Svi brojevi

Smatra se da je Karl Marx, osim što je bio teoretičar i borac, bio izvrstan promatrač Zeitgeschehena, svoga vlastitoga doba, uvelike nalik Tocquevilleu ili Taineu. Malo je rečeno o širim dimenzijama djela kao što su Osamnaesti brumaire Louisa Bonapartea ili Građanski rat u Francuskoj. Ovdjemi nije cilj, naravno, egzegeza onoga što se, podcjenjivački, naziva njegovim novinarstvom.

Želio bih, dakle, reći nekoliko riječi o onome što bismo trebali nazvati – uz svu nužnu skromnost – marksovskim stilom političke analize. Bilo je iznimnih praktičara toga žanra od Kautskog do današnjih dana, ali njihovo djelo nije uživalo trajnu kritičku pažnju koju su filozofija i ekonomija imali u marksističkoj tradiciji.

Marxovo se političko gledište obično shvaća kao engagé, i premda se ne može sumnjati u njegovu predanost proletarijatu kao empirijskoj skupini i kao političkoj stranci u nastajanju, njegov stav nije isključivo ili čak uglavnom ogorčenje nepravdom koja je zatekla radnike i napaćene – što je uobičajeno stanje duha na ljevici – već potraga za znakovima.

To je potraga za znakovima revolucije, ali ni u kom slučaju u smislu traženja kobnih znakova (procesi u društvu koji ukazuju na unaprijed zadani cilj?), naprotiv, to je potraga za znakovima revolucije koja ionako teče, iza leđa ljudi, revolucije prikrivene samom naravi kapitalizma u kojoj je sve bitno skriveno.

Jedan je od glavnih ciljeva revolucionarne politike da se očiglednim učini sve što je skriveno iza fasade kapitalizma, sustav koji nije ni blizu tome da bude očigledan. Problemi koji su se trebali iznijeti u fazi proizvodnje pojavljuju se kao problemi potrošnje, optjecaja ili raspodjele/preraspodjele. S druge strane, pravosuđe i vlada koje uobičajena, tj. moralistička, socijalistička kritika prikazuje kao prijevaru pokazat će se zapravo kao utjelovljenje slobode i jednakosti, pri čemu se stvarnost eksploatacije i ugnjetavanja savršeno podudara s juridičkom formom koja ni u kom slučaju nije tek popratna pojava.

To je pojavljivanje stvarno: državno uređenje i ideologija (kao motivacija za djelovanje) dovoljno su stvarni. Cijene, ušteđevine, ulaganja, tržišta koja se šire i smanjuju, predstavljaju stvarnost. Etničke prevlasti, kulturne prakse, seksualne navike stvarni su izvori ponosa, tuge, stvaralačkog nadahnuća, mržnje i uništavanja. Sloboda udruživanja, jednakost pred zakonom, opće glasačko pravo, odvajanje (državnih) crkava od države nisu samo sredstva da se ugnjetavane navede na krivi put i da ih se privoli na poslušnost: to su rezultati golemih borba i njihove stvarnosti – i u umovima ljudi i u konkretnim državnim praksama poduprtim "legitimnom" prisilom i profesionalnim aparatom koji ih provodi – definiraju društveni život drukčiji od onih društava koja ih nemaju.

Autor: Tamás, G. M.

Preuzmi PDF

Dva načina na koje se komunistički režim stropoštao

Kao i sve zemlje nastale raspadom bivše Jugoslavije, ni BiH se ne uklapa u slavnu epiku o pobjedi civilnog društva nad “totalitarnom komunističkom državom” u istočnoj Evropi. Za razliku od nekih država Sovjetskog bloka, u ovim zemljama nije došlo do “baršunaste revolucije” nego do krvavog ratnog sukoba. Događaj pada komunizma odigrao se u užasu masovnih krvoprolića u kojima je jedna nacija bila smrtni neprijatelj druge, a ne u drami rušenja birokratske vlasti kroz jačanje samosvijesti društva o uskraćenim političkim i građanskim slobodama.

