne zemlje – revolucija se odigrala “u pogrešnoj zemlji”; od radnika do (siromašnih) seljaka kao glavnog revolucionarnog aktera, itd. Na isti način kao što je Kristu bila potrebna Pavlova “izdaja” da bi se kršćanstvo pojavilo kao univerzalna institucionalna religija (prisjetimo se da među dvanaest apostola Pavao zauzima mjesto izdajnika Jude zamjenjujući ga!), tako je i Marxu bila potrebna Lenjinova “izdaja” da bi se mogla odigrati prva marksistička revolucija: radi se o unutarnjoj nužnosti pri kojoj se “izvorni nauk” mora prepustiti “izdaji” i nadživjeti ju, preživjeti taj nasilni čin izvlačenja iz originalnog konteksta i prepuštanja stranom okolišu u kojem mora samog sebe iznova ponovno stvoriti jer jedino na taj način može nastati univerzalnost.

Dakle, kad je riječ o drugom nasilnom prijelazu od Lenjina do Maoa, ne valja osuđivati njegovo ponovno otkriće marksizma kao teorijski “neadekvatno”, kao regresiju u odnosu na Marxove ideje (lako je dokazati da seljaci nemaju supstancijalni proleterski subjektivitet), ali isto tako ne treba ni mistificirati nasilnost ovog reza i prihvatiti Maovo ponovno otkriće kao logičan nastavak ili “primjenu” marksizma, oslanjajući se – kao što je to uvijek slučaj – na jednostavno metaforičko proširivanje klasne borbe: “danas se glavna osovina klasne borbe ne sastoji u borbi kapitalista i proletarijata u svim zemljama nego je prebačena na borbu Trećeg protiv Prvog svijeta, buržoaziji nasuprot proleterskim nacijama”. Maovo postignuće u tom kontekstu doista je golemo: njegovo je ime povezano s mobiliziranjem stotina milijuna anonimnih pripadnika Trećeg svijeta čiji se zadatak sastoji u iznošenju na vidjelo nevidljive “supstance”, pozadine historijskog razvoja; to je mobilizacija svih onih koje je čak i takav pjesnik “drugosti” kao što je to bio Levinas nazvao “žutom opasnošću”. Evo kratkog ulomka iz njegovog nedvojbeno najneobičnijeg teksta “Rusko-kineska rasprava i dijalektika” iz 1960. godine, komentara sovjetsko-kineskog sukoba:

Žuta opasnost! Ona nije rasna nego duhovna opasnost. Ona ne uključuje manje vrijednosti nego radikalnu stranost, ona je strana bremenu vlastite prošlosti iz koje ona ne pušta bilo kakav blizak glas ili intonaciju, mjesečevu ili marsovsku prošlost.

Ne podsjeća li nas ovo na Heideggerovo ustrajanje tijekom 1930-tih na tezi da se glavna zadaća zapadne civilizacije danas sastoji u tome da se obrani i sačuva grčko naslijeđe, utemeljujuća gesta “Zapada”, da se nadvlada pred-filozofski, mitski, “azijski” univerzum i upusti u borbu s ponovno aktualiziranom “azijskom” prijetnjom? Njegovim riječima, najveći suparnik Zapada je “ono mitsko na općenitoj i ono azijsko na partikularnoj razini”

Autor: Žižek, Slavoj

Preuzmi PDF

Kina i kraj šezdesetih Početkom kolovoza 2005. održan je okrugli stol o “Šezdesetima u Aziji” na jubilarnoj stotoj konferenciji na Nacionalnom sveučilištu u Singapuru. Šezdesete u Kini stalno su spominjali znanstvenici iz Koreje, Japana, Malezije, Tajlanda i Amerike. No, osim mene, koji sam bio pozvan kako bih sudjelovao u diskusiji, nije pozvan niti jedan kineski znanstvenik koji bi sudjelovao svojim radom. Iz vlastitog iskustva znam da to nije neuobičajeno. 1998., kada je cijeli svijet, Europa, Azija te obje Amerike, obilježavao tridesetu godišnjicu studentskih i društvenih pokreta, Kina je bila upadljivo tiha, unatoč svojoj snažnoj povezanosti sa šezdesetima.

Tada sam se počeo baviti razlozima te tišine. Prvo sam zaključio kako ona ne predstavlja samo odbacivanje radikalne misli i političke prakse šezdesetih godina. Ta tišina nije ograničena ni nepriznavanjem Kulturne revolucije – simbola šezdesetih u Kini. Ovdje govorim o “dvadesetom stoljeću ukratko”, od godina Republikanske revolucije 1911. do razdoblja oko 1976. – stoljeću kineske revolucije. Razdoblje započeto propašću Stodnevne reforme 1898. i završeno ustankom u Wuchangu 1911. bilo je prolog dvadesetog stoljeća u Kini, a osamdesete, od kasnih sedamdesetih do 1989., bile su njegov epilog. U toj su eri francuska i ruska revolucija bile uzor kineskim intelektualcima i revolucionarima, a iz različitih pogleda na te revolucije proizašla su politička razilaženja unutar duge kineske revolucije. Novi kulturni pokret u razdoblju Četvrtog svibnja bio je zasnovan na Francuskoj revoluciji i njezinim tekovinama bratstva, jednakosti i slobode. No, prva generacija članova komunističke partije preuzela je rusku revoluciju kao osnovni uzor, kritizirajući građanska obilježja Francuske revolucije. U osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, uslijed krize socijalizma i uspona reformi, aura ruske revolucije znatno je oslabila, a ideali francuske revolucije vratili su se na scenu. No, nakon kraja revolucionarnog dvadesetog stoljeća, obje su revolucije, koje su se počele smatrati izvorima radikalizma, postale predmetom negacije i kritike. Zaboravljanje i odbijanje šezdesetih stoga nije izolirani povijesni događaj, već je organska komponenta sustavnog procesa derevolucionarizacije.

