Reaktivacija društvenog tijela u vrijeme pobune

David Hugill i Elise Thorburn velikodušno su pristali objaviti proširenu verziju razgovora s talijanskim autonomističkim marksističkim teoretičarem Francom Berardijem, poznatijim kao Bifo. Intervju je objavljen u Berkley Planning Journaluu sklopu specijalnog izdanja “Novi
prostori pobune”.

Talijanski teoretičar Franco Bifo Berardi cijeloga je života sudjelovao u revolucionarnim pokretima i proučavao njihove složenosti. U engleskom govornom području vjerojatno je najpoznatiji po suradnji s talijanskim operaističkim pokretom – kolokvijalno znanim kao “autonomizam” ili “autonomistički marksizam” – i po njegovim istaknutim pokušajima preoblikovanja komunističke politike koncentriranjem na “potrebe, želje i organizacijsku autonomiju” radnika kao temelja političke prakse (Genosko i Thoburn 2011). Autonomistička tradicija se prvenstveno bavi autonomijomljudskih subjekata: marksizam je taj koji ustraje na prvenstvu radnika kao aktivnih agensa. Stoga, tamo gdje se zapadni marksizam fokusirao na dominantnu logiku kapitala, autonomisti su prvo nastojali učvrstiti moć radnika, shvaćajući transformacije unutar kapitalističkog načina proizvodnje prvenstveno kao odgovore na klasnu borbu (Dyer- Witheford 2004); drugim riječima, politička povijest kapitala može se shvatiti kao “povijest uzastopnih pokušaja emancipacije kapitalističke klase od radničke klase” (Tronti 1979, citat iz: Trott 2007). Ovaj obrat dijalektičkog odnosa između rada i kapitala (ponekad se naziva kopernikanski obrat) često se smatra karakteristikom autonomističke teorije (Moulier 1989).

Ono što slijedi su odlomci iz tri intervjua koje smo vodili s Bifom tijekom burne 2011. godine. Svi naši razgovori koincidiraju sa značajnim zbivanjima vezanim uz prošlogodišnje mobilizacije pa je u određenim dijelovima transkripta vidljiv entuzijazam našeg sugovornika.

Prvi put smo se susreli na sastanku Edufactoryja u Parizu na kojem su se sastale različite grupacije kako bi gradile zajedničku frontu protiv neoliberalizacije europskih i svjetskih sveučilišta. Konferencija je održana samo nekoliko tjedana nakon rušenja tuniskog predsjednika Zinea El Abidine Ben Alija pa su se aktivnosti redovito prekidale izvještajima uživo s egipatskih ulica. Doista, vijesti o nastanku Arapskog proljeća, zajedno s energijom sudionika aktualnih studentskih mobilizacija iz Britanije, Italije, Čilea i šire, oživjele su konferenciju i stvorile opipljiv osjećaj još jednog ciklusa borbi koji je bio pred nama. Naši razgovori s Bifom koji slijede, vođeni na daljinu , potaknuti su sličnim događajima kada se revolucionarno proljeće prelilo na jednako borbeno ljeto koje je dovelo do okupirane jeseni. Iako naš sugovornik ostaje optimističan u vezi s događajima iz 2011. i “reaktivacijom društvenog tijela” koju, čini se, impliciraju, ipak nas na početku podsjeća da sami prosvjedi neće biti dovoljni za postizanje stvarne autonomije koju smatra vitalno potrebnom. Kao što ćemo vidjeti, primarna Bifova briga vezana je uz načine na koje su određene dogme rasta, konkurentnosti i rente zauzele sfere “ljudskog znanja”. Tvrdi da izdržljivost tih “mentalnih kaveza” prijeti preživljavanju “društvene civilizacije” pa ostaje kritičan prema mogućnosti da prosvjedi mogu ometati njihovu postojanost. Postoje taktičke implikacije Bifovih opažanja, pa on – u nastavku teksta i drugdje – postavlja teška pitanja o tome jesu li marševi i okupacije učinkovite strategije kojima se napadaju suvremeni dominantni poretci. Za razliku od geografa Erica Swyngedouwna (2011) koji tvrdi da je otimanje javnog prostora i dalje u središtu “emancipatorskih geopolitičkih putanja”, Bifo ukazuje na ograničenja pretjeranog zanošenja urbanim borbama vezanim uz prostor.

Od grčke krize do ponovnog utemeljenja Europe?

