Transgena umjetnost: klonovi i mutanti

Ako je vjerovati euforičnim prognozama i rezultatima istraživanja biologa i genetskih tehničara, svijet se trenutno nalazi na pragu doba slobodne kombinatorike bića. Miševi s ljudskim ušima (dosad samo na leđima), koze-ovce, psi-krave… Sve se čini mogućim, pa čak i kreiranje posve novih, dosad nezamislivih supervrsta. No ono što na prvi pogled izgleda kao neka utvara iz najmračnijih SF filmova nije ništa drugo doli uskrsnula verzija prastare vizije i pokušaj savladavanja stranog i nevjerojatnog uz pomoć stvaranja mješovitih bića ili himera. S iznimkom da sada, po prvi puta u povijesti čovječanstva, stvaranje takvih hibrida nije ograničeno na kiparsko-slikarsku formu, već se pokušava realizirati i u realnoj formi, i to na području društvenih znanosti. Rezultat takvih eksperimenata nije ništa drugo nego nova vrsta bio- ili socijalne moći. Što će od svega toga otpasti, a što zaživjeti, pokazat će skora budućnost.

No kada se ova tema sagleda u povijesnom i povijesno-umjetničkom kontekstu, ispada da se ona javlja u ciklusima te da se sva mitološka bića temelje na paradoksu zvanom “potpuno zamislivo” i “potpuno nerealno”. Himere (ovdje kao natpojam za miješana bića i kao svevremenska tema sklona promjenama) legitimiraju se ili kao vizualizacija religija/ mitova, ili kao pledoaje za umjetničku slobodu i kombinatorsku igru forme i sadržaja (objektivizacija versus subjektivizacija).

Iako vam se trenutno može činiti da je film idealno mjesto na kojem možemo sresti i istražiti gomilu likova nastalih genetskom transformacijom ili križanjem (vidi film Species iz 1995.), ne smijemo smetnuti s uma da je riječ o direktnoj transformacij i aktualnih znanstvenih utopija i legitimnim nasljednicima iscerenih lakrdijaških bića antike.

Dakle, krenimo s dubljom analizom. Što predstavljaju himere? Vizualizaciju strahova ili nada? Zašto se one javljaju baš u najkritičnijim fazama nekog društva i imaju li one iste korijene kao i potreba pisaca da pišu o ideološko motiviranim utopijama i najmračnijim vizijama? Odgovor je jasan. Umjetnici su oduvijek reagirali poput seizmografa. Oni transformiraju strah od novog, neshvatljivog i nedostupnog. Želite dokaze? Čim nogom kročite na izložbu apokalipsa i lijepog novog genetskog svijeta, na vratima će vas dočekati bića iz fantazije, hibridi braće Chapman i čudovišta Thomasa Grünefelda.

Ovdje je sada potrebno naglasiti da u “himere” spadaju samo zoomorfna bića, dakle sva živa bića iz prirode, bilo biljke ili životinje, iskombinirane na neki novi način (čovjek-čovjek, čovjek-životinja, čovjek-biljka, životinja-životinja; nešto konkretnije rečeno, svinja s krilima, čovjek s glavom konja ili nogama insekta). Tzv. monstrumi, kiborzi i hibridi čovjek-stroj spadaju u nešto posve drugo.

No prije negoli razmotrimo razvoj himera kroz povijest potrebno je naglasiti da je kombinatorika uvijek ograničena i vezana uz promatranje prirode i empiriju. Sve kombinacije bi se trebale svesti na jedan glavni uzorak i sve bi se one trebale racionalno imenovati.