Tijekom šezdesetih u Aziji pojavili su se i procvjetali brojni nacionalni oslobodilački pokreti, a kolonijalno razdoblje je završilo. Pokreti u Japanu, Koreji, Tajlandu, Indiji i drugdje kritizirali su Hladni rat i kapitalistički poredak pod snažnim angloameričkim utjecajem. U Europi i Americi, šezdesete su obilježene pojavom antiratnih i antiimperijalističkih pokreta te intenzivnim preispitivanjem poslijeratnih kapitalističkih političkih institucija. Zašto se, onda, šezdesete više doimaju kao zapadnjačka, a ne azijska tema? Prije nego što se više posvetim ovom pitanju, morat ću naglasiti sljedeće dvije točke. Prvo, iako su azijske i zapadnjačke šezdesete bile povezane, ipak su među njima postojale vrlo važne razlike. U Europi i Americi antiratni i antiimperijalistički pokreti bili su kritički pokreti unutar zapadnjačkog društva. Njihove manifestacije unutar kulturne sfere tvorile su kulturnu kritiku kapitalističkog svijeta. Za razliku od toga, u jugoistočnoj Aziji, pogotovo u Indokini i drugim regijama, borbe u šezdesetima bile su obilježene oružanim revolucijama i vojnim borbama protiv zapadnjačke imperijalističke dominacije i lokalnog društvenog ugnjetavanja. Zapadnjačke šezdesete ciljale su na poslijeratnu stranačku državu nemilosrdno kritizirajući njezinu unutarnju i vanjsku politiku. Azijske šezdesete pokušavale su ponovno uspostaviti nezavisne nacije i stvoriti nove oblike stranačkih država putem društvenih pokreta i oružane borbe, tražeći vlastite oblike društvene preobrazbe i gospodarskog razvoja, boreći se pritom za vlastiti suverenitet unutar hegemonijskog sustava međunarodnih odnosa. U današnjem kontekstu, oružane revolucije i vojni ustanci šezdesetih kao da su isparili iz kolektivnog sjećanja i misli. Kakav bi bio značaj azijskih šezdesetih i njihovih pokreta za nacionalnu neovisnost ili uspostavljanje stranačke države u današnje doba dominacije transnacionalnog u mislima zapadnjačkih intelektualaca? Iako su društveni pokreti šezdesetih ostali u lijepom sjećanju azijske ljevice, to je također vrlo upitna osnova za njihovo preispitivanje.

Autor: Wang, Hui

Preuzmi PDF

poglavlje I
KINESKO DRUŠTVO
1.
kineski narod

Kina je jedna od najvećih zemalja na svijetu, njezina je površina otprilike veličine cijele Europe. U tom nepreglednom prostranstvu naše zemlje postoje golema područja plodne zemlje koja nas opskrbljuju hranom i odjećom; planinski lanci koji uzduž i poprijeko obiluju šumama i bogatim mineralnim nalazištima; mnoštvo rijeka i jezera koja služe za prijevoz i navodnjavanje te dugačka obala koja olakšava komunikaciju s prekomorskim narodima. Od davnina su naši preci radili, živjeli i množili se na tom ogromnom prostranstvu. Kina graniči sa Savezom Sovjetskih Socijalističkih Republika na sjeveroistoku, sjeverozapadu i dijelom na zapadu; Narodnom Republikom Mongolijom na sjeveru; Afganistanom, Indijom, Butanom i Nepalom na jugozapadu te djelomično na zapadu; Burmom i Indokinom na jugu i Korejom na istoku, gdje je također bliski susjed Japanu i Filipinima. Takav geografski položaj Kine ima niz prednosti, ali i nedostataka za kinesku narodnu revoluciju. Prednost je blizina Sovjetskog saveza te razmjerna udaljenost od glavnih imperijalističkih zemalja Europe i Amerike, kao i okruženje brojnim kolonijalnim i polu-kolonijalnim zemljama. Nedostatak je to što japanski imperijalizam, s obzirom na geografsku blizinu, predstavlja stalnu prijetnju postojanju svih kineskih naroda i kineskoj narodnoj revoluciji.

Kina ima oko 450 milijuna stanovnika ili gotovo četvrtinu ukupnog svjetskog stanovništva. Preko devedeset posto njezinih stanovnika pripada narodu Han. No u Kini žive i brojne nacionalne manjine, uključujući Mongole, Hui, Tibetance, Ujgure, Miao, Ji, Čuang, Čungčia i Korejce; svi oni imaju dugu povijest iako su različitog stupnja kulturnog razvoja. Dakle, Kina je zemlja s brojnim stanovništvom sastavljenim od raznih narodnosti.

Razvijajući se poput mnogih drugih svjetskih naroda, kineski je narod (ovdje mislimo prvenstveno na Hane) proživio mnoga tisućljeća u besklasnim prvobitnim zajednicama. Prošlo je gotovo četiri tisuće godina od propasti tih prvobitnih zajednica i prelaska u klasno društvo, isprva robovlasničko, a zatim feudalno. Kroz povijest kineske civilizacije poljodjelstvo i obrtničke djelatnosti Kine bile su poznate po svojem visokom stupnju razvoja; brojni veliki mislioci, znanstvenici, izumitelji, državnici, vojnici, pisci i umjetnici iza sebe su ostavili bogatu zbirku klasičnih djela koju danas posjedujemo. U Kini je davnih dana izumljen kompas.01 Umjetnost pravljenja papira02 otkrivena je prije 1800 godina. Matrični tisak03 izumljen je prije 1300 godina, pomični slog04 prije 800. Kinezi su prije Europljana bili upoznati s upotrebom baruta.05 Kina je stoga jedna od najstarijih civilizacija na svijetu, njezina je povijest duga gotovo četiri tisuće godina. Kineski je narod poznat diljem svijeta ne samo po svojoj marljivosti i izdržljivosti, već i po velikoj ljubavi za slobodu i bogatoj revolucionarnoj tradiciji. Povijest naroda Han, primjerice, pokazuje da se Kinezi nikada nisu pokoravali vladavini tirana već su redovito revolucionarnim sredstvima postizali prevrat ili promjenu. U tisućama godina hanske povijesti javljale su se na stotine seljačkih buna, velikih i malih, protiv mračne vladavine zemljoposjednika i plemstva. I najveće dinastičke promjene nastale su kao rezultat takvih seljačkih pobuna. Svi su se kineski narodi odupirali stranom porobljavanju i redovito su koristili ustanak kao način oslobođenja. Kinezi odobravaju jedinstvo osnovano na jednakosti, ali se protive tlačenju jednog naroda od strane drugoga. Tijekom tisuća godina zabilježene povijesti, kineski je narod iznjedrio mnoštvo narodnih heroja i revolucionarnih vođa. Kineski narod stoga ima slavnu revolucionarnu tradiciju i veličanstveno povijesno nasljeđe.

