Svi brojevi

Euforične rasprave o “europskom projektu” osiguravaju kruh svagdašnji većini političara na kontinentu, kako onima na ljevici, tako i onima na desnici. Samo se, ili se barem tako čini, “populistički” ekstremisti (tobože podijeljeni na ekstremne desničare i ekstremne ljevičare) protive projektu koji ne pruža alternativu budućnosti zabrinutih ljudi. Ipak, sve je više pokazatelja rastućeg otrežnjenja ljudi.

Europski projekt je, u stvari, izuzetno neobičan: on nastoji, naročito nakon Ugovora iz Maastrichta (1992.) smanjiti manevarski prostor nacionalnih ekonomskih politika bez stvaranja zamjenske vlasti na razini Unije! Drugim riječima, Europska unija zapravo djeluje kao najsavršenije “globalizirano” područje na Zemlji u najbrutalnijem smislu riječi (ukidanje granica autonomije država članica). To, naravno, nije slučaj sa Sjedinjenim Američkim Državama niti s drugim područjima na svijetu gdje država, čak i ako je slaba i ranjiva, u pravilu ostaje gospodar svojih odluka, pri čemu “jedino” ograničenje predstavljaju pravila koja nameće WTO (koji također razvija strategiju progresivnog ukidanja prava i povlastica država članica). Europa dakle prednjači pred ostatkom svijeta poduzimajući velike korake unatrag.

Samonametnuto sakaćenje europskih država tiče se svih aspekata ekonomskog života: u Europi više ne postoji nikakva monetarna ili devizna razmjena, nikakva budžetna ili industrijska politika, ili pak politika zapošljavanja.

Europska središnja banka (ECB) zabranila si je provođenje bilo kakve monetarne politike. Zamijenila ju je, kako tvrdi, ekskluzivnim ciljem održavanja “stabilnosti cijena putem apsolutne zabrane državama članicama da pokrivanju svoje deficite kroz ‘svoje’ centralne banke”. Zbog takvog poslovanja ona više nema javnog sugovornika (ni na razini država članica niti na razini EU-a) koji bi bio odgovoran za svoju politiku. Ta deflacijska opcija u stvari predstavlja trajnu dodatnu prepreku oživljavanju ekonomije.

ECB također ne može provesti nikakvu aktivnu deviznu politiku čiji bi cilj (“jak” ili “slab” Euro) trebao odrediti nepostojeći javni sugovornik. Vlada SAD-a je, naprotiv, zadržala sav svoj autoritet na području monetarne politike. Prema tome, Washington određuje hoće li dolar biti jak ili slab, dok euro može samo prihvatiti tu odluku i prilagoditi joj se. Dodajmo da je dolarski standard u stvari petrodolarski standard: cijene nafte izražene su u dolarima i SAD ulažu sav mogući trud, ako je potrebno i putem vojnih intervencija (kao što je bio slučaj u Iraku), kako bi zemljama proizvođačima zabranile da prodaju svoju naftu prema cijenama izraženim u eurima. U stvari, europske države su do sada odbijale igrati takvu igru čime su zadavale bol svom prijatelju s druge strane Atlantika. Tako oslabljen, euro ne može, poput dolara, postati međunarodna valuta. Stvarni potencijalni konkurent dolaru nije toliko euro koliko kineski yuan.

Samir Amin, Zygmunt Bauman, Etami Borjan, Terry Eagleton, Peter Hallward, David Harvey, Budimir Lončar, Premendra Mazunder, István Mészáros, Antonio Negri, Prabhat Patnaik, Arundhati Roy, Robert Stam, Miroljub Stojanović, Tiqqun, Melita Zaje, Slavoj Žižek

Kapitalizam, epizoda u povijesti Princip beskrajne akumulacije koji definira kapitalizam istoznačan je s eksponencijalnim rastom, a ovaj, poput raka, vodi u smrt. John Stuart Mill, koji je to prepoznao, zamišljao je da će neko "stacionarno stanje stvari" dovesti do kraja tog iracionalnog procesa. John Maynard Keynes dijelio je taj optimizam Razuma. Nijedan od njih, međutim, nije bio adekvatno opremljen da shvati kako bi nužno nadilaženje kapitalizma trebalo biti ostvareno. Nasuprot tome, shvativši značaj tada nove klasne borbe, Marx je bio sposoban zamisliti opoziv moći kapitalističke klase, koja je danas koncentrirana u rukama vladajuće oligarhije.

