Svi brojevi

Politika bez ekonomije i ekonomija bez politike

"Vrijeme je za novi istraživački projekt. Naša tema je: rad i politika." Citirani početak poziva k ponovnoj tematizaciji odnosa između rada i politike, kojime je poznati talijanski teoretičar i jedan od najvažnijih članova operacionističke ili autonomističke (neo)marksističke škole Mario Tronti intervenirao u rasprave o aktualnoj ekonomskoj i financijskoj krizi,01 ne bi li mogao, posebno u zemljama takozvane tranzicije, odnosno postsocijalizma, biti aktualniji. Ako kao znakove ili pokazatelje ekonomske krize uzmemo padanje BDP-a, realnih plaća, produktivnosti i stupnja zaposlenosti, onda postsocijalistička tranzicija nije ništa drugo doli permanentna ekonomska kriza. Sve zemlje nastale iz nekadašnje SFRJ (Slovenija je donekle izniman slučaj zbog programa gradualne, tj. postupne i regulirane privatizacije koji je spriječio najgore i najkriminalnije ekscese, znakovite za proces privatizacije u drugim zemljama nastalima iz Jugoslavije; iako, u posljednjih 5-6 godina, nakon ulaska u EU, fleksibilizacijom tržista radne snage i drugim mjerama za povećanje konkurentnosti gospodarstva, kako su određene Lisabonskom strategijom, naveliko kompenzira negativne socijalne i ekonomske pojave koje je propustila gradualnom privatizacijom) nabrojane pokazatelje proživljavaju već skoro dvadeset godina.

Unatoč tome, rasprava o radu i politici na tim prostorima i u tim zemljama tek počinje, i to još na rubu političkog prostora, aktivističkim radom autonomističkih i drugih vandržavnih i vansindikalnih ljevičarskih kolektiva, raspravama na okupiranim fakultetima i predavanjima u okviru alternativnih obrazovnih institucija. Ponovna tematizacija odnosa između rada i politike događa se izvan i protiv državnog političkog i akademskog ekonomskog "establishmenta", a u istraživanje, akcije i teorijsku produkciju na tom području uključene su najmarginaliziranije i najviše eksploatirane grupe stanovništva – mladi intelektualni i kulturni radnici koji preživljavaju kao nomadski najamni radnici za mizerne honorare; migrantski građevinski radnici koji rade bez ili s nesređenim papirima u nereguliranom privatnom sektoru bez ikakve socijalne zaštite, u kriminalnim radnim uvjetima i prepušteni (ne)milosti poslodavaca; i nezaposleni bivši industrijski radnici ili oni koji se u rijetkim još postojećim tvornicama bore da očuvaju posao i plaće koje bi im omogućile preživljavanje s minimumom ljudskog dostojanstva. S druge strane, država odluke o ekonomskoj i radnoj politici prepušta akademskim ekspertima ili naprosto sluša naredbe EU-a i međunarodnih ekonomskih i financijskih organizacija, sindikati umjesto politizacije pitanja rada vode socijalni dijalog, a etablirani akademski ekonomisti mašu teško razumljivim matematičkim modelima koji tobože predstavljaju objektivno najefikasnija i optimalna ekonomska rješenja koja su tobože stručna i neomrljana ideologijom ili politikom (znakovita je izjava slovenskoga novog – čitaj neoliberalnog – ekonomista Jožeta P. Damijana: "U našim istraživanjima nema ideologije").

Autor: Krašovec, Primož

Preuzmi PDF

Dobro društvo

Što je dobro društvo? Što mi želimo – za sebe same, za svoje obitelji, za one koje volimo? Koje su odlike dobroga društva, onoga u kojem bismo voljeli živjeti, onoga za koje mislimo da svi na njega imaju pravo?

Po meni, dobro je društvo ono koje dopušta puni razvoj ljudskog potencijala. To uistinu jest polazište – kao što je bilo za Marxa i druge socijaliste 19. stoljeća. Saint-Simon je takvim društvom smatrao ono koje će svojim pripadnicima omogućiti “najveću moguću priliku za razvoj njihovih sposobnosti”. Slično tome, Louisu Blancu cilj je bio osigurati da svatko ima “moć razviti i primijeniti svoje sposobnosti kako bi uistinu bio slobodan”. A Friedrich Engels je ukazao na to da je cilj komunista bio “organizirati društvo na takav način da svaki njegov član može razviti i koristiti sve svoje sposobnosti i moći u potpunoj slobodi, a da time ne narušava temeljne uvjete toga društva”. Svakako, ljudski je razvoj također bio u središtu Marxove perspektive; on je svoj pogled usmjerio prema društvu u kojem svaka individua može razviti svoj puni potencijal – tj. “puni razvoj ljudske vladavine nad prirodnim snagama”, “izgrađivanje potpunog ljudskog sadržaja”, “razvoj svih ljudskih moći kao takvih svrha je po sebi”.
Činjenica da je vizija dobroga društva danas živa može se jasno vidjeti u bolivarskom ustavu Venezuele. U svom eksplicitnom priznavanju (u članku 229.) da cilj ljudskoga društva mora biti “osiguravanje sveukupnog ljudskog razvoja”, u deklaraciji članka 20. da “”vatko ima pravo na slobodan razvoj svoje (njegove ili njezine) osobnosti” i u usredotočenosti članka 102. na “razvijanje stvaralačkog potencijala svakog ljudskog bića i puno ostvarenje njegove ili njezine osobnosti u demokratskom društvu” – tema ljudskog razvoja prožima bolivarski ustav.