Autor: Tung, Mao Ce

Preuzmi PDF

“Nisam zainteresiran za pravljenje političkih
filmova već za političko pravljenje filmova.”
— Jean–Luc Godard
“Rakurs je rez kroz stvarnost, poput čamca na
moru. U terminima društva, to je ono što
revolucija jest, pravljenje novog reza, novog načina
prolaska kroz stvarnost. Boljševička je revolucija
iznašla novi rakurs, nov način organiziranja
života.”
— Jean –Luc Godard, intervju iz 1972.
“Ponekad klasna borba jest borba jedne slike
protiv druge, te zvuka protiv drugoga zvuka. U
filmu, to je borba slike protiv zvuka, te zvuka
protiv slike.”
— Jean–Luc Godard, British Sounds

Politika i estetika danas Bavimo li se s recentnom sklonosti prema “relacijskoj estetici”, staranjem nad izravno radikalnim ili posvećenim izložbama poput Dokumente 11, ironičnom izložbom Komunizam u Projekt-galeriji u Dublinu, ili pak isticanjem figura poput Jacquesa Rancièrea i Alaina Badioua na stranicama Art Pressa i Art Foruma, očito je da je neprilika između estetike i politike bila glavna praktična i teorijska preokupacija u posljednje vrijeme, kako u umjetničkom svijetu tako i u akademskim krugovima – netko bi doista mogao reći da je tematiziranje te veze bilo jednim od glavnih načina na koji su galerije i muzeji organizirali afilijacije sa središtem i odsjecima, ili obrnuto. Jedan od načina približavanja tom fenomenu jest kroz naraciju propadanja ili čak poraza. Uzmimo za primjer sljedeći proglas britanskog filozofa i kritičara Petera Osbornea, sa stranica časopisa Radical Philosophy: “S raspadom neovisnih ljevičarskih političko-intelektualnih kultura, umjetnički svijet ostaje, sa svim njegovim intelektualnim slabostima, glavno mjesto onkraj institucija višeg obrazovanja, gdje se intelektualni i politički aspekti društvenih i kulturnih praksi mogu raspraviti, te gdje se ove rasprave mogu transformirati”. Predmet mog teksta jest pretresanje jedne od interesantnijih rasprava u toj rastućoj debati, one koja suprotstavlja Rancièrea Badiouu, no tražeći njezine izvore u političkom i estetičkom iskustvu što seže sve do posljedica Svibnja 68. Posebice, želim osvijetliti te rasprave promišljajući o njima na način jednoga od interesantnijih opita u političkoj estetici koji se pojavio u post-šezdesetosmaškoj Francuskoj, skupine Dziga-Vertov Jean-Luca Godarda i Jean-Pierra Gorina.

Razlozi za povezivanje Rancièrea, Badioua i Godarda su trovrsni. Prvi je općenito generacijski: sva su trojica više-manje sazreli u šezdesetima, prolazili su kroz političke krize i promjene u Francuskoj, te su još vrlo aktivni i danas. Teme i preokupacije za koje se može reći da ih dijele proizlaze iz stanovite “zajedničkosti” u ideološkom kontekstu, a njihovi se putevi križaju u mnogo pogleda – naime, kroz više-manje damašćansko iskustvo Svibnja 68., ali i specifičnije: lik u Kineskinji (La Chinoise, 1967) čita jedan od Badiouovih ranih tekstova, Rancière je napisao neke prodorne kritike Povijesti(i) filma (Histoire( s) du Cinéma), itd. Drugi je razlog specifičnije politički: sva su trojica prošla razdoblje francuskog maoizma – Godard preko Gorina i njegove supruge Anne Wiazemsky, kroz sudjelovanje u maoističkoj grupaciji Oser lutter i kasnijom podrškom la Gauche prolétarienne (Proleterskoj ljevici) i njezinim novinama La Cause du people (Stvar naroda); Rancière preko svoje militantnosti u Union des jeunesses comunistes/marxiste-léniniste (Marksističko-lenjinističkom savezu mladih komunista) na École Normale Supérieure i onda također u GP: Badiou kao jedan od osnivača UCFML, skupine čija je sljedbenička organizacija l’Organisation politique (Politička organizacija) aktivna sve do danas. Treći i konačni je razlog tekstualan, kao što to biva: i Badiou i Rancière nedavno su posvetili tekstove Godardovim političkim filmovima (poimence, Sve je u redu / Tout va bien, 1972/ i Kineskinji), tekstove koji ne samo da se bave pitanjem političke estetike već također služe kao neizravne polu-autobiografske refleksije na njihovu vlastitu maoističku militantnost.