Akumulacija, koja je istoznačna s pauperizacijom, daje objektivni okvir za borbu protiv kapitalizma. Ali akumulacija se prvenstveno izražava kroz rastući kontrast između obilja društava u centru svjetskoga sustava koja profitiraju od imperijalističke rente, i bijede društava podčinjenih periferija. Ovaj konflikt tako postaje središnja os alternative između "socijalizma i barbarstva".

Povijesno je "realno postojeći" kapitalizam povezan sa sukcesijom oblika akumulacije kroz razvlaštenje, ne samo na svome početku ("prvobitna akumulacija") nego na svakom stupnju razvoja kapitalističkog sustava. Jednom istinski uspostavljen, ovaj "atlantski" kapitalizam težio je osvojiti svijet, preoblikovao ga je na osnovi permanentnog razvlaštenja osvojenih regija koje su u toku tog procesa postale dominiranim periferijama sustava.

Ova "pobjednička" globalizacija pokazala se nesposobnom nametnuti se u održivom obliku. Svega pola stoljeća nakon svoga trijumfa (za koji se činilo da inaugurira "kraj povijesti"), ovaj model doveden je u pitanje revolucijom ruske semi-periferije i (pobjedničkim) pokretima oslobođenja u Aziji i Africi, koji zajedno čine povijest dvadesetog stoljeća – prvi val borbi za emancipaciju radnikâ i narodâ.

Akumulacija kroz razvlaštenje nastavlja se pred našim očima u kasnom modernom kapitalizmu suvremenih "oligopola". U centru, monopolitičke rente – čiji su korisnici oligopolističke plutokracije – istoznačne su s razvlaštenjem cjelokupne produktivne baze društva. Na periferiji, pauperizirajuće razvlaštenje manifestira se u eksproprijaciji seljaka i pljački prirodnih resursa regija o kojima je riječ. Obje prakse predstavljaju esencijalne stubove strategija ekspanzije kasnog kapitalizma "oligopola".

Autor: Amin, Samir

Preuzmi PDF

Cilj mi je danas opisati jednu umnu operaciju koju sam – iz razloga koji će nadam se biti uvjerljivi – nazvao Idejom komunizma. Trenutak koji je bez sumnje najdelikatniji upravo je onaj koji je i najviše opći, onaj koji se tiče toga da se kaže što je uopće jedna Ideja, ne samo u pogledu političkih istina (u tom slučaju je Ideja ideja komunizma), već u pogledu bilo koje istine (u kom slučaju je Ideja suvremeno oživljavanje onoga što nam Platon pokušava prenijeti putem imena eidos ili idea, ili, još preciznije, kao Ideju Dobra). Ostavit ću velik dio te općosti implicitan kako bih bio što jasniji po pitanju Ideje komunizma.

Operacija "Ideja komunizma" zahtijeva tri osnovne sastavnice: političku, povijesnu i subjektivnu.

Najprije o političkoj sastavnici. Riječ je o onome što nazivam istinom, političkom istinom. Glede moje analize Kulturne revolucije (jedne političke istine ako je takve ikad bilo) komentator britanskog lista Observer vjerovao je da može izjaviti – i to samo na temelju mog pozitivnog odnosa prema toj epizodi kineske povijesti (koja za njega, naravno, predstavlja zloćudnu klaonicu) – da se ponosi time što je engleska empiristička tradicija "nas [čitatelje Observera] cijepila protiv tiranije čiste političke apstrakcije" (svake predsusretljivosti prema despotizmu ideokracije). On se zapravo ponosi time što je vladajući imperativ današnjeg svijeta "život bez Ideje". Kako bih mu ugodio, počet ću tako što ću kazati da je političku istinu prije svega moguće opisati na čisto empirijski način: ona predstavlja konkretnu i vremenski prepoznatljivu sekvencu gdje se pojavljuju – gdje postaju i nestaju – nova praksa i novo mišljenje kolektivne emancipacije. 02 Možemo čak navesti i primjere: Francuska revolucija između 1792. i 1794.; narodni rat u Kini između 1927. i 1949.; boljševizam u Rusiji između 1902. i 1917.; i, na nesreću Observera, iako mu se vjerovatno ne bi svidjeli ni moji drugi primjeri, Velika proleterska kulturna revolucija, u svakom slučaju između 1965. i 1968. Zapravo, gledano formalno, odnosno filozofski, riječ je o proceduri istine u onom smislu koji toj riječi pridajem još od Bitka i događaja. Još ću se vratiti na to. Ono što možemo odmah primijetiti jeste da svaka procedura istine propisuje Subjekt te istine, Subjekt koji čak i u empirijskom smislu nije svodiv na pojedinca.