Ali to nije sve. Taj se ustav također usredotočuje na pitanje kako ljudi razvijaju svoje sposobnosti i mogućnosti – to jest kako dolazi do sveukupnoga ljudskog razvoja. Članak 62. ustava utvrđuje da je participacija ljudi u “oblikovanju, provođenju i nadziranju upravljanja javnim poslovima nužan način ostvarenja uključenosti kojim se osigurava potpuni razvoj, i individualni i kolektivni”. Nužan način. Isti naglasak na demokratsko, participativno i protagonističko društvo prisutan je i u ekonomskoj sferi, što je razlog zašto članak 70. naglašava “samoupravljanje, suupravljanje, suradnju u svim oblicima” i zašto cilj članka 102. “razvijanje stvaralačkog potencijala svakoga ljudskog bića” naglašava “aktivnu, svjesnu i zajedničku participaciju”.

Autor: Lebowitz, Michael

Preuzmi PDF

Istaknuta karakteristika francuske misli i srodnih marksističkih misli od 1950-ih bio je pokušaj da se marksizam dopuni adekvatnijom ontologijom od one koju nalazimo u Marxovim i Englesovim djelima. Pokušaj je obilježen potragom za nereduktivnim materijalizmom, djelomično iz razloga što se kontinentalna misao želi razlikovati od uočene sklonosti analitičke filozofije ka znanstvenosti. Reduktivni materijalizam zamišlja materiju atomistički, mehanički, pasivno i inertno, te pokušava prokazati smislenu akciju i voljni odabir kao iluzije. Nereduktivni materijalizam zamišlja materiju koja ima mogućnost povremeno stvoriti subjektivitet i smisao zato jer je materija poprište pojavljivanja spontanih i nepredvidivih energija. Budući da je povijest materijalizma uglavnom povijest redukcionizma, s iznimkama stoika, Spinoze i Nietzschea, potraga za neredukcionističkom verzijom prisiljena je posuđivati iz platoničko-aristotelovskih, idealističkih, pa čak i teoloških tradicija kako bi se razvila dostatno obogaćenu verziju materijalnih procesa. (stoici, Spinoza i Nietzsche također su radili takve problematične posudbe) Takva potraga čini se nužnom i opravdanom: iako postoji britanska tradicija reduktivnog materijalističkog marksizma, teško je to pomiriti s Marxovim apsolutnim vrednovanjem subjekata koji slobodno postižu puni produktivni i izražajni potencijal. Niti se jednostavno može izostaviti ontologija kako bi se koncentriralo na praksu: marksizam, a isto tako i svaki socijalizam, zahtijeva pojam ljudske prirode i ulogu ljudskog roda u svemiru; u suprotnom nije jasno zbog čega bi u ovom trenutku nešto nedostajalo, a što je potrebno emancipirati, niti iz kojeg razloga bi mogli pretpostaviti da živimo u realnosti gdje je takva emancipacija moguća.

Mora li takva ontologija zbilja biti materijalistička? Da, budući da socijalizam vidi zemaljsku pravdu kao suštinski usmjerenu ka raspodjeli materijalnih dobara. Da i zato što je marksizam u pravu kada vidi kompletno ljudsko znanje kao neraskidivo vezano za ljudsko poimanje pravde, i kao takvo, neodjeljivo od povijesno stvorenih modela proizvodnje i razmjene.

