Koliko su događaji iz svibnja 1968. morali iznenaditi Michela Foucaulta pokazuje primjedba koju je uputio svojem životnom partneru Danielu Defertu u siječnju te godine, nakon što je imenovan na mjesto sveučilišnog profesora na Sveučilištu Nanterre u Parizu: “Neobično je kako ti studenti o odnosima sa svojim profesorima pričaju u terminima klasne borbe.”
Različita tumačenja ove primjedbe otkrit će mnogo o različitim predodžbama pokojnog filozofa. Među figurama nove ljevice imao je reputaciju antimarksista zbog uvredljivih javnih komentara o Jean-Paulu Sartreu i očigledne hereze Riječi i stvari (1966). Mlađe naraštaje ljevičarskih intelektualaca, aktivista i agitatora, koji su tek kasnije vidjeli portrete radikalnog filozofa, autora Nadzora i kazne (1972), s megafonom u ruci, rame uz rame sa Sartreom i drugim ultraljevičarima na prosvjedima na ulicama Pariza – vjerojatno će ovo priznanje zbuniti. Zar je moguće da su ga iznenadile političke iskre koje su zapalile le mouvement du 22 mars(pokret 22. ožujka)? Konačno, on je u Pariz stigao post festumi sudjelovao tek u zadnjim skupovima na Sorbonni krajem lipnja.
Više sam sklon shvatiti ovu primjedbu kao upućeno promišljanje osobenosti povlaštenih studenata Nanterrea, koji se predstavljaju kao revolucionarni proleterski subjekt zaglavljen u borbi s profesorima, kao da ovi potonji posjeduju sredstva za proizvodnju. Kao da je htio to proturječje dovesti do krajnjih konzekvenci, od 1969. Foucault počinje koristiti jezik klasne borbe u političkim diskusijama i javno proglašava “retour à Marx” (povratak Marxu) duhom svojeg vremena. Foucaultov politički makeoverdogodio se s grupom trockističkih studenata na Sveučilištu u Tunisu, gdje je 1968. predavao filozofiju. Mladi Tunižani nadahnuli su ga da izbrusi svoje poznavanje klasika historijskog materijalizma, počevši od Marxa do Rose Luxemburg, uključujući popularne figure
nove ljevice, Che Guevaru i Crne pantere.
Razmišljajući naknadno o toj godini štrajkova, suspendiranih kolegija, okupacija, uhićenja, utamničenja i mučenja u Tunisu, Foucault se divio moralnoj energiji i egzistencijalnom bremenu marksističke identifikacije svojih studenata više negoli njezinoj strogosti ili preciznosti. Promijenivši svoje ranije stajalište o povijesnoj zastarjelosti Marxa, bio je uvjeren da je “mit nužan. Politička ideologija ili politička percepcija svijeta, ljudskih odnosa i situacija apsolutno je nužna kako bi se otpočela borba.”
Ove primjedbe neposredno prizivaju Sorela prije nego Marxa. No je li odveć preuzetno tvrditi da je Foucault htio zadržati politički imaginarij tog vremena zavrtjevši novi mit, alternativnu “političku percepciju svijeta” svojim konceptualnim razvijanjem pojma “moći”? Konačno, Foucaultov najvažniji uvid u ovom pogledu – moć je produktivna prije nego represivna, sama individualnost je proizvod historijske organizacije moći – nisu neka otrcana upozorenja o lukavstvu historije. Njima ne govori da “moć uvijek pobjeđuje”. Zapravo, to je istraživački program: pokušati historijski potvrditi hipotezu prema kojoj je moć svugdje gdje je stisnula koga u svoje zupčanike ili zaprijetila pištoljima i nadzornicima učinila to upravo jer su taj pojedinac ili skupina predstavljali bitnu prijetnju vršenju te moći. Potlačeni, tvrdi Foucault, također sačinjavaju golemu “mrežu moći”. Oni nisu pasivne žrtve povijesnog procesa; zapravo, moć je historijski kontingentna. Otpor potlačenih oblikovao je aktualnu organizaciju moći. Revolucija je, prema ovom stajalištu, zaista rijetka ptica.