U sljedećim bilješkama namjera mi je pokušati nastaviti razmišljanje o oblicima grčke krize, utoliko što se ona tiče cijele Europe, u pogledu njenih izvorišta kao i u pogledu potencijalnih razvoja te perspektiva što ih ona otvara pojavljivanju jedne drukčije politike (a time dakle i drukčijeg državljanstva) na ovom kontinentu u uvjetima globalne krize kapitalizma. Poći ću od shematske rasprave o dosad iznesenim tumačenjima kako bih objasnio zagriženost vlastî danas prevladavajućih u Europskoj uniji u jednoj destruktivnoj politici u kojoj nema ništa “kreativno”, a razmišljanje ću proširiti na problem što ga danas postavlja ideja “ponovnog utemeljenja” Europe ili “novog početka” na posve drukčijim osnovama – koji je, čini se, u isti mah neizbježno i tragično lišen načinâ vlastita ostvarenja.01

“Grčka kriza”: pouke i posljedice

Ovdje se namjerno moramo upustiti u pojednostavljenje. Informacija je doduše kod nas poznata daleko ispod razine koja bi bila nužna da javno mnijenje napokon procijeni učinke koje su “stezanje remena” i zahtjevi za liberalizacijom, što ih “Trojka” nameće u zamjenu za svoje uzastopne “planove pomoći”, izazvali u zapošljavanju, u gospodarskoj aktivnosti u cjelini, socijalnoj sigurnosti i javnom zdravstvu, osposobljavanju mladih generacija – učinke koje bi se kod nas bez problema smatralo povijesnom katastrofom i koji za masu stanovništva (osim za bogate) stvaraju uvjete kao u doba opće krize (30-ih godina) ili rata (40-ih godina). Smatrat ću međutim poznatim da smo pratili taj razvoj, koji sam na jednom drugom mjestu, pozivajući s ostalima na “spašavanje Grčke od njenih spasitelja”, nazvao silaskom u pakao. Grčka, premda integrirana u europsku zajednicu već trideset godina, ali sve više i više izolirana, stupila je (na koliko dugo?) u izvanredno stanje na političkom i moralnom, kao i na gospodarskom planu. Činjenica da vidimo kako se u takvom stanju također razvijaju i višestruke mogućnosti nezadovoljstva te javljaju političke inicijative koje bi mogle naći odjeka u cijeloj Europi očito ima vrlo veliko značenje. Ona nam može pomoći da izbjegnemo projiciranje figure pasivne žrtve na grčki narod, simetrične figuri krivca ili lopova koja je omiljena dijelu europskog javnog mnijenja – sve to pod izlikom korupcijskih pojava koje doista postoje, ali nisu i jedinstvene u Europi, a profiteri od kojih se neki nalaze izvan zemlje koliko i unutar nje. Ona sama po sebi nije dovoljna da preokrene postojeće stanje stvari.

Dvije paradigme

Na početku ovog istraživanja nalazi se pokušaj rekonstruiranja genealogije jedne paradigme koja je izvršila odlučan utjecaj na razvitak i globalno uređenje zapadnog društva, premda se kao takva rijetko tematizirala izvan strogo teološkog okvira. Jedna od teza što će je ovo istraživanje nastojati dokazati jest da iz kršćanske teologije proishode dvije političke paradigme u širem smislu, pa- radigme antinomične, ali funkcionalno povezane: poli- tička teologija, koja u jedinom Bogu zasniva transcendenciju suverene moći, i ekonomska teologija, koja prvu nadomješta idejom oikonomije, što se poima kao imanentni poredak – domaći, a ne politički u strogom smi- slu – kako božanskog tako i ljudskog života. Iz prve izviru politička filozofija i moderna teorija suverenosti; iz druge pak moderna biopolitika, sve do aktualnog trijumfa ekonomije i vladanja nad svim ostalim aspektima društvenog života.

Zbog razloga koji će se pokazati tijekom rasprave, povijest je ekonomske teologije, koja se razvila napose između drugog i petog stoljeća nakon Krista, na određe- noj točki ostala u sjeni, ne samo među povjesničarima ideja nego i među teolozima, tako da je čak i precizno značenje termina palo u zaborav. Na taj su način ostali neispitani kako njegova izvorna bliskost s aristotelovskom ekonomijom tako čak i zamisliva povezanost s rođenjem économie animale i političkom ekonomijom osamnaestog stoljeća. Stoga je tim nužnije arheološko istraživanje koje bi istražilo uzroke tog potiskivanja i nastojalo ponovno doći do jezgre događaja koji su to potiskivanje prouzročili.

Premda je problem oikonomije prisutan u nebrojenim monografijama o pojedinim Očevima (u tome je smislu egzemplarna knjiga Josepha Moingta Théologie trinitaire de Tertullien (Tertulijanova teologija Trojstva) koja obuhvaća relativno široku raspravu o tom pitanju između drugog i trećeg stoljeća), studije temeljnoj teološkoj temi kao cjelini bile su manjkave sve do nedavnog djela Gerharda Richtera Oikonomia, koje je obja- vljeno kad je povijesni dio ove rasprave već bio završen. Merie-José Mondzain u svojoj se knjizi Image, icône, êconomie (Slika, ikona, ekonomija) ograničava na analiziranje implikacija koncepta u diskusijama o ikono- klazmu između osmog i devetog stoljeća. I nakon Richterove opširne studije čije je usmjerenje, unatoč naslovu, teološko a ne lingvističko-filološko, nedostaje, između ostalog, primjerena leksička analiza koja bi dopunila upotrebljivo, ali već zastarjelo djelo Wilhelma Gassa Das patristiche Wort oikonomia (Patristička riječ oikonomia) (1874) i disertaciju Otta Lillgea Das patristiche Wort “oikonomia”: Seine Geschichte und seine Bedeutung (Patristička riječ “oikonomia”: Njezina povijest i značenje) (1955).