Uvod
Tekst preminulog profesora Milana Kangrge ‘Marxovo shvaćanje revolucije’, koji prenosimo iz časopisa Praxis br. 1-2 1969. g., izabrali smo kao primjer utjecaja praxis-grupe na kontrakulturni i studentski pokret kraja 60-ih s jedne strane. Ali i obrnuto, kao primjer utjecaja studentskih i radničkih nemira na mišljenje revolucije (termin praksisovskog suborca Gaje Petrovića, kojim se Kangrga uglavnom nije služio), s druge strane.
U svojoj ‘apstraktno humanističkoj’ usmjerenosti stoji taj tekst, uz neke druge, kao prekretnica na budućem putu humanističke i ‘anti-humanističke’ emancipatorne prakse, pokušavajući utemeljiti revoluciju ne samo u političkoj i socijalnoj sferi (što bi bila de∫nicija već provedene socijalističke revolucije), već i kao najopćenitiji princip čovjeka i njegova svijeta, po kome on uopće jest, može i treba da bude.
Povijesnost, revolucionarnost i budućnost po svojoj su biti zato za Kangrgu identična određenja, koja ukazuju na iskon, pa je u tome smislu Kangrga mislilac totalne revolucije, iako ni to nije termin kojim bi se on služio.
Suprotno od dictuma kritičke teorije o ‘epohalnom izostanku revolucije’ (koji bi trebalo preciznije situirati između svjetskih ratova), Kangrga tvrdi da je revolucija o kojoj Marx govori, revolucija kao revolucija, ona koja je bitna i epohalna, moguća samo zato i odatle što se već zbiva u temelju čovjekova svijeta. Krajem 60-ih tvrdi i da živi u srcu događaja revolucije, zato što je ‘revolucija pokretačka snaga povijesti’, ferment smisla, ono što probija ‘tvrdu koru prirodnoga’ i ustajaloga – izvor svakog pravog, pa i njegovog stvaralaštva.
Ali, baš kao revolucionarna spontanost, ona je i izvor stvaralaštva studentskog pokreta, koji na svoj način dolazi do principa samoupravnosti. Za razliku od jednog drugog suvremenika ‘68, Miroslava Krleže, koji u svome poznom konzervativizmu, lakonski kvali∫cira šezdesetosmašku pobunu kao događanje u kome ‘dosađuju se od preobilja djeca’, Kangrga je umio prepoznati, ocijeniti i su-oblikovati ta burna zbivanja. Za njega tu nije bila riječ samo o jednoj socijalnoj grupi ili čak klasi i njenoj pobuni, već o ‘položaju čovjeka u suvremenom svijetu totalne organizacije i manipulacije’. Ako se tada za Kangrgu odlučivalo o tome ‘hoćemo li biti ljudi i hoćemo li uopće biti’, koliko je potrebe za takvim odlučivanjem tek danas, kada nas je voljeni profesor napustio, a borba traži nastavak?
Srećko Pulig