Iako je i u južnoslavenskim zemljama bunt civilnog društva mogao biti shvaćen kao glavni pokretač promjena, najbolji primjer je Slovenija 80-ih godina, ipak je borba za neovisnu nacionalnu državu prevagnula kao daleko snažniji motiv. Tako se onda može objasniti zašto je veliki broj članova komunističke vladajuće elite ostao na vlasti i nakon propasti realnog socijalizma i čak predvodio narod u pokretu za svrgavanje nedemokratske vlasti. Upravo je borba za državu, plebiscitarno usvojeni prioritet onoga što bismo mogli nazvati državnim razlogom, podredila civilno društvo i tipične ciljeve
njegovog samooslobođenja militantnim ciljevima zagrižene nacionalističke politike. Stvaranje nacionalne države ispostavilo se kao sveti cilj politike, koja se u dramatičnom momentu oružanog konflikta predstavila kao politika kolektivnog preživljavanja, pa je civilno društvo u nastajanju bilo preko noći usisano u militantno tijelo naroda. Čini se da je za razumijevanja novijeg političkog i društvenog konteksta regije binarna opozicija civilno/militantno nadodređujuća za sve važnije fenomene. Ona će nam poslužiti kao orijentir u našem retrospektivnom osvrtu na proteklih dvadesetak godina.

Istina je, dakle, da je tematika civilnog društva, nakon rušenja Berlinskog zida, uvedena u opticaj kao povlašten način gledanja na taj događaj. Ali to nije i jedina perspektiva za čitavu istočnu Evropu. Trebalo bi razlikovati dva principijelna načina na koji je propao realno postojeći socijalizam: s ratom i bez rata. Na jednom kraju istočnog dijela kontinenta mogli smo vidjeti međusobne obračune naoružanih naroda, a na drugom ustanak civilnog društva. Na jednom kraju su se države rušile i gradile, a na drugom su države jačale u njihovom simboličko-pravnom kapacitetu osiguravanja legalnih prava i sloboda.

Autor: Vlaisavljević, Ugo

Preuzmi PDF

Novo prisvajanje "zajedničkih dobara"

Kada su, 1922. godine, nakon što su unatoč svim očekivanjima pobijedili u Građanskom ratu, Boljševici bili prisiljeni povući se u "Novu ekonomsku politiku" (NEP), koja je omogućavala mnogo širi prostor za tržišnu ekonomiju i privatno vlasništvo, Lenjin je napisao kratak tekst pod naslovom "O uspinjanju na visoku planinu". On koristi usporedbu s penjačem koji se mora vratiti na dolinu nakon prvog neuspjelog pokušaja da se uspne do jednog vrha planine kako bi opisao što znači povlačenje u revolucionarnom procesu. Pitanje je: kako se može poduzeti takvo povlačenje, a da se pritom oportunistički ne izda nečija vjernost Ideji? Nakon što je nabrojao i uspjehe i neuspjehe Sovjetske države, Lenjin zaključuje: "Komunisti koji nemaju iluzija, koji se ne odaju malodušnosti i koji zadržavaju svoju snagu i okretnost ‘da počnu iz početka’ iznova i iznova u izvršavanju nekog izrazito teškog zadatka nisu prokleti (i vjerojatno neće nestati)". To je Lenjin u najboljem Beckettovu stilu podsjećajući na rečenicu iz Prema najgoremu! (Worstward Ho): "Pokušajte iznova. Pogriješite iznova. Pogriješite bolje". Iz njegova zaključka – "početi iz početka iznova i iznova" – postaje jasno da on ne govori tek o usporavanju napretka kako bi se utvrdilo što se dosad postiglo,
već mnogo radikalnije, da govori o povratku na polazišnu točku: treba "početi iz početka", a ne s vrha do kojeg se uspješno došlo u prethodnom pokušaju.