Nadalje, o povijesnoj sastavnici. Kao što pokazuje prethodno datiranje, procedura istine pod lokalnim je oblikom – koji ima prostorne, vremenske i antropološke oslonce – upisana u opći razvoj Čovječanstva. Epiteti poput "francuska" ili "kineska" empirijski su pokazatelji ove lokalizacije. Oni razjašnjavaju zašto Sylvain Lazarus (cf. bilješka 2.) govori o "povijesnim načinima politike", a ne samo o "načinima politike". Postoji, u biti, i povijesna dimenzija istine, premda je istina u krajnjoj liniji univerzalna (u smislu koji, na primjer, pridajem toj riječi u svojoj Etici ili u djelu Sveti Pavao, ili utemeljenje univerzalizma), odnosno vječna (kao što preferiram reći u Logikama svjetova ili u Drugom manifestu za filozofiju). Vidjet ćemo, posebice, da unutar određenog tipa istine (političke, ali također i ljubavne, umjetničke ili znanstvene) njeno povijesno upisivanje uključuje odnose među različitim istinama, istinama smještenim na različitim mjestima općeg ljudskog vremena. To znači da postoje retroaktivni učinci koje jedna istina iziskuje spram drugih istina koje su stvorene prije nje. Sve to zahtijeva transvremensku raspoloživost istina.

Autor: Badiou, Alain

Preuzmi PDF

UU: Kako biste u glavnim crtama opisali glavne društveno-povijesne tendencije u osamdesetim godinama 20. stoljeća, nakon smrti Tita?

BB: Društveno-povijesne tendencije prilično su teoretska stvar za nekoga tko je bio uključen u prakse mijenjanja određene povijesne situacije. Ne posjedujem, čini mi se, odgovarajuću distancu za opisati ih, nisam u stanju izjednačiti svoje gledište s gledištem objektivnog promatrača situacije. Danas koristimo pojam demokratizacije iako nitko ne zna što taj pojam u današnje vrijeme zapravo znači. No, retroaktivno govoreći, demokratizacija je za mene u to vrijeme, tijekom osamdesetih godina 20. stoljeća, bila prije svega otvaranje prostora za nešto što bih nazvao slobodom na svim razinama društva: od kulturalne preko političke pa nadalje. Ono što je za mene sada (i što mi je u ono vrijeme bilo) najvažnije, ali je sada zaboravljeno ili potisnuto, jest sljedeće: osjećaj da je budućnost u potpunosti otvorena. Za mene osobno upravo je taj osjećaj da pred sobom imaš otvorenu budućnost – što istovremeno znači otvorene mogućnosti za sve vrste kreativnosti – bila glavna tendencija tog vremena.

Objektivno govoreći, glavna je tendencija bila neka vrsta slabljenja staroga komunističkog sustava. To znači da je prostor slobode postajao sve većim, a ja sam imao sljedeći osjećaj: ovo što će se dogoditi potpuno je otvaranje društva. Sjećam se rasprava među svim ljudima uključenim u pokret demokratizacije. Nitko nije imao sasvim jasnu predodžbu o tome, čak ni o takozvanom višestranačkom sustavu. Ne mislim da bih se u to vrijeme bio odlučio za višestranački sustav. Ono što uistinu želim naglasiti jest da je pojam demokracije bio istinski, kompletno otvoren. Nismo imali nikakav tip modela koji je trebalo slijediti. To je moje glavno iskustvo iz toga vremena. Ranije sam spomenuo da je u pitanju prilično osobno iskustvo; objektivno bi ga se pak dalo opisati kao slabljenje staroga sustava. Društvo se pripremalo za nešto što ćemo kasnije nazivati slomom komunizma, jednopartijskog sistema, i slično. No, rekao bih da je upravo zbog tog posve otvorenog pogleda u budućnost ovo bio trenutak realne istinske slobode. U to je vrijeme u bivšoj Jugoslaviji bilo tek par stvari koje su bile uistinu zabranjene. Nije nam bilo dopušteno otvoreno se okomiti na drugu naciju, napasti ime i značenje Tita, njegovu ulogu te, po svoj prilici, ni vladajući položaj Komunističke partije. No, sve se druge stvari moglo slobodno kritizirati. U tom se trenutku, posebice u Ljubljani, u krugovima oko Mladine, počelo primjerice kritizirati Jugoslavensku narodnu armiju. Ako postoji nešto što bih trebao naglasiti, onda je to situacija – i to je za mene glavna tendencija – slobode, pod čime mislim na slobodu koja je u potpunosti otvorena prema svim mogućnostima uživanja u njoj ili njezina ponovnog pronalaska, slobodu bivanja u sukobu s onime što je tada bio stari sustav, sustav na zalasku.