Takva povezanost poimanja istine s poimanjem dobrote već je ranije shvaćena u katoličkoj teologiji u pojmovima "konvertibilnosti" takvih "transcendentnih" koncepata. Poveznica između marksističkog historizma i katoličke metafizike može se osigurati iz aksioma Giambattiste Vicoa, katoličkog mislioca 18. stoljeća, koji tvrdi (u punoj verziji) da se transcendentalije verum i bonum također konvertiraju s novim transcendentalnim, factumom, što znači povijesnim i čak vječno "konstruiranim". (Marx je citirao, ali slabo razumio Vica.) Puno kasnije, pojavom Marxa, pravoslavni teolog, socijalist i ponekad marksistički ekonomist Sergei Bulgakov ustvrdio je slično: kršćanski Istok propustio je uključiti kolektivni proces povijesne konstrukcije u proces "pobožanstvenje" (termin kojim pravoslavni opisuju "spasenje"), dok je Zapad krivo protumačio taj proces kao sekularni, i s obzirom na transcendentalno-nepovezan rad suštinski ljudske volje, a ne kao zajednički rad s Bogom koji kroz ostvarenje samog sebe (umjetnost i rad) traži smjernost ka dobrome i viziju istine. Za Bulgakova iz tog slijedi da su ljudsko znanje i vrlina potpuno ekonomska pitanja koje kolektiv sadrži u ritmovima i raspodjeli razmjene i proizvodnje.

Autor: Milbank, John

Preuzmi PDF

UU: Kako biste najopćenitije definirali najznačajnije društvene i političke procese vezane uz raspad Jugoslavije? Koje su, iz vašega gledišta, bile definirajuće društveno-povijesne tendencije osamdesetih?

RM: Kada govorimo o raspadu Jugoslavije ili, radije bih rekao, uništenju Jugoslavije, trebamo uzeti u obzir barem jedno: procese koji su se odvijali desetljeće prije toga. Zbog toga je situacija u osamdesetima možda ključna za raspad. Sad, situacija je bila vrlo složena i ja pojednostavljujem kad kažem da se može opisati kroz dvije strane, dvije proturječne strane. Na jednoj je strani bila galopirajuća inflacija, bilo je zaista grozno, ljudi su odmah nakon dobivanja plaću mijenjali u njemačke marke jer je to bio jedini način da vrijednost preživi do kraja mjeseca. Postojao je porast društvenih sukoba. Dogodilo se nekoliko spektakularnih štrajkova, posebno rudarski štrajk u Labinu, u rudniku Raša u Istri koji se nije moglo razriješiti kao prije kad bi država, općina i republika platili radnicima i smirili ih. Ovdje je to zapravo bio klasni sukob s općinskom i kasnije republičkom birokracijom. Zatim je postojao porast u napetosti i represiji intelektualnih struja, osobito beogradskom suđenju 1984., 1985., protiv ljudi koji su organizirali Slobodno sveučilište i koji su većinom bili šezdesetosmaši. Tu je represiju organizirao slovenski federalni ministar unutarnjih poslova Stane Dolanc. I naravno, postojao je veliki gubitak prestiža federalne vlade povezan s nizom skandala, korupcijom, lošom administracijom itd. Opet se dogodio porast sukoba s vojskom koja je počela igrati političku ulogu jer je bila jedina federalna institucija koja nije bila pod ozbiljnim pitanjem. Grupe novinara i mladih ljudi držale su debatu o prigovoru savjesti. Tako imamo dramatičnu sliku drastičnih procesa i vrlo loše gospodarske situacije. Zapravo je kriza svjetskog kapitalističkog sustava nadolazila u periferiju. Ono što se u sedamdesetima događalo u jezgri, u središtu kapitalističkog sustava tijekom osamdesetih došlo je na periferiju sovjetskog bloka. To je bila dezintegracija socijalne države. A kompleks partijske države počeo je gubiti legitimitet jer nije mogao održati obećanje o društvenoj solidarnosti i perifernoj socijalnoj državi. Dakle to je bila jedna strana. S druge strane, postojala je nevjerojatna kreativnost u kulturnim poljima, osobito u subkulturama. Bio je tu drugi val rock kulture koji je bio lokalni pokret, bilo je dobrih sastava koji su rasli po gradićima po cijeloj Jugoslaviji, ne samo u središtu, bio je tu punk rock sa snažnom društvenom komponentom, bio je anarhičan, ali i komunitaran nasuprot službenoj doktrini. Bilo je snažnih umjetničkih pokreta koji su se počeli razvijati krajem sedamdesetih poput feminističkog pokreta, pacifističkog pokreta, ekološkog pokreta, gej-lezbijskog oslobođenja i sličnih. Dakle sve te nove pojave, subkulture, društveni pokreti, teorijske produkcije bile su po prirodi federalne. Nijedna od njih nije bila dovoljno snažna u vlastitoj republici gdje je započeta i pokrenuta. Jugoslavija je bila tržište za rock skupine, teorija se nije mogla razvijati samo u Ljubljani i eventualno Mariboru. Trebao se voditi dijalog s kolegama iz Zagreba, Beograda ili Sarajeva. Tako da ta čitava druga strana, kad se sad pogleda unatrag, nevjerojatno je koliko je bila živa i ozbiljna i visokokvalitetna, bila jugoslavenska i nije se mogla zatvoriti u pojedine republike.