U Kierkegaardovu smislu, revolucionarni proces ne predstavlja postepeni napredak, već ponavljajuće kretanje, kretanje ponavljanja početka iznova i iznova. I upravo je to mjesto na kojem se nalazimo danas, nakon "mračnog raspada" 1989. godine, definitivnog kraja epohe koja je počela Oktobarskom revolucijom. Trebalo bi stoga odbaciti svaku pomisao o nastavku onoga što je ljevica značila u posljednja dva stoljeća. Premda će sublimni trenuci poput jakobinskog vrhunca Francuske revolucije ili Oktobarske revolucije ostati ključni dio našeg sjećanja, opći okvir mora biti nadiđen i sve mora biti iznova promišljeno, iznova s nulte točke. Početak je, dakako, ono što Badiou naziva "komunističkom hipotezom": "Komunistička hipoteza ostaje ispravna hipoteza, kao što sam rekao, i ne vidim nijednu drugu. Ako tu tezu valja napustiti, onda ne vrijedi više poduzimati nikakvu kolektivnu akciju. Bez perspektive komunizma, bez te Ideje, ništa u historijskoj i političkoj budućnosti nije od takvog interesa za filozofa. Svaki pojedinac može se baviti svojim privatnim poslom, i nećemo je više spomenuti… Ali biti vjeran Ideji, postojanju te hipoteze, to ne znači da njen prvi oblik pojavljivanja, usredotočen na vlasništvo i državu, mora biti zadržan kao takav. Zapravo, ono što nam je pripisano kao filozofska zadaća, mogli bismo čak reći dužnost, jest pomoći da se pronađe novi oblik postojanja te hipoteze. Nov u smislu oblika političkog eksperimentiranja do kojeg bi mogla dovesti upravo ta hipoteza."

Autor: Žižek, Slavoj

Preuzmi PDF

Slavoj Žižek, Ugo Vlaisavljević, G. M. Tamás, Igor Štiks, Darko Suvin, Branimir Stojanović, Fernando Solanas i Octavio Getino, Mihail Riklin, Rastko Močnik, John Milbank, Michael Lebowitz, Primož Krašovec, Gal Kirn, Renata Jambrešić Kirin, Michael Hardt, Boris Gunjević, Sergio Grmek Germani, Boris Buden, Alain Badiou, Samir Amin

Jedna od najpodlijih zamki koje vrebaju marksističke teoretičare sastoji se u potrazi za trenutkom Raspada, trenutkom kad je povijest marksizma krenula nizbrdo: je li se to desilo već kod ranog Engelsa s njegovim pozitivističko-evolucijskim shvaćanjem historijskog materijalizma? Je li to bio revizionizam i pravovjernost Druge internacionale? Je li to bio Lenjin? Ili je raspad započeo već kod Marxa i njegovih kasnijih radova u kojima je odbacio mladenački humanizam, kao što su to prije nekoliko desetljeća tvrdili neki “humanistički marksisti”? Pitanje je u osnovi krivo postavljeno: ovdje ne postoji proturječje, Raspad se nalazi već u samim korijenima marksizma. Preciznije kazano, ovakva potraga za uljezom koji je zarazio izvorni nauk i pokrenuo proces propadanja, u osnovi reproducira logiku antisemitizma. To znači da čak i u slučaju da se povijest marksizma podvrgne oštroj kritici (ili još bolje rečeno, pogotovo u tom slučaju), potrebno ju je prije svega priznati kao “vlastitu”, preuzimajući potpunu odgovornost za nju, a ne jednostavno prebaciti krivnju za “loš” razvoj situacije na nekog stranog uljeza, npr. “lošeg” Engelsa koji je bio preglup da bi shvatio Marxovu dijalektiku, “lošeg” Lenjina koji nije shvatio smisao Marxove teorije, “lošeg” Staljina koji je pokvario izvorno plemenite zamisli “dobrog” Lenjina, itd.

Kao prvo, potrebno je u cijelosti potvrditi promjenu u povijesti marksizma usredotočenu na dva velika prijelaza, ili bolje rečeno, nasilna reza: od Marxa do Lenjina i od Lenjina do Maoa. U svakom od ova dva slučaja desila se preraspodjela izvorne konstelacije: od najnaprednije zemlje (kao što je to očekivao Marx) do relativno nazadne zemlje – revolucija se odigrala “u pogrešnoj zemlji”; od radnika do (siromašnih) seljaka kao glavnog revolucionarnog aktera, itd. Na isti način kao što je Kristu bila potrebna Pavlova “izdaja” da bi se kršćanstvo pojavilo kao univerzalna institucionalna religija (prisjetimo se da među dvanaest apostola Pavao zauzima mjesto izdajnika Jude zamjenjujući ga!), tako je i Marxu bila potrebna Lenjinova “izdaja” da bi se mogla odigrati prva marksistička revolucija: radi se o unutarnjoj nužnosti pri kojoj se “izvorni nauk” mora prepustiti “izdaji” i nadživjeti ju, preživjeti taj nasilni čin izvlačenja iz originalnog konteksta i prepuštanja stranom okolišu u kojem mora samog sebe iznova ponovno stvoriti jer jedino na taj način može nastati univerzalnost.