Autor: Buden, Boris

Preuzmi PDF

Prihvatio sam ljubaznu molbu Dore Baras i Nikole Devčića da Subversive Film Festival, povodom programa posvećenog kinematografijama u Jugoslaviji od 1955. do 1990. za koji sam zamoljen da budem selektor, objavi talijanski prijevod ovoga eseja o cjelokupnoj povijesti filma na tim teritorijima, pod naslovom Europa: nacionalne kinematografije (L’Europa: Le cinematografie nazionali), napisanog prije deset godina i objavljenog u III. svesku (u 2 toma) Povijesti svjetskog filma (Storia del cinema mondiale) čiji je urednik Gian Piero Brunetta, Einaudi, Torino 2000.

Zbog povijesno-enciklopedijskog karaktera teksta, esej je tamo jednostavno naslovljen Jugoslavenski film (Cinema jugoslavo). Promjena naslova i dodatak ove napomene jedine su izmjene koje ovdje unosimo. Također sam inzistirao na tome da tekst bude preveden u cijelosti unatoč tome što Subversive Film Festival donosi mnogo suženiju kronologiju; no činilo mi se da je sinteza koju sam ovdje pokušao učiniti i za to razdoblje povezana s cjelokupnom rekonstrukcijom. Riječ je, ponavljam, o sintezi, no nadam se vrlo iscrpnoj, unatoč tome (pozivam se ovdje na fusnotu br. 3 u tekstu) što je ona samo dio, work in progress, ostalih mojih inicijativa i drugih tekstova; unatoč tome što je posljednja bibliografska fusnota uredničkim izborom svedena na nužno; te naposlijetku, unatoč tome što o razdoblju nakon 1990. mnoge stvari treba ne samo ažurirati nego i precizirati (te stoga upućujem na moj izvorni uvodni tekst u katalogu Subversive Film Festivala). Fusnota br. 3 točno precizira kako se u eseju htjelo dati sintezu prethodnih istraživanja, ali istodobno i proširiti rasprave iz pregleda koje sam priredio za Alpe Adria Cinema i Venecijanski Biennale, inicijative koje su najprije željele upotpuniti sliku o balkanskom i srednjoeuropskom prostoru (pregled rumunjskog filma za AAC, retrospektiva Andrzeja Munka u Veneciji i retrospektiva Stavrosa Tornesa na Torino Film Festivalu) te konačno utemeljenje festivala Tisuću očiju (I mille occhi) koji već devet godina vodim u Trstu, a koji prelazi zemljopisne granice i ličnosti razdvojene retrospektivama.

Ponovno čitajući esej danas smatram da se mnogo toga može dodati ili precizirati, ali da opći palimpsest i dalje može ostati valjan. Među "dodacima" koje sam već napisao želio bih ukazati na natuknice koje potpisujem u Rječniku redatelja svjetskog filma (Dizionario dei registi del cinema mondiale), dopuni u 3 sveska spomenute Povijesti, objavljenom između 2005. i 2006. Želim ih ovdje navesti jer mi se čini da je riječ o važnom popisu, bilo zbog toga što pokazuje kako je minuli rad doveo do značajnog uključivanja istih u internacionalni leksikon, bilo zato što pokazuje kako je teško afirmirati važnost drugih, itekako zaslužnih, imena. Osim natuknica o drugim redateljima različitih nacionalnosti, pisao sam o Babaji, Babiču, Baueru, Bulajiću, Čapu, Đorđeviću, Draškoviću, Goliku, Hladniku, Kristlu, Makavejevu, Mančevskom, Matiću, Mimici, Pavloviću, Petroviću, Štiglicu i Vukotiću. Imajući na umu da su natuknice o Klopčiču, Kusturici i Paskaljeviću priredili drugi suradnici na Rječniku, zajednička slika uključenih redatelja ima, bez daljnjega, mnogo neopravdanih praznina, od Manakija do Marjanovića, od Nanovića do Živanovića, od Žilnika do Čengića, od Grlića do mnogih drugih. Želio bih da ovaj moj esej uspije pokazati važnost velikog broja sineasta, osobito onog "pokera aseva" koji je nepravedno ostao osuđen na marginalizaciju i poraz: Popovića, Antića, Kozomare i Martinca.