Tako imamo napetost između procesa koji su počeli dezintegrirati federativnu socijalističku Jugoslaviju s jedne strane, a s druge strane nove pokrete, nove procese, nove aktivnosti koje su proizvodile formulacije onoga što je jugoslavenska federacija zapravo mogla biti i pokazivale svoje kreativne i produktivne mogućnosti.

Autor: Močnik, Rastko

Preuzmi PDF

Rođenje religije iz duha ateizma

Bog ne postoji!

Partija koja je došla na vlast u Rusiji kao rezultat Oktobarskog prevrata bila je ateistička partija. Njezini vođe ponosili su se time što ne samo da nisu vjerovali u Boga, nego su, zahvaljujući Marxovoj pronicljivosti, i znanstveno spoznali klasnu bit religije, njezinu vezu s interesima eksploatirajućih klasa. U društvu koje je nacionaliziralo sredstva proizvodnje, religija nakon kratkotrajnog prijelaznog perioda, koji je obilježen "diktaturom proletarijata", mora odumrijeti; kad nestane otuđivanja, društveni odnosi postat će prozirni i za religijom jednostavno neće biti potrebe. Marx je religiju nazivao "opijumom naroda". Izgradnju novog društva boljševici su shvaćali kao primjenu metode detoksikacije, liječenja od narkomanije, od neophodne potrebe za iluzornom, religioznom utjehom.

Vladimir Iljič Lenjin bio je, prema riječima svoje supruge Nadežde Krupskaje, "najuvjereniji ateist". Smatrao je da je vjera u Boga nespojiva s članstvom u revolucionarnoj partiji. U svakom odbacivanju materijalističkog odgovora na osnovno filozofsko pitanje, priznavanja primarnosti materije primjećivao je početak političke nepouzdanosti, prijetnju revolucijskoj stvari. Nematerijalist je za Lenjina potencijalni neprijatelj, čak ako on to ni ne naslućuje, smatrajući da je članstvo u partiji spojivo s oduševljenjem za modernu filozofsku doktrinu. Svoje glavno filozofsko djelo Materijalizam i empiriokriticizam osnivač boljševizma posvetio je obrani materijalizma i ateizma od napada onih koje je on prezrivo nazvao "diplomiranim lakajima popovštine". Posebno osuđuje one drugove iz partije koji su se oduševljavali bogoizgradnjom, tj. zbližavanjem marksizma i religije. Pod "popovštinom" budući vođa Oktobra podrazumijevao je kompleks ideja koje su povezivale kršćanski pogled na svijet s idealizmom (u lenjinističkom shvaćanju – s predstavom o primarnosti svijesti nad materijom). Nemoguće je, tvrdio je često, željeti svjetsku revoluciju i biti ne samo religiozan čovjek nego i idealist. Kasnije, za vrijeme sovjetskog perioda, to vođino mišljenje dobilo je naziv "princip partijnosti" u filozofiji.

Ćorsokaci na koje će lenjinizam naići u mnogome su bili predodređeni aktivnim, borbenim ateizmom. Samo materijalist može istinski promijeniti svijet jer, prema Lenjinu, samo on zna da ne postoji nikakav onostrani svijet i da će se sve odlučivati na ovoj zemlji. Apriorna uvjerenost u korisnost takvih promjena predodredila je i neviđenu radikalnost sredstava koja se primjenjuju radi njihovog postizanja i ogromni broj žrtava revolucionarnog eksperimenta.

Nakon revolucije Lenjin je zahtijevao da se mladež odgaja u duhu komunističkog morala. No kakav je bio taj moral?

Autor: Riklin, Mihail

Preuzmi PDF

Još nedavno, pokušaj stvaranja filmova dekolonizacije koji okreću leđa ili se aktivno suprotstavljaju Sistemu, u koloniziranim, neokoloniziranim pa i imperijalističkim državama činio bi se donkihotskom pustolovinom. Sve donedavno, film je bio sinonim za spektakl ili zabavu: jednom riječju, bio je još jedna potrošna roba. U najboljem slučaju, filmovi su uspijevali svjedočiti o propasti buržoaskih vrijednosti i prikazati društvene nepravde. U pravilu, bavili su se samo posljedicom, a nikada uzrokom; bio je to film mistifikacije i anti-historizma. Film viška vrijednosti. Zatečenim tim okolnostima, filmovima, najvrednijem oruđu komunikacije našega doba, bilo je suđeno zadovoljavati samo ideološke i ekonomske interese vlasnika filmske industrije, gospodara svjetskog filmskog tržišta, koji su u velikoj većini bili iz Sjedinjenih Država.

