Radikalna filozofija čita ustanke
Nakon kraja ‘postmodernog’ razdoblja koji je naglasak stavio na lokalno, relativno i skromno, radikalna filozofija vratila se tradiciji velike teorije. Badiou, Hardt i Negri, Žižek, Rancière i Laclau okušali su se u globalnoj rekonstrukciji političke filozofije. Njihov rad daje važne uvide
koji su uvelike korišteni u ovoj knjizi. Međutim, nisu predvidjeli nedavne događaje. Ljevica je često otpisivala mnoštvo, plebsi lumpenproletarijat. Ova bahatost utjecala je na njene suvremene nasljednike. U svojim knjigama Imperiji MnoštvoNegri i Hardt bili su ravnodušni prema mnoštvu i ‘masama’. Alain Badiou otpisao je ustanke u Parizu, Ateni i Londonu. Slavoj Žižek bio je poprilično kritičan prema raznim okupacijama koje je posjetio. U prosincu 2012. Žižek je na velikom sastanku u Ateni upozorio pobunjene Grke da će se nakon ‘zabave’ na ulicama vratiti kući i za dvadeset godina, kad budu u svojim srednjim godinama i dobrostojeći, s nostalgijom prisjećati vlastitih avantura, licemjerno oplakujući mladenački entuzijazam. Ista je bila Žižekova poruka pokretu Occupy Wall Street u New Yorku.
Otpori su bili površni odgovori na krizu, bojao se Žižek, bliži ‘hipijevskim’ ili ‘anarhističkim’ događanjima nego propisno organiziranim, realističnim i učinkovitim opozicijama koje zahtijevaju vlast. Podsjećajući na prošle poraze ustanaka i buna, Žižek inzistira da se radikalni čin mora otrgnuti od ‘zlokobnog kruga pobune i njihovih ponovnih upisivanja… mogućih eksplozija nakon kojih će doći do povratka u normalnost.’
Neuspjeh da se otpor predvidi ispravio je niz knjiga koje su objavljene nakon njihove erupcije. Deklaracija Michaela Hardta i Tonija Negrija
, Buđenje povijestiAlaina Badioua i Godina opasnog sanjanja Slavoja Žižeka djelomična su isprika za izostanak ‘ulice’ iz njihovih prijašnjih radova. Odgovori na ustanke nude jasan pogled na njihovu snagu i slabosti. Dopustite da počnem s Antoniom Negrijem i Michaelom Hardtom, teoretičarima konstituirajuće moći i mnoštva, koji su svoju Deklaraciju,izjavu o postignućima i izgledima ustanaka, objavili u ljeto 2012. To nije manifest, tvrde oni. Manifesti ‘pružaju odbljeske svijeta koji tek treba nastati te zazivaju biće… [Oni] djeluju kao drevni proroci koji snagom svoje vizije stvaraju vlastiti narod.’ Ovaj je poredak preispitan; mnoštvo je stvorilo vlastitu viziju te objavilo ‘novi set principa i istina’.
Hardt i Negri žele ove principe sistematizirati i pretvoriti ih u temelje konstituirajućeg procesa koji će organizirati nove i dugotrajne društvene odnose. Negrijeva historijska putanja, plodno pisanje i karizmatični javni nastupi ono su što ga dovodi najbliže suvremenom proroku. Unatoč uvjeravanjima, Deklaracijajest njegov moderni manifest koji je pod utjecajem američkog prototipa i njezinih osnivača. Fascinacija svime što je američko konstanta je Hardtova i Negrijeva opusa. Cilj je Deklaracijeda otkrije zajedničke elemente ustanaka koji se događaju diljem svijeta, no koncentrira se na američke teme (njenu politiku, medije, dug, zatvore, sudstvo itd.) i za inspiraciju se vraća pokretu Occupy Wall Street. Egipatskim, španjolskim, grč-kim i pokretima u Latinskoj Americi dana je tek sporedna uloga.