Dakle, kad je riječ o drugom nasilnom prijelazu od Lenjina do Maoa, ne valja osuđivati njegovo ponovno otkriće marksizma kao teorijski “neadekvatno”, kao regresiju u odnosu na Marxove ideje (lako je dokazati da seljaci nemaju supstancijalni proleterski subjektivitet), ali isto tako ne treba ni mistificirati nasilnost ovog reza i prihvatiti Maovo ponovno otkriće kao logičan nastavak ili “primjenu” marksizma, oslanjajući se – kao što je to uvijek slučaj – na jednostavno metaforičko proširivanje klasne borbe: “danas se glavna osovina klasne borbe ne sastoji u borbi kapitalista i proletarijata u svim zemljama nego je prebačena na borbu Trećeg protiv Prvog svijeta, buržoaziji nasuprot proleterskim nacijama”. Maovo postignuće u tom kontekstu doista je golemo: njegovo je ime povezano s mobiliziranjem stotina milijuna anonimnih pripadnika Trećeg svijeta čiji se zadatak sastoji u iznošenju na vidjelo nevidljive “supstance”, pozadine historijskog razvoja; to je mobilizacija svih onih koje je čak i takav pjesnik “drugosti” kao što je to bio Levinas nazvao “žutom opasnošću”. Evo kratkog ulomka iz njegovog nedvojbeno najneobičnijeg teksta “Rusko-kineska rasprava i dijalektika” iz 1960. godine, komentara sovjetsko-kineskog sukoba:

Žuta opasnost! Ona nije rasna nego duhovna opasnost. Ona ne uključuje manje vrijednosti nego radikalnu stranost, ona je strana bremenu vlastite prošlosti iz koje ona ne pušta bilo kakav blizak glas ili intonaciju, mjesečevu ili marsovsku prošlost.

Ne podsjeća li nas ovo na Heideggerovo ustrajanje tijekom 1930-tih na tezi da se glavna zadaća zapadne civilizacije danas sastoji u tome da se obrani i sačuva grčko naslijeđe, utemeljujuća gesta “Zapada”, da se nadvlada pred-filozofski, mitski, “azijski” univerzum i upusti u borbu s ponovno aktualiziranom “azijskom” prijetnjom? Njegovim riječima, najveći suparnik Zapada je “ono mitsko na općenitoj i ono azijsko na partikularnoj razini”

Autor: Žižek, Slavoj

Preuzmi PDF

Kina i kraj šezdesetih Početkom kolovoza 2005. održan je okrugli stol o “Šezdesetima u Aziji” na jubilarnoj stotoj konferenciji na Nacionalnom sveučilištu u Singapuru. Šezdesete u Kini stalno su spominjali znanstvenici iz Koreje, Japana, Malezije, Tajlanda i Amerike. No, osim mene, koji sam bio pozvan kako bih sudjelovao u diskusiji, nije pozvan niti jedan kineski znanstvenik koji bi sudjelovao svojim radom. Iz vlastitog iskustva znam da to nije neuobičajeno. 1998., kada je cijeli svijet, Europa, Azija te obje Amerike, obilježavao tridesetu godišnjicu studentskih i društvenih pokreta, Kina je bila upadljivo tiha, unatoč svojoj snažnoj povezanosti sa šezdesetima.