Je li moguće prevladati tu situaciju? Kako pristupiti problemu proizvodnje oslobađajućeg filma kada troškovi iznose nekoliko tisuća dolara, a distribucija i prikazivački kanali u rukama su neprijatelja? Kako jamčiti kontinuitet rada? Kako doći do publike? Kako pobijediti represiju i cenzuru koju nameće Sistem? Ta pitanja, koja bi se mogla umnažati u svim smjerovima, mnoge su vodila i još vode ka skepticizmu ili racionalizaciji: "revolucionarni filmovi ne mogu se snimati prije revolucije", "revolucionarni filmovi mogući su samo u oslobođenim zemljama", "bez podrške revolucionarne političke sile, revolucionarni film, ili umjetnost, nemoguć je". Pogrešku je trebalo pripisati zauzimanju istog pristupa zbilji i filmovima koji je imala buržoazija. Modeli proizvodnje, distribucije i prikazivanja i dalje su bili upravo oni holivudski jer, u ideologiji i politici, filmovi još nisu postali nositelji jasno iscrtanog razlikovanja između buržoaske ideologije i politike. Reformistička politika, kakva se očituje u dijalogu s protivnikom, u koegzistenciji i u prebacivanju nacionalnih proturječja na one između dva navodno jedinstvena bloka – SSSR-a i SAD-a – bila je i još je nesposobna proizvesti išta osim kinematografije unutar samog Sistema. U najboljem slučaju, ona može biti "napredno" krilo kinematografije Establišmenta. Kada je sve rečeno i učinjeno, takva kinematografija osuđena je na čekanje mirnog rješenja svjetskog sukoba u prilog socijalizma kako bi promjene bile kvalitatitvne. Najsmioniji pokušaji onih filmaša koji su težili osvajanju tvrđave službene kinematografije završili su, kao što je elokventno kazao Jean-Luc Godard, tako da su se sami našli "ulovljeni unutar tvrđave".

Autor: Solanas, Fernando; Getino, Octavio

Preuzmi PDF

Badiou u srbiji

"Svaki otpor predstavlja raskid sa postojećim stanjem. A za onog ko se u to upušta, svaki otpor počinje nekim raskidom sa samim sobom. Filozofi otpora su već ukazali da se ta činjenica odnosi na misaoni poredak.

Jer to je krajnji smisao Canguilhemovog "otpora logikom". Iskaz o situaciji, kao i izvlačenje zaključaka koji slede iz tog iskaza predstavljaju misaoni proces, kako za nepismenog seljaka, tako i za filozofa (naglasio B.S.). Ova operacija, iako potpuno prirodna i praktična u svojoj stvarnosti, ne upućuje ni na objektivnu analizu društvenih grupa ni na prethodno formulisana mnenja. Oni koji u pobuni ne učestvuju, ako izostavimo
kolaboracionističku kliku koja to svesno ne čini, jednostavno su oni koji ne žele da iskažu svoj stav o situaciji, ne žele da ga iskažu čak ni samima sebi. Nije preterano tvrditi da oni ni ne razmišljaju. Tačnije rečeno, oni ne razmišljaju o stvarnosti trenutne situacije, oni odbijaju da prihvate da ta stvarnost za njih lično može biti nosilac mogućnosti, što inače važi za svaku stvarnost kad nam je misao, kako kaže Lazaris nešto kasnije, s njom u odnosu." (Alain Badiou, Abrege de metapolitique, Seuil, str.16., prevod Branimir Stojanović).

Ovaj ekstenzivni citat zaključka teksta Alaina Badioua posvećenog francuskom pokretu otpora, zapravo filozofima pokreta opora, uvodni je tekst zbirke članaka pod nazivom Kratak kurs metapolitike – Abrege de metapolitique. Privukao mi je pažnju jer je prva savremena filozofska tematizacija politika otpora nacizmu u Drugom svetskom ratu, odnosno zato što je oslonjen, na meni dobro poznat i jednostavan aksiom koji je Badiouov učitelj iskazao dvadeset godina nakon rata, opraštajući se od Cavaillesa, velikog francuskog matematičara i epistemologa, svog druga iz pokreta otpora, rečima: "Cavailles je bio otporaš logikom". Meni dobro poznat stav o logičnosti otpora, formulisan gotovo u isto vreme kad i ovaj Canguilhemov, čuo sam od svog oca, inžinjera i matematičara obučenog u uniformu teritorijalne odbrane i mobilisanog u tadašnjoj Jugoslaviji u sklopu preventivnog, odbrambrenog manevra jugoslovenske države zbog upada i okupacije Čehoslovačke od strane Sovjetskog Saveza. Kada se pojavio u stanu u uniformi teritorijalne odbrane i sa oružjem u ruci, uplašeno sam ga pitao: "Pa kako ćeš u rat? Ti nisi vojnik, ti si inžinjer.", on mi je odgovorio: "Ja sam kao mladić već bio u ratu". Kad sam ga pitao: "Zašto si kao dete bio u ratu?", on mi je odgovorio: "To je bilo logično".