Autor: Grmek Germani, Sergio

Preuzmi PDF

“Vjera koju naviše volim, reče Bog, je ljubav.” (Péguy, 2001:1)
“Vjerujem da sam se revoluciji posvetio iz ljubavi prema bližnjemu.” (Torres,1976:102)

Badiouovski rečeno, potreban je događaj, koji u našem slučaju započinje razgovorom, po mogućnosti javnim dijalogom unutar nekog simboličkog prostora. Potrebni su nam ljudi koji su simbolički predstavnici dva suprotstavljena diskursa, koji su spremni javno braniti svoje respektabilne pozicije i izložiti se nemilosrdnom sudu kritike.

Takav razgovor bio je vođen u jednom potpuno lokalnom jugoslavenskom kontekstu davne 1967. u Zagrebu, između filozofa, uvjerenog ljevičara Branka Bošnjaka i isusovca Mije Škvorca. Bila je to heterogena uvertira u šezdeset osmu. Obojica ugledni i poznati profesori, ideološki potpuno suprotstavljeni. Bio je to razgovor koji je na jedan specifičan način anticipirao 1968. u jednoj lokalnoj verziji. Na tribini je bilo danas nezamislivih 2500 ljudi. Pomalo pretenciozno, možemo ustvrditi da je to bio zimski uvod u hrvatsko proljeće. Cijeli dijalog odigravao se u političkom prostoru koji je bio uokviren referentnim poljem socijalističkog habitusa u kojem je dominirala takozvana praxis filozofija. Bošnjak je u takvom prostoru bio u povlaštenijoj poziciji. Povlaštenost možemo usporediti s utakmicom na domaćem terenu.

Bošnjak, kao što ćemo pokušati pokazati, tu prednost nije želio zlouporabiti u svoju korist. Bošnjak je maksimalno uvažavao svog suprotstavljenog sugovornika kao poštovanog gosta i kolegu, a ne kao nekog ideološkog uljeza. No unatoč svemu Škvorc se nije u potpunosti osjećao lagodno. U tom prostoru socijalističkog samoupravljanja i praxis filozofije u kojem je vladalo bratstvo i jedinstvo, isusovac svoje izlaganje započinje stihovima Paul Verlaina Ko vuka u zboru svetih čut bi bilo mene. Stihovima iz kojih je razvidna Škvorcova nelagoda u kojem je on vuk, okružen zborom svetih. Normalno, Škvorc je dovoljno mudar da stvari preokrene naopako i da svoje slušatelje podsjeti da se pitaju tko je vuk, a tko su sveci.

Ne bi trebali patetično podlegnuti svečarskim reminiscencijama, nego bi trebali podsjetiti na važnost knjižice koja je tiskana nakon spomenutog događaja kao podsjetnik na taj važan susret. Koliko god nam se to danas činilo čudno, ta je knjiga pod naslovom Marksist i kršćanin02 jedna od najvažnijih knjiga poslijeratne jugoslavenske filozofije. Ona je podsjetnik na događaj koji je u ondašnju jugoslavensku javnost doveo dva ideološki suprotstavljena, ali važna diskursa. Premda je riječ o zanemarivom događaju u nekom europskom kontekstu, on je važan kao nedovršen obrazac čiju pedagošku i teopolitičku vrijednost ne možemo precijeniti. U daljnjem nastavku ovog teksta ustrajati ću na tvrdnji da se započeti razgovor nužno mora nastaviti i danas. Namjera mi je da ponudim jedan mogući model nastavka tog dijaloga. No prije toga morao bih ga što vjernije uprizoriti. Bio je to razgovor dvojice neistomišljenika koji su uprizorili jedno zajedničko putovanje socijalizma i teologije za koje smatram da je i danas od presudne važnosti za oba diskursa. Ta dva diskursa u jednom maštovitom obratu mogu ponuditi simbolički i teolopolitički model otpora kapitalističkoj racionalnosti i neoliberalnom teroru. Podsjetimo se ukratko na glavne i prijeporne teme tog događaja, ponovo uzimajući taj mali tekst nalik na katekizam u ruke. U vrijeme kada su se pokazale prve bore na socijalizmu s ljudskim licem.