Autor: Toscano, Alberto

Preuzmi PDF

“Što je drugo prevedivo – mogli bismo pitati – ako ne univerzalije?”01 Prije postavljanja pitanja kako prevesti Kulturnu revoluciju, preliminarno bi pitanje dakle trebalo biti “ima li Kulturna revolucija ičeg univerzalnog za prevesti?” Tekući je odgovor, i prema službenom diskursu kineske vlade i prema globaliziranom akademskom mišljenju, odrješito negativan. Odgovor doslovno glasi chedi fouding, ili “radikalna negacija”. Takva tvrdokorna negacija, međutim, zahtijeva simptomatično tumačenje, kako bi se ocijenilo ono što ona radikalno afirmira.

Prevođenje singularnosti

Prevođenje univerzalija uključuje mnogostrukost intelektualnih operacija, čiji raspon uvelike nadilazi specifični slučaj međujezičnih praksi, posredstvom kojih singularne subjektivnosti adresiraju druge singularne subjektivnosti, kroz različite obrasce intelektualnosti, kao što su umjetnost, politika, filozofija. Uz mogućnost beskonačnih singularnosti o kojima je riječ i koje su nesvodive na bilo koje partikularno određenje, prijevodi univerzalija su rijetke i diskretne operacije, heterogene prema permanentnim i neizbježnim aktivnostima zamjećivanja partikularnosti koje prožimaju ljudsku komunikaciju.

Kako bi se nastavilo, potrebno je uzeti u obzir univerzalije u perspektivi singularnosti. Mogli bismo reći: univerzalije bez univerzuma. Ili, kao što Alain Badiou piše, “Tout universel est singulier, ou est une singularite”.02 Samo singularno može biti univerzalno i obratno. Prevođenje univerzalija ekvivalent je prevođenja singularnosti – samo su singularnosti prevodive. Dakle, da preformuliram moje inicijalno pitanje, “ima li Kulturna revolucija nešto singularno što zaslužuje prevođenje?” Tekući su odgovori ponovno radikalno negativni ili strogo ograničeni na brojna partikularna i često fantastična određenja, kao što je pretpostavljeni “stav” “Kineza” da se njima treba “despotski” vladati, ili da ih povremeno očaravaju okrutne “totalitarne” avanture, itd.

Ključni element prilikom prevođenja univerzalija je intelektualno povratno djelovanje od prevedenog prema prevoditelju. Kada je riječ o univerzalijama ili subjektivnim singularnostima, adresat se, zauzvrat, obraća adresantu, najčešće nelagodno, intenzivno postavljajući pitanja u vezi istinske naravi njegove subjektivne nakane. Primjer takve situacije je neugoda koju je iskusio Althusser proučavajući Machiavellija, opisavši je kao posljedicu uzajamnog iznenađenja.03 S jedne strane, postojalo je iznenađenje koje su politički spisi firentinskog tajnika mogli pobuditi kod filozofskog čitatelja, a s druge strane, iznenađenje koje su ti isti spisi iskazali zato što su bili čitani. Slijedom toga, intenzivno postavljanje pitanja započinje. Što ti, čitatelju, zapravo tražiš? O kojim subjektivnim pitanjima govorimo? Jesi li siguran da se ona mogu uskladiti s mojima? Mogu li ona doista izgraditi, zajedno s mojim kategorijama mišljenja, zajedničku sferu intelektualnog propitivanja? To su ona vrsta pitanja koja, prilikom prevođenja univerzalija, prevoditelj treba očekivati od prevedenog.

Razaranje historijsko-političkog mosta

Koje bismo, dakle, subjektivne nakane mogli imati prilikom prevođenja Kulturne revolucije? Tvrdim da je politička intelektualnost jedini obrazac na koji je Kulturna revolucija prevodiva i da ona više ne može biti historijska.

Što se tiče negativne strane moje argumentacije, za nju ne nedostaje empirijskih dokaza. Tijekom posljednja tri desetljeća, istraživanje Kulturne revolucije iskusilo je postojano i skoro potpuno nestajanje akademskog zanimanja. Ja ovdje primarno mislim na povijesnu znanost, međutim taj se ćorsokak tiče cijelog raspona društvenih znanosti. Lako bi se moglo zaključiti da je puki poriv da se ponovi “radikalna negacija” neizbježno morao dovesti do tog rezultata: ako je nešto definitivno ništa, zašto trošiti vrijeme i sredstva da bi se to istražilo?

Autor: Russo, Alessandro

Preuzmi PDF

Kako misliti globalizaciju?

Želimo li razmišljati o globalizaciji, moramo se osloboditi dvaju mitova. Prvi govori da je globalizacija nešto novo. Drugi pak smatra da je neizbježna. Zanimljiva je logička struktura tog dvojnog mita suvremenosti. Zajedno, onako kako mitovi djeluju u popularnoj misli, naturaliziraju sadašnja događanja: utapaju nas u nejasno i zato još snažnije uvjerenje kako je globalizacija posebnost, te ujedno neminovnost naše epohe. No, ako ju negiramo, kao što nam to nalaže prosvjetiteljski refleks, dospijevamo u proturječje: ako je naime globalizacija već od nekoć sa nama, onda se nameće barem nužnošću onoga što je odavno odlučeno.

To nas upozorava da divlja misao informacijskog društva nije ništa manje divlja nego li u naroda koji ne poznaju metale. Na isti način reproducira postojeće odnose. Jednako je, za “domoroce” tih odnosa, neprimjetan eter njihova života i opće osvjetljenje, koje daje obrise njihovome svijetu. “Domoroci” naravno mogu negirati pojmovnu mrežu, kroz koju filtriraju svoj svijet, da bi iz taloga ideološkog variva razabrali neki smisao; ali tada se nađu u besmislu.