Međutim, ako je u Jugoslaviji kao misaona operacija postojao i stav o logičnosti otpora, šta je sa filozofima otpora, da li postoje i da li su postojali? Ne, danas ne postoje filozofi otpora, a da zabuna bude veća, postoje u Srbiji filozofi kontrarevolucije koji iz nekog razloga govore jezikom Badiouoove kritike kontrarevolucije. Kad to kažem mislim na prevod i zabunu oko prevoda Badiouove knjige Abrege de metapolitique. Prevod Badiouove knjige Kratak kurs metapolitike pojavio se u prevodu na srpski jezik 2007. godine pod nazivom Pregled metapolitike. Ovaj prevod je do te mere ideološki prepariran, do te mere arhaizovan i stavljen u format novoskovanog, fantazmatskog jezika da sam zaključak teksta do koga mi je bilo stalo morao nanovo da prevedem, pošto su Badiouve reči zvučale kao da je u pitanju liturgija na slavenoserbskom u nekoj lokalnoj crkvi u Vojvodini osamnaestog veka.

Autor: Stojanović, Branimir

Preuzmi PDF

Pogled iz krize na komunizam i sfrj

Pakao živućih nije nešto što će biti: ako postoji, onda je već ovdje, onda je to pakao koji svakoga dana nastanjujemo, koji tvorimo bivajući zajedno. Dva su načina da izbjegnemo patnju. Prvi mnogima polazi za rukom: prihvatiti pakao, sroditi se s njime do te mjere da ga više i ne opažamo. Drugi je smion, iziskuje stalnu budnost i učenje: tražiti i znati prepoznati tko i što usred pakla nije pakao, i omogućiti mu da traje, dati mu prostora.
Italo Calvino, Nevidljivi gradovi, Ceres, Zagreb 1998., str. 141-42.

Za Darka Suvina moglo bi se reći da ponovo nije stranac u vlastitoj kući. I to je dobra vijest. Ovaj ugledni znanstvenik, svojedobni dobrovoljni migrant iz Zagreba davne 1967. g., do umirovljenja 1999. predavač engleske i komparativne književnosti na Univerzitetu McGill u kanadskom Montrealu,
a sada stanovnik grada Lucca u talijanskoj Toskani, otišavši stjecajem okolnosti iz naše sredine kao već ugledni teatrolog, stekao je svjetsko priznanje i prepoznatljivost, kako svojim studijama o njemačkom dramatičaru Bertoltu Brechtu, tako i izučavanjem znanstvene fantastike.

Naime, u Jugoslaviji je, kako Suvin i piše u bilješci uz svoju knjigu Uvod u Brechta (Zagreb, 1970.), ovaj dramatičar bio poznat i cijenjen već među predratnom komunističkom ljevicom, a nakon Drugog rata prevodili su ga i o njemu pisali između ostalih Ina Jun Broda, Ivan Ivanji, Oto Bihalji-Merin i Viktor Žmegač. Da bi vrhunac bavljenja ovom tematikom i interesa za nju u nas bio dosegnut Suvinovim radovima, te njegovim izborom iz Brechtova teorijskog opusa, knjigom Dijalektika u teatru (Beograd, 1966. i 1979.).

Znanstvenom fantastikom intenzivno se bavio već u 60-ima, npr. u studiji Naučna fantastika i utopizam, objavljenoj u tada utjecajnom časopisu Umjetnost riječi (Zagreb, 1963.). Svoj interes razvija u nizu tekstova na teme Lukijanove ironije, Bellamyja i anticipacije, Cyranoa i planetarnoga romana, Bacona i tehničke utopije itd. Razmatranja o utopizmu mladog Krleže objavio je u časopisima Republika i Delo 1963. g. Sastavivši svojevrsnu hrestomatiju, po vlastitoj klasifikaciji shvaćenih SF tekstova, naslovljenu Od Lukijana do Lunjika (Zagreb, 1965.), poziva se na srodnost s mišljenjem tople struje marksizma i najviše Ernsta Blocha, kako ga je ovaj izrazio u svojoj centralnoj trotomnoj knjizi Princip nada.