Autor: Gunjević, Boris

Preuzmi PDF

Ekonomska i financijska kriza koja je eksplodirala ujesen 2008. izazvala je izuzetno izvanredno snažnu promjenu u carstvu političkih imaginarija. Kao što se prije nekoliko godina govor o klimatskoj promjeni u mainstream medijima ismijao i odbacio kao pretjeran i apokaliptičan, a onda je gotovo preko noći činjenica klimatske promjene zapravo postala pitanje općeg slaganja, tako je ekonomska i financijska kriza preinačila prevladavajuća gledišta na kapitalizam i socijalizam. Samo se godinu prije svaka kritika neoliberalnih strategija deregulacije, privatizacije i smanjivanja struktura blagostanja – a kamoli samog kapitala – u prevladavajućim medijima odbacivala kao luđački govor. Danas Newsweek na svojoj naslovnici objavljuje, s tek malo ironije: “Sada smo svi socijalisti”. Vladavina kapitala iznenada je otvorena propitivanju, od ljevice do desnice, a neki oblik socijalističke ili keynesijanske državne regulacije i upravljanja čini se neizbježnim.

Trebamo, međutim, istraživati izvan te alternative. Prečesto se čini da su nam jedini izbori kapitalizam ili socijalizam, vladavina privatnog vlasništva ili ona javnog vlasništva, kao da je privatizacija jedini lijek za nevolje državnog nadzora, a za nevolje kapitala učiniti ga javnim, to jest, primjeniti državnu regulaciju. Moramo istražiti drugu mogućnost: niti privatno vlasništvo kapitalizma niti javno vlasništvo socijalizma, već zajedničko u komunizmu.

Mnogi su središnji koncepti našega političkog vokabulara, uključujući komunizam jednako kao i demokraciju i slobodu, bili toliko iskrivljeni da su gotovo neuporabljivi. U standardnoj uporabi, zapravo, komunizam je sve više počeo predstavljati svoju suprotnost, to jest, potpuni državni nadzor ekonomskog i društvenog života. Možemo, naravno, napustiti te izraze i izmisliti nove, no za sobom ćemo ostaviti predugu povijest borba, snova i težnja vezanih uz njih. Mislim da je bolje izboriti se da se tim konceptima vrati, ili ponovno uspostavi, njihov smisao. U slučaju komunizma, to zahtijeva analizu mogućih oblika današnje političke organizacije i, prije toga, ispitivanje naravi suvremene ekonomske i društvene proizvodnje. U ovom ću se ogledu ograničiti na preliminarni zadatak kritike političke ekonomije. Jedan od razloga zašto komunističke hipoteze prijašnjih razdoblja više nisu valjane je i to što se ustroj kapitala izmijenio – kao i uvjeti i proizvodi kapitalističke proizvodnje. Najvažnije je da se promijenio tehnički ustroj rada. Kako ljudi proizvode i izvan i unutar okvira radnog mjesta? Što proizvode i pod kakvim uvjetima? Kako je organizirana proizvodna suradnja? Što su podjele rada i moć koja ih razdvaja po rodnim i rasnim crtama u lokalnim, regionalnim i globalnim kontekstima? Uz ispitivanje trenutačnog ustroja rada moramo analizirati i odnose vlasništva pod kojima rad proizvodi. Zajedno s Marxom možemo reći da je kritika političke ekonomije, u svojoj srži, kritika vlasništva. “Komunisti mogu svoju teoriju”, pišu Marx i Engels u Komunističkom manifestu, “sažeti u jednom izrazu: ukidanje privatnog vlasništva”.

Autor: Hardt, Michael

Preuzmi PDF

Ja sam stalno ponavljala, jer je meni bilo vrlo važno da njima utuvim da su one izdajnici. Da ih nateram da misle na tu svoju izdaju. Zbog toga sam im stalno ponavljala: vi ste izdajnici Partije, vi ste Partiju izdale, vi ste je izdale kad joj je najteže bilo, vi ste Partiju izdale onda kad je trebalo da joj pomognete (Simić i Trifunović 1990:229; iskaz upraviteljice Marije Zelić).

