Posljednjih desetljeća postaje sve očitije da je umjetnički svijet svoje polje interesa pomakao s umjetničkih djela prema umjetničkoj dokumentaciji. Taj je pomak osobito simptomatičan za širu preobrazbu kroz koju danas prolazi umjetnost, te stoga zaslužuje podrobnu analizu. Umjetničko djelo se tradicionalno promatra kao nešto što utjelovljuje umjetnost kao takvu, što ju čini neposredno nazočnom i vidljivom. Kad odemo na izložbu, obično pretpostavljamo da ono što ćemo vidjeti tamo – bilo da se radi o slikama, skulpturama, crtežima, fotografijama, video radovima, konfekcijskim predmetima ili instalacijama – jest umjetnost. Umjetnička djela se mogu, naravno, na ovaj ili onaj način, odnositi na nešto drugo osim sebe samih – recimo na objekte iz stvarnosti ili neki određeni politički subjekt – ali ne mogu se odnositi na umjetnost, zbog toga što ona jesu umjetnost. Ta tradicionalna tvrdnja o posjetu izložbi ili muzeju se pokazuje sve više zabludom.
Danas smo, u sve većem broju, u umjetničkim prostorima suočeni ne samo s umjetničkim djelima već i s umjetničkom dokumentacijom. Potonja može biti u formi slika, crteža, fotografija, video radova, tekstova i instalacija – odnosno u istim onim formama i medijima u kojima se umjetnost obično prikazuje – ali u slučaju umjetničke dokumentacije ti mediji ne prikazuju umjetnost, već je samo dokumentiraju. Dokumentacija umjetnosti po svojoj definiciji nije umjetnost; ona se tek odnosi na umjetnost, i upravo u tom je segmentu jasno da u ovom slučaju umjetnost više nije nazočna i izravno vidljiva, već je odsutna i skrivena.
Dokumentacija umjetnosti svakako dokumentira umjetnost i odnosi se prema umjetnosti na razne načine. Može se odnositi na performanse, privremene instalacije ili happeninge, koji se dokumentiraju na isti način kao kazališne izvedbe. U takvim slučajevima moglo bi se reći da su to umjetnička zbivanja koja su bila prisutna i vidljiva u određenom vremenu, a da je dokumentacija naknadno izložena tek pokušaj da ih se prisjeti. Je li takvo prisjećanje doista moguće je, naravno, otvoreno pitanje. Od početka rasklapanja, ako ne i prije, svjesni smo da se tvrdnja da se prošlih zbivanja možemo prisjetiti na ovaj način u najmanju ruku smatra problematičnom. Ipak, u međuvremenu se stvara i izlaže sve više umjetničke dokumentacije koja nema namjeru prošle umjetničke događaje učiniti sadašnjima. Primjeri toga uključuju složene i različite umjetničke intervencije u svakodnevnom životu, dugačke i zamršene procese rasprave i analize, stvaranje neobičnih životnih okolnosti, umjetničko istraživanje prihvaćanja umjetnosti u različitim kulturama i miljeima, politički motivirane umjetničke akcije, itd. Ni jedna od ovih umjetničkih akcija ne može se napraviti, osim pomoću umjetničke dokumentacije, jer od samog početka ove aktivnosti ne stvaraju umjetničko djelo u kojem bi se manifestirala umjetnost kao takva. Posljedica toga jest da se takva umjetnost ne pojavljuje u obliku objekta – ona nije proizvod ili rezultat ”kreativne” aktivnosti. Štoviše, umjetnost je ta sama aktivnost, vršenje same umjetnosti. Prema tome, umjetnička dokumentacija nije ni pokušaj proglašavanja prošlog umjetničkog događaja sadašnjim, niti obećanje budućeg, već jedini mogući oblik odnosa prema umjetničkoj aktivnosti koja se na drugi način ne može predstaviti.