Preselivši na montrealski McGill univerzitet ubrzo postaje i urednikom časopisa Science Fiction Studies (1973. -1981.). Izdaje zapažene knjige, npr. Victorian Science Fiction in the UK: The Discourses of Knowledge and Power (1983.), To Brecht and Beyond (1984.), I Positions and Presuppositions in Science Fiction (1988.). Najviše odjeka postiže knjigom Metamorphoses of Science Fiction (1979.). U svojim knjigama, npr. Archaeologies of the Future, svjetski poznati američki marksistički književni i kulturni kritičar i teoretičar Fredric Jameson oslanja se na Darkove koncepcije utopijskih žanrova, kao podvrsta najšire zasnovane forme naučne fantastike (science fictiona). U 1980-ima i 90-ima pohađao je često Japan i objavio o japanskom teatru i poeziji knjigu Lessons of Japan (Montreal, 1996.).

Autor: Suvin, Darko

Preuzmi PDF

Sadašnja duboka ekonomska kriza samo je iznijela na površinu neke permanentne kapitalističke trendove, uvelike prikrivane u prijašnjim desetljećima. Podosta je smrtnih grijeha koji bi se mogli položiti pred vrata kapitalizma. Ukazat ću na one koje smatram najvažnijima. Kapitalistički način proizvodnje uvijek se presudno oblikuje nepomirljivim sukobom između kapitalističkog poriva za profitom i potrebom radnih ljudi za pristojnim ljudskim životom. Taj je poriv bio donekle suzbijen strahom od pobune poslije Oktobarske revolucije i Velike depresije, koji je doveo do skromne, ali stvarne "sigurne donje granice primanja" odobrene srednjoj i radničkoj klasi, uvelike nauštrb globalnoga "Juga" i prirodnog okoliša. Sa slabljenjem bilo kakvih dosljednih radikalnih obzora, kapitalističke su se korporacije negdje od sredine 1970-ih upustile u ofenzivu velikih razmjera kako bi oborile nadnice po jedinici proizvodnje i povećale profite od velikih do čudovišnih. Pod sloganima o slobodnoj trgovini i globalizaciji, bogataši su pomoću vodećih svjetskih država i "krovnih" organizacija međunarodnog kapitalizma (GATT-a, zatim WTO-a, MMF-a i Svjetske banke) organizirali niz radikalnih intervencija kako bi svoja bogatstva neograničeno uvećali, umnogostručujući pritom siromašne u svojim zemljama, lišavajući srednju klasu blagostanja zasnovanog na stabilnom zaposlenju i povećavajući razliku u prihodu između bogatih i siromašnih zemalja s 10:1 na 90:1. Stvorena je ogromna klasa kronično siromašnih koji su politički neutralizirani izazivanjem straha od još siromašnijih useljenika. Napuhano tržište nekretnina koje sada puca posljedica je tog klasnog ratovanja odozgora: ogroman broj ljudi na Sjeveru ne samo da je morao raditi više i iscrpiti svoje ušteđevine već je morao i založiti svoje domove i druga ulaganja – ukupan iznos duga u SAD-u procijenjen je na 48 bilijuna američkih dolara.(Murphy, Turner, Magnus)

Naspram nekoliko tisuća milijardera, danas se vjerojatno oko 3 milijarde ljudi bori za preživljavanje, propadajući brzo, dok više od polovice njih živi u krajnjoj bijedi, umirući više-manje brzo od gladi i popratnih bolesti (Pogge); tako da se stotinu milijuna mrtvih i nekoliko stotina milijuna drugih žrtava ratovanja u 20. stoljeću u usporedbi s tim čine bijedno malim (iako njihova strava i patnje to nisu). Izračunato je da je svaki porast nezaposlenosti za 1% u SAD-u povezan s 37 000 smrti (od kojih je 650 ubojstava) i s dodatnih 4000 oboljelih u bolnicama za mentalne bolesnike, premda je skriveni psihički danak sigurno veći. Ekonomski "rast" donosi korist samo najbogatijima, nauštrb svih drugih, posebno siromašnih i nemoćnih iz ove i budućih generacija.(Ayers, Rogers, Barnet i Cavanagh)

Svrha kapitalističke ekonomije, profit, za sobom povlači masovno umiranje i nesreću. On milijarde ljudi, sve izuzev možda 2%-5% onih iz višega sloja u svijetu, vodi prema kraćim i bolnijim životima koje nagriza napetost, neizvjesnost, neimaština i često očaj. Tehnoznanosti su konačno mogle stvoriti nastanjivi svijet; no kada njima dominira profit, one omogućuju ogromne količine pretencioznih roba ne obazirući se na kvalitetu ili trajanje života. Siromašni bi uistinu mogli zapjevati "Imam obilje ničega, / I ništa je obilje za mene" (braća Gershwin). Na sustavnu, dugotrajnu eksploataciju koju vrši kapitalistička vladavina nadodani su otežavajući čimbenici: učinak pucanja spekulativnih zaduženja, nedavno veliko povećanje cijena prehrambenih proizvoda u svijetu – taj bi se popis mogao nastaviti. Stotine milijuna najsiromašnijih i onih na rubu počeli su se uključivati u "pobune gladnih", u Kini, južnoj Aziji, zapadnoj Africi i nekim islamskim zemljama ali i u istočnoj Europi. Čudo je što se nisu dogodili još brojnije i snažnije pobune: ali nema jamstava.

