Jedno od frustrirajućih otkrića kasnog modernizma, osobito za one koji su većinu svojeg djelovanja zasnivali na pretpostavci da avangardna umjetnost mora ispuniti neku utopijsku zadaću, došlo je s polaganom spoznajom da nije bitno koliko su različite razne škole umjetničkog djelovanja 20.stoljeća – proces inovacija bio je zarobljen unutar sustava lingvističkih tropa i retorike s pravilima i hijerarhijom strogim poput neke znanstvene formule. Obzirom da je tada umjetnost kročila u razdoblje nesigurnosti, obilježenim općim mišljenjem da je konceptualna umjetnost posljednja permutacija u smanjenom nizu modela povijesti umjetnosti, potreba za vješanjem vlastitog sustava vjerovanja na neki određen set ideja doveo je do raskola stilova na međunarodni spektar, što je dovelo do razvoja post–stilističkih metoda simultane inovacije na nekoliko stilističkih frontova istovremeno. Njihovo razvrstavanje je za rezultat imalo dominantnu kritičku metodologiju u četvrtini stoljeća u kojoj je pojava Brace Dimitrijevića kao mladog umjetnika koincidirala s tim nesigurnim trenutkom u povijesti umjetnosti, a koji je također obilježen značajnim potresima u društvenoj i političkoj sferi. Društvo u cjelini se preispitivalo na više razina, a s eksplozijom popularne kulture kroz glazbu, film i eksperimentalni video, cjelokupna aktivnost “umjetnosti” je za većinu ljudi postala anakronizam. Kao mladi umjetnik u Sarajevu, Dimitrijević je 1969. stvorio djelo koje je, čini se, pretkazalo veliki dio njegova razvoja u sljedećim desetljećima. To je “Priča o dva umjetnika”, koja se sastoji tek od narativnog natpisa na mramornoj ploči. Radi se o slučajnom susretu kralja i nepoznatog umjetnika, koji je kroz svoj dobro tempiran susret nama danas poznat kao Leonardo da Vinci. Drugi je umjetnik koji se spominje u naslovu, koji se nije susreo s kraljem, “zauvijek nestao iz ljudskog sjećanja“. U svjetlu tragične sarajevske sadašnjosti i prošlosti, okrutnost točno tih riječi danas znači puno više od puke želje za besmrtnošću, tipične za mladog umjetnika. Dapače, te riječi otkrivaju okrutnu indiferentnost s kojom povijest tretira one koji žude za njenom pozornošću. Svakako da besmrtnost nije ništa manje hirovita od same smrti – sumoran ali realističan trenutak odlaska na koji se Dimitrijević vraćao puno puta u svojoj karijeri – ali čini se da autor komentira pogrešku onih koji umjetnost i njezine vrijednosti stavljaju iznad svih drugih sustava razmjene, čak i po cijenu ignoriranja gole realnosti oko sebe.
Dimitrijevićev karakteristični rad 1970 – tih, koji ponavlja u bezbroj varijacija oblika i mjesta, kao početnu točku uzima anonimnost koju zadaju povijesni procesi.
“Slučajni prolaznik kojeg sam sreo…” stavlja ideju nasumičnosti u središte formiranja značenja, ali ju također dodatno gura prema potvrđivanju dopuštajući nam da slavimo golu činjenicu da je odana počast nekom sugrađananinu zbog toga što je bio živ u određeno vrijeme na određenom mjestu u povijesti. Ipak, nama ti radovi nisu zanimljivi zbog toga što je priča na kraju dobro završila, već zbog toga što nas je umjetnik bolno učinio svjesnim našeg vlastitog sudjelovanja u svemu tome.
Nastavljajući promatrati običaj društva da naziva ulice, zgrade, mostove, muzeje, pa čak i gradove po pojedincima koje su naši preci primijetili u svoje vrijeme, mi bezuvjetno nagrađujemo ne one među nama koji žele središte pažnje povijesti okrenuti na sebe, već samo one koji to i uspiju.