Tada sam se počeo baviti razlozima te tišine. Prvo sam zaključio kako ona ne predstavlja samo odbacivanje radikalne misli i političke prakse šezdesetih godina. Ta tišina nije ograničena ni nepriznavanjem Kulturne revolucije – simbola šezdesetih u Kini. Ovdje govorim o “dvadesetom stoljeću ukratko”, od godina Republikanske revolucije 1911. do razdoblja oko 1976. – stoljeću kineske revolucije. Razdoblje započeto propašću Stodnevne reforme 1898. i završeno ustankom u Wuchangu 1911. bilo je prolog dvadesetog stoljeća u Kini, a osamdesete, od kasnih sedamdesetih do 1989., bile su njegov epilog. U toj su eri francuska i ruska revolucija bile uzor kineskim intelektualcima i revolucionarima, a iz različitih pogleda na te revolucije proizašla su politička razilaženja unutar duge kineske revolucije. Novi kulturni pokret u razdoblju Četvrtog svibnja bio je zasnovan na Francuskoj revoluciji i njezinim tekovinama bratstva, jednakosti i slobode. No, prva generacija članova komunističke partije preuzela je rusku revoluciju kao osnovni uzor, kritizirajući građanska obilježja Francuske revolucije. U osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, uslijed krize socijalizma i uspona reformi, aura ruske revolucije znatno je oslabila, a ideali francuske revolucije vratili su se na scenu. No, nakon kraja revolucionarnog dvadesetog stoljeća, obje su revolucije, koje su se počele smatrati izvorima radikalizma, postale predmetom negacije i kritike. Zaboravljanje i odbijanje šezdesetih stoga nije izolirani povijesni događaj, već je organska komponenta sustavnog procesa derevolucionarizacije.

Tijekom šezdesetih u Aziji pojavili su se i procvjetali brojni nacionalni oslobodilački pokreti, a kolonijalno razdoblje je završilo. Pokreti u Japanu, Koreji, Tajlandu, Indiji i drugdje kritizirali su Hladni rat i kapitalistički poredak pod snažnim angloameričkim utjecajem. U Europi i Americi, šezdesete su obilježene pojavom antiratnih i antiimperijalističkih pokreta te intenzivnim preispitivanjem poslijeratnih kapitalističkih političkih institucija. Zašto se, onda, šezdesete više doimaju kao zapadnjačka, a ne azijska tema? Prije nego što se više posvetim ovom pitanju, morat ću naglasiti sljedeće dvije točke. Prvo, iako su azijske i zapadnjačke šezdesete bile povezane, ipak su među njima postojale vrlo važne razlike. U Europi i Americi antiratni i antiimperijalistički pokreti bili su kritički pokreti unutar zapadnjačkog društva. Njihove manifestacije unutar kulturne sfere tvorile su kulturnu kritiku kapitalističkog svijeta. Za razliku od toga, u jugoistočnoj Aziji, pogotovo u Indokini i drugim regijama, borbe u šezdesetima bile su obilježene oružanim revolucijama i vojnim borbama protiv zapadnjačke imperijalističke dominacije i lokalnog društvenog ugnjetavanja. Zapadnjačke šezdesete ciljale su na poslijeratnu stranačku državu nemilosrdno kritizirajući njezinu unutarnju i vanjsku politiku. Azijske šezdesete pokušavale su ponovno uspostaviti nezavisne nacije i stvoriti nove oblike stranačkih država putem društvenih pokreta i oružane borbe, tražeći vlastite oblike društvene preobrazbe i gospodarskog razvoja, boreći se pritom za vlastiti suverenitet unutar hegemonijskog sustava međunarodnih odnosa. U današnjem kontekstu, oružane revolucije i vojni ustanci šezdesetih kao da su isparili iz kolektivnog sjećanja i misli. Kakav bi bio značaj azijskih šezdesetih i njihovih pokreta za nacionalnu neovisnost ili uspostavljanje stranačke države u današnje doba dominacije transnacionalnog u mislima zapadnjačkih intelektualaca? Iako su društveni pokreti šezdesetih ostali u lijepom sjećanju azijske ljevice, to je također vrlo upitna osnova za njihovo preispitivanje.