Kad je 1948. godine jugoslavenska revolucija počela jesti svoju djecu nije poštedjela kćeri, sestre, supruge i majke zatočenih "kontrarevolucionara" te je time zatrla samu ideju revolucije idućih nekoliko generacija. Ova kratka totalitarna epizoda represivne destaljinizacije (1948.-1953./56.), nakon raskola Tito-Staljin, u maniri boljševičkog "administriranja" unutarpartijskih sukoba za koje nije predviđen građanski sudski postupak, nikad nije dobila svoj kaznenopravni epilog, a njezine žrtve političku rehabilitaciju. Umjesto velikih montiranih procesa tog doba – kakve nalazimo u Pragu, Budimpešti i Bukureštu – u kućnim pritvorima i istražnim zatvorima Udbe odigravaju se zakulisni, palanački kafkijanski procesi u kojima se prepliću žestina predratnih frakcionaških partijskih obračuna, bešćutnost karijerizma i osobni animoziteti s rodovskim mentalitetom, ratnim traumama, antifeminizmom, šovinizmom, pa čak i antisemitizmom. Umjesto naizgled jednostavne podjele na one koji su podržali Tita i one koji su optirali za Staljina, zamašnjak partijskog "stroja odlučivanja i razlučivanja" nastavit će s proizvodnjom "narodnih neprijatelja" kojima treba predočiti "u čemu se sastoje, za njih nevidljivi, prijestupi" (Beganović 2007:274). Na taj će način ovaj unutarpartijski obračun uspostaviti biopolitički temelj nove političke zajednice prema kojem suverena moć (a ne državljanska pravila i ustav) određuje kriterije uključenja i isključenja u komunističku "rajsku obitelj", a time i opseg političkih sloboda (usp. Agamben, 2006:160). Tvrdnju slovenskog etnologa Božidara Jezernika da Goli otok leži u samim temeljima Titove Jugoslavije: "Dok se o njemu šutjelo, bio je tvrdi kamen na kojem je počivala država. Kad se počelo o njemu govoriti i država se počela raspadati" (1994:686), možemo nadopuniti i reći da tek prekidom traumatskog pakta šutnje golootočkih zatočenica dobivamo potpunu sliku režima čija je biopolitička realnost započinjala "tamo gdje zavrJambreš ić K irin, Ren ata Izdajice su uvijek ženskog roda: političke zatvorenice u arhipelagu Golišava država i njezina terminologija" (Bosanac, 2005:267).

Činjenica da je gotovo polovica zatočenika na Golom otoku01 pripadala staroj "boljševičkoj gardi", španjolskim borcima, istaknutim komunistima s iskustvom zatvora i (nacističkih i staljinističkih) logora, značila je da autohtoni jugoslavenski kazamat mora postići nemoguće – ocrniti "revolucionarne svece", slomiti nesalomljive, one koji milost ne traže niti ju daju, one koji dijele ista uvjerenja sa svojim "preodgajateljima". Umjesto prijekih sudova i masovnih likvidacija namijenjenih kvislinzima i poraženim ratnim neprijateljima, jugoslavenski je represivni aparat iznova posegnuo za shemom izdaje (Nancy, 2004:8), za purifikacijom partijskog kadra i prividom (pravne procedure i prosvjetiteljske ortopedagogije) da bi zadovoljio svoju "strast za realnim" (Badiou, 2008:55).02 Takozvanim političkim delinkventima oduzeta je budućnost, ali i uporište realnog u prošlosti pa je najteži dio kazne bilo ništenje vlastite biografije, preispisivanje uzorne (revolucionarne) biografije kao automortografije kojom upravlja strategija zaborava03, to jest gubitak prava na svjedočenje. Nemogućnost artikulacije vlastite životne priče (izvan zadanog ideološkog modela) poništava osnovnu ideju komunističke emancipacije prema kojoj će "potlačeni ljudi, proleteri, prvi put početi upravljati vlastitim vremenom" (Badiou, 2008:122). Poena insularis (koju pučka imaginacija vidi kao heterotopiju devijacije i užitka i cinički naziva Bahami, Titovi Havaji), ukida teleološki pojam vremena. Bivšim internircima iskustvo otoka oduzet će kako herojsku povijest tako i svaku nadu da će njihove "besmislene" patnje dobiti smisao u dominantnom režimu istine.