Želimo li izaći iz mita, nije dovoljno da ga jednostavno negiramo; moramo promijeniti misaoni horizont. A tada već mislimo i izvan horizonta toga činjeničnog svijeta, kojemu mitologija pomaže da se održava i obnavlja. Hoćemo li analizirati ustroj sadašnjega svijeta, moramo ga, barem u “mislima”, već i nadmašiti; “objašnjavanje svijeta” je revolucionarniji postupak no što je mislio mladi Marx.

Ta revolucionarna, makar i “samo” misaona praksa, koja uspijeva nadići horizont mitologije, zato što je sposobna poseći preko horizonta postojećega, ta praksa je eto – teorija. U teoriji nikada ne počinjemo od nule, pa je i o globalizaciji teorija već štošta rekla – čak i prije no što se pojavio taj izraz, “globalizacija”. Razlog je jednostavan: pošto je globalizacija niz procesa koje pokreće sistemska logika kapitalizma, analize kapitalizma nužno su analizirale i to što sada nazivamo “globalizacijom”. Teorije globalizacije imamo dakle već od samog početka političke ekonomije – a to znači, kako je Marx napisao, još od kada “je počela samokritika buržoaskog društva”.

Kada se oslobodimo popularnih shvaćanja, za početak možemo reći slijedeće: globalizacija proizlazi iz sistemske logike kapitalizma – ili, točnije, globalizacija “je” sama logika kapitalizma. U tome smislu je sistemski nužna – otkako postoji i sve dok traje kapitalizam. Baš zato je u okviru te sistemske “nužnosti” moguće više različitih politika globalizacije. Kroz historiju se i stvarno afirmiralo više različitih “politika globalizacije”, a to znači politika u okviru kapitalizma kao svjetskog sistema. Te politike nastajale su u okviru trenutnih konjunktura, pod utjecajem najrazličitijih pobočnih, lateralnih faktora, pobuda i prepreka, i naposljetku su proizlazile iz svjesnih strategija povijesnih aktera. U povijesti su se suočavale razne politike globalizacije, ponekad su surađivale, češće su se sukobljavale – pogotovo naravno u borbama za prevlast, za hegemoniju u sistemu svjetskog kapitalizma. Zato niti jedna pojedinačna politika globalizacije nije nužna – pa tako niti sada vladajuća neoliberalna politika globalizacije nije neizbježna. Stoji li da je kapitalistički sistem već iscrpio sposobnost da se i dalje održava u ravnoteži, te da polako ističe, onda su naravno politike utoliko manje pod sistemskim pritiskom: manje su “nužne”, tj. manje su iznuđene i ujedno su “slobodnije”, tj. lakše utječu na povijesno događanje. Globalizacija nije ništa novo Najprije, dakle, globalizacija nije ništa novoga. Neortodosni ekonomist André Gunder Frank godine je 1993. sa suradnikom Barryjem Gillsom, izdao zbornik provokativnog naziva: Svjetski sistem: pet stotina ili pet tisuća godina? Istina, nekoliko godina ranije već su odgovorili da je, barem što se njih tiče, svjetski sistem svjetskim, već nekih pet tisuća godina. Ovi autori globalizaciju uopće ne povezuju sa kapitalizmom. Ali ako smo i skromniji, pa globalizaciju pripišemo kapitalizmu, moramo joj priznati barem nekih pet stoljeća. A vjerojatno čak nešto više. Ako hoćete dobiti kapitalizam, na raspolaganju morate imati nekoliko uvjeta. Jedan od tih uvjeta je da raspolažete s velikim količinama nevezane vrijednosti – da imate velike količine raspoloživoga “novca”, koji ćete “kapitalistički investirati”. Te velike količine raspoložive vrijednosti, u Europi su nastale kao utržak trgovine na velike udaljenosti, točnije: trgovine s Azijom. Kapitalizam uopće ne bi mogao nastati, da već prije njega nije postojao nekakav “svjetski sistem”.

Autor: Močnik, Rastko

Preuzmi PDF

Pitanje filmskih paradigmi: nacionalno, transnacionalno, globalno Cjelovečernji igrani film Tigar i zmaj, (Wo hu cang long, 2000), kojeg je režirao kinesko-tajvanskoamerički redatelj Ang Lee, bio je na Zapadu daleko najuspješniji film na kineskom jeziku, sudeći po utršku na blagajnama, broju nagrada za koje je nominiran ili ih je osvojio. Nagrađen je Zlatnim globusom za najbolji film, a Udruga američkih redatelja proglasila je Leeja najboljim redateljem početkom 2001., što je, paradoksalno, značilo da je režirao najbolji film i najbolji strani film. Konačno, film je osvojio četiri nagrade Američke filmske akademije – za najbolji strani film, najbolju kameru (Petera Paua iz Hong Konga), scenografiju i kostimografiju (Tima Yipa iz Hong Konga), i najbolju originalnu glazbu (američkog skladatelja kineskoga podrijetla Tana Duna). Prvi put se dogodilo da je nesinkronizirani kineski film bez titlova prešao u glavnu struju, preskočivši granice umjetničkog filma u Sjedinjenim Američkim Državama. Postao je i komercijalno najuspješniji strani film u mnogim dijelovima svijeta.

Zbog nezapamćena uspjeha filma na kineskom jeziku u Sjedinjenim Državama, središta svijeta u kojem se govori kineski uživala su u trenutku slave. U stvari, da bi ispunio uvjete za natjecanje u kategoriji stranih filmova na dodjeli Oskara, film je bio prijavljen kao tajvanski. Na kraju krajeva, redatelj Lee se i rodio u Tajvanu. Istodobno, film je nominiran za šesnaest, a osvojio je osam nagrada na dvanaestoj dodjeli hongkonških filmskih nagrada u proljeće 2001. Budući da su i Hollywood, i Hong Kong i Tajvan svojatali film, paradigma nacionalnog filma u ovom se slučaju dodatno osporavala i ispitivala. Politika etiketiranja, imenovanja i kategoriziranja postala je zbrkana i mutna.