Autor: Suvin, Darko

Preuzmi PDF

Uvod: tamna strana 1989.

Posljednjih bi se dvadeset godina u srednjoj i istočnoj Europi moglo nazvati les années 89. Ovdje parafraziram ono što se u Francuskoj danas naziva les années 68, godine obilježene događajima koji su se zbili 1968., naglašavajući tako dugotrajan učinak dotične povijesne prekretnice.

Pad Berlinskoga zida najavio je dalekosežne promjene u "drugoj Europi". Ove su uključivale kraj komunističkih režima u nestajanju između 1989. i 1991., kraj Hladnoga rata, ponovno ujedinjenje Njemačke, uvođenje liberalne demokracije, početak užurbane "tranzicije" prema ekonomiji slobodnog tržišta te, najzad, ujedinjenje većineeuropskog Istoka i Zapada pod kišobranom Europske unije.

Međutim, s ove točke gledišta, razumijevanje godina nakon 1989. ovisi o različitim političkim, društvenimi ekonomskim posljedicama ovih vrlo dubokih promjena koje su na razne načine izvršile utjecaj na različite dijelove bivše socijalističke Euroazije. Kada su se 1989. stvarni, politički i simbolički zidovi počeli rušiti, bilo je teško predvidjeti – niti bi euforija onih dana dopustila takvu vrstu pesimizma – da će promjena donijeti i mnoge neželjene posljedice. Ne samo da su te neželjene posljedice uključivale ekonomske tegobe, travestije novog demokratskog poretka i bolne društvene šokove, nego također i – u trenutku ujedinjenja zapadne Europe – političke trendove dezintegracija koji su pomeli tri bivše socijalističke federacije tijekom 1991. i 1992. Nakon procesa raspada uslijedile su provale nasilja, razornih i krvavih ratova, povratka koncentracijskih logora u Europi, masakara i etničkog čišćenja, što je doseglo svoj vrhunac genocidom u Srebrenici 1995., kao i brutalnim razaranjem gradova kao što su Vukovar, Sarajevo, Mostar i Grozni. Jedna od najviše užasavajućih manifestacija te tamne strane 1989. bila je gotovo četvorogodišnja opsada Sarajeva. Upitan o padu Berlinskoga zida, jedan je građanin opkoljenog Sarajeva navodno odgovorio da je to, s jedne strane, bila dobra stvar, ali da je, s druge, Zid, nažalost, "pao na naše glave".

U ovome ću se tekstu baviti nasiljem, sukobima i ratovima koji su uslijedili nakon raspada bivših socijalističkih multinacionalnih federacija. Pitanje zašto su se te federacije raspale toliko brzo nakon sloma komunističkih režima popraćeno je s još više teških pitanja. Zašto je do nasilja došlo na nekim prostorima, a na drugima ne? Gdje, pod kojim okolnostima i u kojem je trenutku bilo najvjerojatnije da će do nasilja doći? I, na koncu, zašto je raspad Jugoslavije bio tako iznimno brutalan? Svoju analizu započinjem postavljanjem, po mome mišljenju, dvaju ključnih pitanja. Mogući odgovori na ta pitanja odredili su sudbinu mnogih građana i građanki bivših socijalističkih federacija u kontekstu njihova neminovnog raspada: Jesu li države (republike) u nastajanju i federalni centar prihvatile odcjepljenje i postojeće granice? Jesu li sve grupe i sve regije prihvatile nezavisnost i vlast novih država? Analiza mogućih odgovora na ova pitanja u bivšim socijalističkim federacijama i njihovim bivšim republikama u kojima je došlo do nasilja dovodi nas do onoga što definiram kao tri odlučujuća okidača nasilja: državljanstvo, granice i teritoriji te uloga armija ugaslih federacija. No, ova analiza ne može uroditi plodom bez prethodne pomne analize tih bivših federacija jer su njihove različite prirode bile uzrokom različitih ishoda tijekom
godina koje su uslijedile nakon 1989.

Autor: Štiks, Igor

Preuzmi PDF