U ovom će tekstu biti riječi o nizu performansa umjetnica s prostora bivše Jugoslavije, od 1970–ih nadalje. Dijakronički ponovno iščitavajući njihove izvedbene postupke, s naglaskom na sinkroničkom aspektu njihovih strategija, također ću pokušati artikulirati širi smisao feminizma i postfeminističke teorije, inscenirane spolnosti i maskerade taktike perverzije, nasilja, paradoksnog identiteta i otuđene spolnosti, kao elemenata snažne drukčije artikulacije umjetničke i društvene sfere u socijalističkom, a danas post-socijalističkom razdoblju tranzicije. U eseju će biti riječi, između ostalog, o umjetnicama-performerima, iz Hrvatske: Vlasti Delimar, Sanji Iveković, Ivani Keser, Ivi-Matiji Bitanga, iz Srbije: Marini Abramović, Milici Tomić, Tanji Ostojić, iz Slovenije: Eclipsi, Dragani Rajković i Zvonki Simčić, te o nekim drugim umjetnicama.
U Beogradu i Zagrebu su deklarirane feministice poput Zorane Papić (danas ikone feminizma nakon što je iznenada preminula 2002. godine), Rade Iveković, Dunje Blažević, Bojane Pejić, itd. bile aktivne teoretski i praktično od 1970-ih. U Beogradu su 1970-ih, na osnovu veza s kapitalističkim feminističkim svijetom (zapadnoeuropske i američke feministice) i preko značajnih kanala underground kulture razvijenih unutar feminističke prakse, organizirane brojne manifestacije na području umjetnosti i kulture. Upravo pod utjecajem feminističke teorije je Dunja Blažević, tada ravnateljica SKC-a (Studentskog kulturnog centra) u Beogradu organizirala poznate Aprilske susrete. Značajan broj konceptualnih i body art iskustava i radikalnih performansa (umjetnice poput Sanje Iveković i Marine Abramović; spomenut ćemo pionirske ličnosti od razdoblja 1970 –ih nadalje, na polju izvedbe), je ‘postavljeno’ s polazištem u feminističkoj teoriji.
Htjela bih iznijeti tezu da je feminističko djelovanje 1970-ih postavilo temelje avangardnim produkcijama u umjetnosti i kulturi 1970-ih u Beogradu i Zagrebu, slično kao što je psihoanalitički diskurs lakanijskog tipa drukčije artikulirao teoretsku osnovu kasnijeg underground umjetničkog pokreta 1980-ih u Sloveniji. Pod utjecajem jakog feminističkog pokreta na Zapadu 1970-ih samo su Beograd i Zagreb razvili snažnu feminističku aktivnost na prostoru čitave Istočne Europe. Slovenija je za svoj feministički coming-out morala čekati 80-te, a to se dogodilo kao dio supkulturnog i rock‘n’roll pokreta u Ljubljani. To je bilo vrijeme kad je gay populacija Ljubljane javno deklarirala svoju homoseksualnost. Iako je taj coming-out bio prvi tog tipa ikad u Istočnoj Europi, prvenstveno ga je označila skupina (muškaraca) homoseksualaca, koji su bili aktivni i svojim umjetničkim i kulturnim uradcima djelovali unutar Studentskog kulturnog centra u Ljubljani; lezbijski je coming-out uslijedio godinu ili dvije kasnije, ali unutar tog konteksta.