Logotip kompanije Columbia Pictures pojavljuje se na samom početku filma, dajući gledateljima do znanja da je riječ o holivudskoj produkciji. Ipak, film donosi i popis mnogih koproducenata, uključujući Good Machine International i China Film Co-Production Corporation. (Osim toga, u produkciji je sudjelovala i japanska kompanija Sony Classics!). Kao što pokazuju fenomenalna zarada od prodanih ulaznica te veliki broj gledatelja i distribucija diljem svijeta, taj holivudski blockbuster klasični je primjer globalnog filma u doba globalizacije. Kao film američke proizvodnje na kineskome jeziku, Tigar i zmaj podupire obrazac transnacionalne filmske koprodukcije i distribucije diljem svijeta u nezapamćenim razmjerima. Zato je istodobno jasan izraz i važan primjer transnacionalnog filma. Ipak, istodobno, kao film na kineskom (Huayu dianying), omogućuje nam da preispitamo prirodu nove vrste filmske kulture Trećega svijeta i tjera nas da ponovno razmotrimo postojeće (zastarjele) modele kada je riječ o produkciji Trećeg svijeta, kao što su “Treći film”, “nacionalni film”, ”film dijaspore” i tako dalje.

Fenomen transnacionalnog filma imao je jedinstvene manifestacije u povijesti kinematografije na kineskom jeziku. Zbog dugogodišnjeg, povijesnog i geopolitičkog komadanja kineske nacionalne države na NR Kinu, Tajvan i Hong Kong, razvile su se tri zasebne kinematografske tradicije. Od 1980-ih godina do danas, sve se više širila koprodukcija i suradnja preko nacionanih i regionalnih granica između tih triju kineskih kinematografija te između njih i drugih filmskih industrija. Suradnja između filmskih industrija te razmjena filmskih umjetnika, ideja i motiva preko regionalnih i nacionalnih granica, najvidljivija je u slučaju Hong Konga. Štoviše, transnacionalnost, “fleksibilna produkcija” i “fleksibilno državljanstvo” u posljednje vrijeme postaju način djelovanja među hongkonškim filmskim umjetnicima. Svi ti čimbenici i trendovi kulminiraju u Tigru i zmaju upravo na početku novog stoljeća i tisućljeća.

Transnacionalni film, kao nov oblik filmskog stvaralaštva, podrazumijeva prelaženje nacionalnih granica u procesu ulaganja, produkcije, distribucije i potrošnje. Premda takvi filmovi postoje kroz cijelu povijest svjetskoga filma, želim rasvijetliti specifičan povijesni trenutak važan za tu vrstu filma, naime, razdoblje poslije hladnoga rata. Intenzitet i razmjer tog novog vala združene filmske proizvodnje nije viđen u ranijoj povijesti. Tigar i zmaj ukazuje na mogućnost komercijalnog transnacionalnog filma za globalnu zabavu.

Autor: Lu, Sheldon H.

Preuzmi PDF

1960-e su obilježile vrhunac “starih” svjetskih pokreta protiv sustava. Od sredine devetnaestog stoljeća do sredine dvadesetog stoljeća, unatoč povremenim zastojima, socijalno demokratski pokreti (temeljeni na proletariziranim radničkim klasama u najrazvijenijim područjima), komunistički pokreti (koji su primarno utjelovljivali interese i težnje radnika i seljaka na periferiji i poluperiferiji) i pokreti za nacionalno oslobođenje (koje su vodili domaći kapitalisti i srednje klase na periferiji i na poluperiferiji), progresivno su jačali; do 1960-ih te su skupine zavladale državama diljem cijelog svijeta. Konsolidacija američke hegemonije sredinom dvadesetog stoljeća počivala je na novom globalnom dogovoru koji je uključivao važne ustupke radničkim klasama u najrazvijenijim zemljama i narodima u perifernim i poluperifernim državama.

Tijekom prethodnih hegemonijskih tranzicija, intenzifikacija međudržavnih, među-kapitalističkih sukoba prethodila je intenzifikaciji društvenih sukoba. Tijekom 1960-ih, porast borbenosti radničke klase i buntovnika iz “Trećeg svijeta” bili su oni koji su prethodili i koji su oblikovali globalnu kapitalističku krizu i slabljenje američke hegemonije.01 S “ubrzavanjem” društvene povijesti, moderni je svjetski sustav iscrpljivao svoj povijesni prostor društvenog kompromisa. Globalna politička i ekonomska situacija tijekom 1960- ih odbacila je reformističko rješenje (to jest, ono koje se zasnivalo na preraspodjeli globalnog dohotka i ekspanziji učinkovite ponude) za krizu. Ta se kriza jedino mogla razriješiti ili putem revolucionarnog zbacivanja postojećeg svjetskog sustava i globalne društvene preobrazbe, ili u slučaju očuvanja svjetske kapitalističke ekonomije, uvođenjem nove skupine uvjeta koji bi globalnim kapitalistima dopustili da obnove barem neke položaje koja su prethodno izgubili. Godine 1975., držeći šesto predavanje u čast Sorokinu, Immanuel Wallerstein je iznio procjenu o budućnosti tekuće borbe između dva povijesna rješenja te je ustvrdio da će se odlučujuće bitke odvijati u Kini, SAD-u i na poluperiferiji.02 Ishodi tih borbi odavno su utvrđeni. Pitanje koje nas sada zanima je kako je razvoj svjetske kapitalističke ekonomije odonda pripremio uvjete za novi krug snažnog jačanja klasne borbe, i kako bi se poluperiferija ponovno mogla pokazati odlučnim bojištem. Poluperiferija u svjetskoj kapitalističkoj ekonomiji Svi društveni sustavi koji su zasnovani na eksploataciji velike većine suočavaju se s pitanjem: kako se može spriječiti ujedinjena pobuna eksploatirane većine? Bez učinkovitog rješenja za taj problem, ne postoji vjerojatnost dugotrajnog opstanka bilo kojeg eksploatacijskog sustava. Historijski, taj se problem “riješio” podjelom većine na “veći niži sloj i na manji srednji sloj”. Srednji sloj je i eksploatator i eksploatirani. Omogućivši srednjem sloju pristup djelu viška proizvoda, vladajuće elite isplaćuju potencijalno političko vodstvo eksploatirane većine.