Autor: Wang, Hui

Preuzmi PDF

poglavlje I
KINESKO DRUŠTVO
1.
kineski narod

Kina je jedna od najvećih zemalja na svijetu, njezina je površina otprilike veličine cijele Europe. U tom nepreglednom prostranstvu naše zemlje postoje golema područja plodne zemlje koja nas opskrbljuju hranom i odjećom; planinski lanci koji uzduž i poprijeko obiluju šumama i bogatim mineralnim nalazištima; mnoštvo rijeka i jezera koja služe za prijevoz i navodnjavanje te dugačka obala koja olakšava komunikaciju s prekomorskim narodima. Od davnina su naši preci radili, živjeli i množili se na tom ogromnom prostranstvu. Kina graniči sa Savezom Sovjetskih Socijalističkih Republika na sjeveroistoku, sjeverozapadu i dijelom na zapadu; Narodnom Republikom Mongolijom na sjeveru; Afganistanom, Indijom, Butanom i Nepalom na jugozapadu te djelomično na zapadu; Burmom i Indokinom na jugu i Korejom na istoku, gdje je također bliski susjed Japanu i Filipinima. Takav geografski položaj Kine ima niz prednosti, ali i nedostataka za kinesku narodnu revoluciju. Prednost je blizina Sovjetskog saveza te razmjerna udaljenost od glavnih imperijalističkih zemalja Europe i Amerike, kao i okruženje brojnim kolonijalnim i polu-kolonijalnim zemljama. Nedostatak je to što japanski imperijalizam, s obzirom na geografsku blizinu, predstavlja stalnu prijetnju postojanju svih kineskih naroda i kineskoj narodnoj revoluciji.

Kina ima oko 450 milijuna stanovnika ili gotovo četvrtinu ukupnog svjetskog stanovništva. Preko devedeset posto njezinih stanovnika pripada narodu Han. No u Kini žive i brojne nacionalne manjine, uključujući Mongole, Hui, Tibetance, Ujgure, Miao, Ji, Čuang, Čungčia i Korejce; svi oni imaju dugu povijest iako su različitog stupnja kulturnog razvoja. Dakle, Kina je zemlja s brojnim stanovništvom sastavljenim od raznih narodnosti.

Razvijajući se poput mnogih drugih svjetskih naroda, kineski je narod (ovdje mislimo prvenstveno na Hane) proživio mnoga tisućljeća u besklasnim prvobitnim zajednicama. Prošlo je gotovo četiri tisuće godina od propasti tih prvobitnih zajednica i prelaska u klasno društvo, isprva robovlasničko, a zatim feudalno. Kroz povijest kineske civilizacije poljodjelstvo i obrtničke djelatnosti Kine bile su poznate po svojem visokom stupnju razvoja; brojni veliki mislioci, znanstvenici, izumitelji, državnici, vojnici, pisci i umjetnici iza sebe su ostavili bogatu zbirku klasičnih djela koju danas posjedujemo. U Kini je davnih dana izumljen kompas.01 Umjetnost pravljenja papira02 otkrivena je prije 1800 godina. Matrični tisak03 izumljen je prije 1300 godina, pomični slog04 prije 800. Kinezi su prije Europljana bili upoznati s upotrebom baruta.05 Kina je stoga jedna od najstarijih civilizacija na svijetu, njezina je povijest duga gotovo četiri tisuće godina. Kineski je narod poznat diljem svijeta ne samo po svojoj marljivosti i izdržljivosti, već i po velikoj ljubavi za slobodu i bogatoj revolucionarnoj tradiciji. Povijest naroda Han, primjerice, pokazuje da se Kinezi nikada nisu pokoravali vladavini tirana već su redovito revolucionarnim sredstvima postizali prevrat ili promjenu. U tisućama godina hanske povijesti javljale su se na stotine seljačkih buna, velikih i malih, protiv mračne vladavine zemljoposjednika i plemstva. I najveće dinastičke promjene nastale su kao rezultat takvih seljačkih pobuna. Svi su se kineski narodi odupirali stranom porobljavanju i redovito su koristili ustanak kao način oslobođenja. Kinezi odobravaju jedinstvo osnovano na jednakosti, ali se protive tlačenju jednog naroda od strane drugoga. Tijekom tisuća godina zabilježene povijesti, kineski je narod iznjedrio mnoštvo narodnih heroja i revolucionarnih vođa. Kineski narod stoga ima slavnu revolucionarnu tradiciju i veličanstveno povijesno nasljeđe.