Autor: Jambrešić Kirin, Renata

Uvod: postjugoslavenska teorijsko-ideološka konjuktura

U postjugoslavenskom kontekstu ne govori se dovoljno o socijalističkoj Jugoslaviji, a kada i jest predmet rasprave temu nam serviraju razni stručnjaci čija je odlika formuliranje floskula. Politolozi, kulturolozi, povjesničari i novinari nerijetko skrenu u diskurz totalitarizma, Jugoslaviju predstavljaju kao propali eksperiment, umjetno održavanu tamnicu naroda koja je opstajala samo pod čvrstom rukom Tita. S druge strane imamo jugonostalgiju koja isto tako reducira kompleksnost povijesnih procesa. Pored "studija" o jugoslavenskom totalitarizmu nalazimo još dvije interpretacije o specifičnosti toga razdoblja. Prvo čitanje pokušava realno postojeće socijalizme izjednačiti s državnim kapitalizmom gdje Komunistička partija igra ključnu ulogu u vođenju cjelokupnog društva. Osnovna formula je: totalitarna vlast Partije i državni kapitalizam unutarnje su povezani. To znači da jugoslavenski socijalizam i ostali socijalizmi ne donose u povijest nikakav novum, osim možda planske privrede i političkih ekscesa. Na drugoj strani spektra nalazimo tadašnje ideologe samoupravnog socijalizma, koji su doduše govorili o specifičnosti socijalističkih samoupravnih odnosa, istodobno već razglašavajući kraj klasne borbe i početak komunizma. Prva interpretacija zamagljuje razliku između socijalizma i komunizma, dok su samoupravni ideolozi žurili ukidati razliku između socijalizma i komunizma. Objema je zajednička slijepa pjega iz koje misle socijalizam samo u okviru kapitalizma odnosno komunizma. Budućnost je već unaprijed odlučena. Tako te dvije pozicije isključuju transformativnost politike, ono što se odnosi na Realno, na "još-ne-postojeće". Ta ideološka gesta, koja se zasniva na samoispunjavajućem proročanstvu, sprečava ih da misle "socijalističku društvenu formaciju". Pomoću svoje teoretske operacije reduciraju kompleksnost društvenih odnosa i neutraliziraju klasne konflikte toga razdoblja.

U našem prilogu odgovaramo na pitanja o tome što je bilo specifično u jugoslavenskom samoupravnom socijalizmu i zašto je danas to istraživanje zanimljivo, kako za razumijevanje kasnog kapitalizma, tako i politike prijeloma. Zauzet ćemo drugačije polazište koje se temelji na Althusserovoj formuli: socijalizam = kapitalizam + komunizam. Analizu će sačinjavati dvije etape: u prvom koraku ukratko ćemo predstaviti politički prijelom, što nova Jugoslavija donosi u svijet te kako transformira društvene odnose, a u drugom ćemo opširnije ukazati na ekonomska proturječja i ideologeme samoupravnog socijalizma koji doprinose iscrpljenju revolucionarnog događaja Jugoslavije. Tako je već unutar socijalizma, u pretpostavljenom putu prema komunizmu, došlo do tranzicije u kapitalizam. Pored teze o kapitalističkoj restauraciji, ukazat ćemo na dijalektičku vezu između socijalističkih ekonomija i svjetskog kapitalističkog sistema. Tranzicija je bila, naravno, kompleksan proces. Socijalističke formacije tako su od samog početka sadržavale elemente za reprodukciju kapitalizma: buržoasko pravo i država (ideološki aparati države), robni odnosi, najamni rad, novac. Usprkos tome one su pomoću raznih eksperimenata, različitih načina organiziranja, stvarale uvjete za nastanak komunizma. Naš model tranzicije razlikuje se, dakle, od dominantnog koji krase progresivna i linearna koncepcija vremena, u koje je svagda već upisan određeni cilj (tržište i demokracija), pa sve procese mjeri kroz tu perspektivu. Suprotno tome, treba afirmirati Marxovu lekciju koja glasi da se povijesni procesi odvijaju na proturječan način jer je vrijeme nehomogeno, te postoje mogućnosti regresija, otklona, zgušnjavanja, premještanja i tendencija.

Ključne zakonitosti povijesnih procesa mislimo pomoću koncepata strukturne uzročnosti i nejednakog razvoja. Nejednak razvoj manifestira se u proturječnim, ponekad i iznenađujućim pokretima koje ćemo u našem slučaju nazvati postfordističkom tendencijom. U prilogu ćemo ocrtati puteve mišljenja postfordističke tendencije, tendencije kasnog kapitalizma unutar samoupravnog socijalizma.

Autor: Kirn, Gal

Preuzmi PDF