Što se tiče svjetske kapitalističke ekonomije, koja je politički organizirana kao međudržavni sustav, traženo rješenje tog problema je složenije. Problem s kojim se suočava moderni svjetski sustav je dvostruk: kako spriječiti ujedinjenu političku pobunu eksploatirane većine unutar svake države i kako spriječiti ujedinjenu političku pobunu siromašnih država koje obuhvaćaju veliku većinu stanovništva u sustavu. Za taj se dvostruki problem stoga pojavilo dvostruko rješenje. Unutar svake države, radničko stanovništvo treba biti podijeljeno između velike većine i relativno povlaštene “srednje klase” ili “radničke aristokracije”. Povrh toga, na razini sustava, hijerarhija država organizirana je u troslojnu strukturu. Između najrazvijenijih država (koje prisvajaju glavninu svjetskog viška vrijednosti) i perifernih država (koje proizvode puno više viška vrijednosti nego što ga zadržavaju za sebe), mora postojati skupina država koje tvore poluperiferiju, što je presudno za političku stabilnost svjetskog sustava.

Autor: Li, Minqi

Preuzmi PDF

Nova Amerika Letim iznad Kine. Gledajući prema dolje iznad ogromnog prostora počinjem cijeniti veličinu zemlje. Kina leži ispod mene kao golemi kontinent. Njezin veliki dio prekriven je snježnim planinama, dočim je teritorij uz obalu ravan. Tu ima čudnih geoloških formacija – pustinja, planinskih klanaca, beskrajnih dolina, ogromnih riječnih delti. I divovskih konglomeracija ljudskog stanovništva. Tvornica za tvornicom. Industrijski grad za industrijskim gradom. Najbrže rastuća industrijska sila na svijetu, nova svjetska supersila. Kina, zemlja dvadeset i prvog stoljeća.

Ne tako davno Hong Kong, Tajvan, Koreja i Japan pružali su proizvodnu osnovu azijskog gospodarstva. “Made in Hong Kong” i “Made in Taiwan” bili su sinonimi jeftine masovne proizvodnje, dok su druge azijske zemlje poput Koreje i Japana proizvodile tehnološke artikle za novu hi-tech revoluciju. Sad se ta proizvodna osnova premjestila na kontinent. “Made in China” je novi “Made in Hong Kong”. No ona je i novi “Made in Taiwan”, “Made in Korea” i “Made in Japan”.

Postoji golema mašinerija proizvodnje u pogonu, koja raste iz dana u dan. Za kinesko gospodarstvo predviđao se rast od 9% u prvoj polovici 2004. i onda 6% po desetljeću, tako da će do 2030. Kina postati drugo najveće svjetsko gospodarstvo. Nekoć je Hong Kong bio sinonim za brz gospodarski rast. Sad upravo arhitektonski uredi u Hong Kongu užurbano dizajniraju zgrade za eksplozivno kinesko gospodarstvo. Ta brzo razvijajuća proizvodna osnova stvara toliko bogatstvo da kontinentalni Kinezi postaju novi bogati turisti Azije, kao nekad Japanci. Kina je nova azijska gospodarska sila. Kina je novi Japan.

Amerika je bila vodeća zemlja dvadesetog stoljeća. Intervenirala je i razriješila dva svjetska rata, povela tehnološku revoluciju, franšizirala svoje poslove širom svijeta, dominirala popularnom kulturom kroz svoju glazbu i filmove, pobijedila u svemirskoj utrci na Mjesec i određivala svjetsku gospodarsku politiku. No, sad Amerika gubi svoj utjecaj. Uhvaćena u kolektivnu paranoju, dok njene ambasade u inozemstvu sve više počinju sličiti utvrđenim vojnim kompleksima, Amerika se povukla u sebe. Tvrđava Amerika. Nema više kulturnog turizma. Razmetljivi američki turist natrpan dolarskim novčanicama nekad toliko sveprisutan na stranim obalama, postao je ugrožena vrsta. Amerika je postala izopćena nacija uglavnom zbog svoje vanjske politike. Amerika je novi Izrael.

Danas se osjeća prisutnost Kine. Nova svjetska sila, svjetsko gospodarstvo koje se najbrže širi, posljednja koja se uključila u svemirsku utrku, najmnogoljudnija zemlja na planetu. Ako Amerika gubi svoju prevlast, Kina je i više no spremna da zauzme njeno mjesto. Dvadeseto stoljeće možda je bilo američko, no dvadesetprvo bit će kinesko.

Kina je nova Amerika. No, Kina ne oponaša Ameriku. Nipošto. Posebnost Kine je u tome da ona stvara nova socio-ekonomska gledišta, posve drukčija od dominantne zapadne paradigme, no možda jednako učinkovita.

U dvadesetom stoljeću poklič je glasio “Go West!”. U dvadesetprvom stoljeću, na što nas Rem Koolhaas neprestano podsjeća, poklič glasi “Go East”.

Non-Stop Kina

Slijetanje na pekinški aerodrom nije različito slijetanju na bilo koji drugi aerodrom na svijetu – čekaonice, dugi hodnici i prostrane dvorane za prtljagu. Jedina je razlika to što prilikom kontrole putovnice primjećujem da postoji jedan red za građane Kine i jedan za “strance”. Drugdje bi se taj drugi red mogao zvati “inozemni državljani” ili “posjetitelji”. No ne i ovdje. Kina, naposljetku, znači “središnja zemlja” i bilo tko od bilo kuda očito je stranac.