Autor: Tung, Mao Ce

Preuzmi PDF

“Nisam zainteresiran za pravljenje političkih
filmova već za političko pravljenje filmova.”
— Jean–Luc Godard
“Rakurs je rez kroz stvarnost, poput čamca na
moru. U terminima društva, to je ono što
revolucija jest, pravljenje novog reza, novog načina
prolaska kroz stvarnost. Boljševička je revolucija
iznašla novi rakurs, nov način organiziranja
života.”
— Jean –Luc Godard, intervju iz 1972.
“Ponekad klasna borba jest borba jedne slike
protiv druge, te zvuka protiv drugoga zvuka. U
filmu, to je borba slike protiv zvuka, te zvuka
protiv slike.”
— Jean–Luc Godard, British Sounds

Politika i estetika danas Bavimo li se s recentnom sklonosti prema “relacijskoj estetici”, staranjem nad izravno radikalnim ili posvećenim izložbama poput Dokumente 11, ironičnom izložbom Komunizam u Projekt-galeriji u Dublinu, ili pak isticanjem figura poput Jacquesa Rancièrea i Alaina Badioua na stranicama Art Pressa i Art Foruma, očito je da je neprilika između estetike i politike bila glavna praktična i teorijska preokupacija u posljednje vrijeme, kako u umjetničkom svijetu tako i u akademskim krugovima – netko bi doista mogao reći da je tematiziranje te veze bilo jednim od glavnih načina na koji su galerije i muzeji organizirali afilijacije sa središtem i odsjecima, ili obrnuto. Jedan od načina približavanja tom fenomenu jest kroz naraciju propadanja ili čak poraza. Uzmimo za primjer sljedeći proglas britanskog filozofa i kritičara Petera Osbornea, sa stranica časopisa Radical Philosophy: “S raspadom neovisnih ljevičarskih političko-intelektualnih kultura, umjetnički svijet ostaje, sa svim njegovim intelektualnim slabostima, glavno mjesto onkraj institucija višeg obrazovanja, gdje se intelektualni i politički aspekti društvenih i kulturnih praksi mogu raspraviti, te gdje se ove rasprave mogu transformirati”. Predmet mog teksta jest pretresanje jedne od interesantnijih rasprava u toj rastućoj debati, one koja suprotstavlja Rancièrea Badiouu, no tražeći njezine izvore u političkom i estetičkom iskustvu što seže sve do posljedica Svibnja 68. Posebice, želim osvijetliti te rasprave promišljajući o njima na način jednoga od interesantnijih opita u političkoj estetici koji se pojavio u post-šezdesetosmaškoj Francuskoj, skupine Dziga-Vertov Jean-Luca Godarda i Jean-Pierra Gorina.

Razlozi za povezivanje Rancièrea, Badioua i Godarda su trovrsni. Prvi je općenito generacijski: sva su trojica više-manje sazreli u šezdesetima, prolazili su kroz političke krize i promjene u Francuskoj, te su još vrlo aktivni i danas. Teme i preokupacije za koje se može reći da ih dijele proizlaze iz stanovite “zajedničkosti” u ideološkom kontekstu, a njihovi se putevi križaju u mnogo pogleda – naime, kroz više-manje damašćansko iskustvo Svibnja 68., ali i specifičnije: lik u Kineskinji (La Chinoise, 1967) čita jedan od Badiouovih ranih tekstova, Rancière je napisao neke prodorne kritike Povijesti(i) filma (Histoire( s) du Cinéma), itd. Drugi je razlog specifičnije politički: sva su trojica prošla razdoblje francuskog maoizma – Godard preko Gorina i njegove supruge Anne Wiazemsky, kroz sudjelovanje u maoističkoj grupaciji Oser lutter i kasnijom podrškom la Gauche prolétarienne (Proleterskoj ljevici) i njezinim novinama La Cause du people (Stvar naroda); Rancière preko svoje militantnosti u Union des jeunesses comunistes/marxiste-léniniste (Marksističko-lenjinističkom savezu mladih komunista) na École Normale Supérieure i onda također u GP: Badiou kao jedan od osnivača UCFML, skupine čija je sljedbenička organizacija l’Organisation politique (Politička organizacija) aktivna sve do danas. Treći i konačni je razlog tekstualan, kao što to biva: i Badiou i Rancière nedavno su posvetili tekstove Godardovim političkim filmovima (poimence, Sve je u redu / Tout va bien, 1972/ i Kineskinji), tekstove koji ne samo da se bave pitanjem političke estetike već također služe kao neizravne polu-autobiografske refleksije na njihovu vlastitu maoističku militantnost.

