U zatvoru mi se moja situacija činila usporedivom sa situacijom nekog astronauta. Visoki sigurnosni trakt neke svemirske postaje koja kruži oko Zemlje, tehničke veze s vanjskim svijetom i kontakt poput povremene radio-komunikacije. Pogled na cjelinu odvojen od društvene svakodnevnice te često samo nerazumijevanje oko konkretnoga koje se ukazivalo poput iluzije i ludila.
Takav je bio i RAF: pogled iz velike daljine. Odbacio je promjenu neposrednog te tražio nešto posve novo. ‘Skok’ je tada bio često korištena metafora. Već sam u zatvoru ponekad pomislio: Skočili smo i nismo dospjeli nikamo. Oni u zatvoru Stammheim našli su na koncu rješenje za sebe: skok u smrt.
Nismo uspjeli. Danas kažem i sljedeće: ‘S pravom!’ Očito nismo bili u stanju da uspostavimo i održavamo protudruštvene socijalne strukture. A ipak! Svaki novi pokušaj oslobođenja uvjetovat će rastajanje od građanskoga društva čime će stajati na sličnom polazištu kao i mi.
Sastali smo se 1996. na predavanju Davida Beckera u glavnoj zgradi sveučilišta u Hamburgu. ‘Mi’ je pritom ionako samo još poveznica s prošlošću. RAF je slomljen 1993., ‘monolit RAF’, kako ga je nazvao Rebmann, rascijepio se, a to je nedostajuću političku perspektivu učinilo neprevladivom. Ovo ‘mi’ također znači i nekadašnji članovi oružanih grupa post-šezdesetosmaškog vremena. Aktualno ‘mi’ 1996. više nije postojalo.
U zatvoru je vjerojatno svatko od nas pročitao knjigu Davida Beckera Ohne Hass keine Versöhnung (Nema pomirenja bez mržnje). Na predavanju su se pojavili i drugi bivši zatvorenici. Oni koji su prelazili na drugu stranu ulice ili spuštali pogled kad bi me susreli, također su tražili njegovo predavanje. Činilo se kao da se sačuvalo ono zajedničko koje je nadživjelo subjektivne nesuglasice. Sjedili smo raštrkani u mnoštvu i slušali predavanje Davida Beckera o mučenju i traumatiziranju u Čileu, ne samo političkih zatvorenika i njihovih pripadnika. Becker je govorio i o traumatiziranju društva koje proistječe iz šutnje i potiskivanja. Na kraju ove sesije najavljen je sljedeći susret na temu mučenja. Taj se susret dogodio tjednima kasnije u Balint-Institutu u Hamburgu, a bio je zamišljen kao nešto više od stručnog skupa različitih pristupa terapiji. No i tamo se pojavilo više od desetak nekadašnjih pripadnika oružanih grupa iz Savezne Republike Njemačke koji su dijelom doputovali izdaleka. Moj je dojam bio da je ‘stručnu publiku’, ukoliko nije unaprijed nešto naslutila iz najava, nadjačalo ono što ih je upravo tamo snašlo.
Situacija u visokom sigurnosnom traktu, dugogodišnje različite izolacijske varijante bile su, doduše, poznate, ali su se izbjegavale. Naposljetku se ni David Becker nije činio oduševljenim kada su ga pitali za situaciju u Saveznoj Republici Njemačkoj i radije se pozvao na Čile. No Volker Friedrich je u jednom prilogu reagirao rekavši da situacija u visoko sigurnosnim traktovima nije bila društveno percipirana, da mučenje nije crna privilegija Trećeg svijeta te da i ovdje postoje traumatiziranja kao posljedica političkih borbi koje moramo promatrati neovisno o djelovanjima pojedinaca ili političkih grupa.
Tijekom njegova izlaganja tu i tamo se iz kruga nekadašnjih čulo kako netko tiho gunđa ‘da’. Ovdje nam je iskazano poštovanje s obzirom na pokušaj razaranja uperen protiv vlastitog Ja i Mi. U pet od prisutnih šest radnih grupa bila je riječ o zatvoru, izolaciji i prisilnoj borbi za preživljavanjem. Ova je sesija rezultirala potrebom da se organizira poseban susret za bivše članove oružanih grupa.