Tada primjećujem liniju carinskih službenica kako marširaju prema svojim postajama u savršenoj vojnoj formaciji. Ne izgledaju opako. Zaista, sasvim su privlačne i uopće ne izgledaju militaristički. Na čudan način čak me podsjećaju na neku modernu pop grupu. Možda će Madonna uključiti njihovu marširajuću formaciju u svoju sljedeću plesnu točku.

Autor: Leach, Neil

Preuzmi PDF

Pojava nezavisnih filmskih redatelja i njihovih nekonvencionalnih radova u Kini od početka devedesetih godina potaknula je trajno zanimanje za politiku imenovanja. Nezavisno filmsko stvaralaštvo, prema kineskim kritičarima, odnosi se na eksperimentalne prakse izvan državnog sustava proizvodnje i njegove ideološke cenzure. Nezavisni redatelj preuzima odgovornost ne samo za sadržaj i formu filma, nego i za prikupljanje novca i nalaženje distributera. Zapadni promatrači prepoznali su nove redatelje kao odmetničke filmaše, a njihove filmove kao underground ili kontra-filmove.

Sklonost da se imenuju i kategoriziraju filmski redatelji ukazuje političku namjeru i diskurzivnu iscrpljenost u trendu definiranja kineskog filma. U stvari, pojam “nezavisni” prepun je kontradikcija. S jedne strane, sustav nasuprot kojemu redatelji nastoje biti nezavisni i dalje je hegemonijski državni aparat koji upravlja produkcijom i distribucijom. S druge strane, uvjeti pod kojima redatelji eksperimentiraju s alternativnim oblicima produkcije ukazuju na komercijalni trend koji stavlja naglasak na tržišnu zaradu i recepciju publike. Pod dvostrukim teretom društveno-političkih i komercijalnih imperativa, novi diplomanti filmskih škola ne ulaze u filmski svijet kao prepoznatljive zvijezde, nego kao zakašnjeli pridošlice, prognani na margine. Niz mladih redatelja potražio je nužni izlaz u nezavisnoj kinematografiji. Službena netolerancija prema filmovima koje su snimili i nedostatak alternativnoga sustava distribucije u Kini prisilili su ove redatelje da potraže priznanje putem međunarodnih kanala.

Uslijed toga, nezavisna filmska produkcija i njezina međunarodna distribucija izazvale su transnacionalno sudjelovanje. Programeri zapadnih festivala i distributeri “art-kina”, primjerice, pozdravljaju kineske nezavisne filmove zbog njihovih “transgresivnih osobina”. Te “osobine” osobito ovise o predanosti nezavisnoj produkciji, a potkopavaju srednjostrujašku produkciju i službenu cenzuru. Takve nekonvencionalne izvedbe zadovoljavaju potragu međunarodnih filmskih krugova za novim “drugima”, koji će naslijediti petu generaciju, i za novim rječnikom koji će definirati kineski film. Za nezavisne redatelje geopolitička transgresija “odlaskom u inozemstvo” otvara mogućnosti za prepoznavanje i pohvalu koja je potisnuta u Kini. Oni su otkrili da službena cenzura kod kuće može osnažiti njihov status preko mora, potičući “ulagače – bili oni kritičari izvan matične zemlje, filmski festivali ili producenti – da podupru redatelja koji je shvaćen kao idealist i nerealistična figura u sredini kojom vlada kulturna represija”. U tom smislu, skupina mladih filmskih redatelja utjelovljuje dvostrani identitet: oni su istodobno namjerno ignorirana manjina u matičnoj kineskoj produkciji i cijenjeni disidenti u očima filmskih kritičara na Zapadu. Dakle, dok ih željno traže međunarodni filmski festivali ili distributeri umjetničkih kina, njihovi filmovi ostaju nedostupni široj kineskoj publici.

Ipak, svega nekolicina filmskih redatelja može se posve osloniti na strano priznanje. Zapravo, mnogi od njih nastoje opstati i unutar i izvan mainstream sustava. Nezavisna produkcija ne može služiti kao apsolutno sredstvo traženja umjetničke autonomije; to je strateški način stjecanja priznanja. Oscilacija između zahtjeva domaćega i stranog tržišta usložnjava vjerodostojnost nezavisnoga filma. Dok filmski kritičari kod kuće i u inozemstvu pokušavaju razmišljati o njemu, pojam nezavisnog filma već pokazuje preobrazbe, kako ilustriraju sljedeći primjeri.

Zhang Yuan, pionir nezavisnoga filma u Kini, postao je već postao sučeljavanjima sa službenim restrikcijama. Pišući vlastite scenarije i osiguravajući sredstva iz inozemstva, Zhang je uspio snimiti niz indie filmova, kao što su Pekinški gadovi (Beijing za zhong, 1993) i Istočna palača, zapadna palača (Dong gong xi gong, 1996). No, osnovna potreba za međunarodnom distribucijom ironično ovisi o službenom žigu sankcije. Vladina cenzura često osigurava međunarodnu pozornost. Odustavši od svoje prijašnje prakse, Zhang Yuan je tražio vladino dopuštenje i financiranje da bi završio svoj noviji film Sedamnaest godina (Guo nian hui jia, 1999). Ta obiteljska melodrama znači povratak produkciji unutar sustava. Neki su kritičari optužili Zhanga za “izdaju”, tvrdeći da se “surađujući s vlastima prodao i otupio oštricu koja je njegove filmove činila tako snažnima”.06 Redatelj odbacuje optužbu i objašnjava da je tražio dozvolu od vlade jednostavno zato da bi njegov film bio prikazan u Kini. Želja da dobije priznanje međunarodne i kineske publike te poteškoće na koje pritom nailazi ukazuju samo na početak dileme.

Autor: Cui, Shuqin

Preuzmi PDF