Autor: Toscano, Alberto

Preuzmi PDF

“Što je drugo prevedivo – mogli bismo pitati – ako ne univerzalije?”01 Prije postavljanja pitanja kako prevesti Kulturnu revoluciju, preliminarno bi pitanje dakle trebalo biti “ima li Kulturna revolucija ičeg univerzalnog za prevesti?” Tekući je odgovor, i prema službenom diskursu kineske vlade i prema globaliziranom akademskom mišljenju, odrješito negativan. Odgovor doslovno glasi chedi fouding, ili “radikalna negacija”. Takva tvrdokorna negacija, međutim, zahtijeva simptomatično tumačenje, kako bi se ocijenilo ono što ona radikalno afirmira.

Prevođenje singularnosti

Prevođenje univerzalija uključuje mnogostrukost intelektualnih operacija, čiji raspon uvelike nadilazi specifični slučaj međujezičnih praksi, posredstvom kojih singularne subjektivnosti adresiraju druge singularne subjektivnosti, kroz različite obrasce intelektualnosti, kao što su umjetnost, politika, filozofija. Uz mogućnost beskonačnih singularnosti o kojima je riječ i koje su nesvodive na bilo koje partikularno određenje, prijevodi univerzalija su rijetke i diskretne operacije, heterogene prema permanentnim i neizbježnim aktivnostima zamjećivanja partikularnosti koje prožimaju ljudsku komunikaciju.

Kako bi se nastavilo, potrebno je uzeti u obzir univerzalije u perspektivi singularnosti. Mogli bismo reći: univerzalije bez univerzuma. Ili, kao što Alain Badiou piše, “Tout universel est singulier, ou est une singularite”.02 Samo singularno može biti univerzalno i obratno. Prevođenje univerzalija ekvivalent je prevođenja singularnosti – samo su singularnosti prevodive. Dakle, da preformuliram moje inicijalno pitanje, “ima li Kulturna revolucija nešto singularno što zaslužuje prevođenje?” Tekući su odgovori ponovno radikalno negativni ili strogo ograničeni na brojna partikularna i često fantastična određenja, kao što je pretpostavljeni “stav” “Kineza” da se njima treba “despotski” vladati, ili da ih povremeno očaravaju okrutne “totalitarne” avanture, itd.

Ključni element prilikom prevođenja univerzalija je intelektualno povratno djelovanje od prevedenog prema prevoditelju. Kada je riječ o univerzalijama ili subjektivnim singularnostima, adresat se, zauzvrat, obraća adresantu, najčešće nelagodno, intenzivno postavljajući pitanja u vezi istinske naravi njegove subjektivne nakane. Primjer takve situacije je neugoda koju je iskusio Althusser proučavajući Machiavellija, opisavši je kao posljedicu uzajamnog iznenađenja.03 S jedne strane, postojalo je iznenađenje koje su politički spisi firentinskog tajnika mogli pobuditi kod filozofskog čitatelja, a s druge strane, iznenađenje koje su ti isti spisi iskazali zato što su bili čitani. Slijedom toga, intenzivno postavljanje pitanja započinje. Što ti, čitatelju, zapravo tražiš? O kojim subjektivnim pitanjima govorimo? Jesi li siguran da se ona mogu uskladiti s mojima? Mogu li ona doista izgraditi, zajedno s mojim kategorijama mišljenja, zajedničku sferu intelektualnog propitivanja? To su ona vrsta pitanja koja, prilikom prevođenja univerzalija, prevoditelj treba očekivati od prevedenog.

Razaranje historijsko-političkog mosta

Koje bismo, dakle, subjektivne nakane mogli imati prilikom prevođenja Kulturne revolucije? Tvrdim da je politička intelektualnost jedini obrazac na koji je Kulturna revolucija prevodiva i da ona više ne može biti historijska.

Što se tiče negativne strane moje argumentacije, za nju ne nedostaje empirijskih dokaza. Tijekom posljednja tri desetljeća, istraživanje Kulturne revolucije iskusilo je postojano i skoro potpuno nestajanje akademskog zanimanja. Ja ovdje primarno mislim na povijesnu znanost, međutim taj se ćorsokak tiče cijelog raspona društvenih znanosti. Lako bi se moglo zaključiti da je puki poriv da se ponovi “radikalna negacija” neizbježno morao dovesti do tog rezultata: ako je nešto definitivno ništa, zašto trošiti vrijeme i sredstva da bi se to istražilo?

Autor: Russo, Alessandro

Preuzmi PDF