Predsjedniku Republike i predsjedniku Saveza komunista Jugoslavije Beograd
Studenti i nastavnici Zagrebačkog sveučilišta, okupljeni na svom velikom revolucionarnom socijalističkom zboru u Studentskom centru, izražavaju ti punu podršku za dosljednu humanizaciju i revolucionarni preobražaj našega društva na načelima socijalističkog samoupravljanja.
— Studenti i nastavnici Socijalističkog sveučilišta ‘7 Sekretara SKOJ-a’ u Zagrebu
Opće je mjesto da se odnos filozofije sa svojom političkim ‘okolinom’ – ukoliko se pod odnosom podrazumijeva ambicija filozofije da racionalne sadržaje svoje specifične teorije prenese iz idealnog medija misli u ‘vanjsku stvarnost’ – povezuje s dobom prosvjetiteljstva i apsolutizma u 18. stoljeću. To je začudno kašnjenje jer, s jedne strane, ta ambicija filozofije u takvim konfiguracijama nije specifično moderna, poznata je najkasnije od Platona i njegova ‘poslovnog putovanja’ na Siciliju, ako ne i od pitagorejskih vremena; s druge strane, moderna filozofija poznaje i bitno drugačije, sebi imanentnije i specifičnije konfiguracije odnosa s ‘vanjskom stvarnošću’ koje je formulirao Hegel: filozofija je zahvaćanje svoga vremena mislima. Za Hegela, filozofski odnos sa svijetom nije tek isporučivanje gotovih misaonih proizvoda u paketu od metafizike do etike elitnim političkim konzumentima, od vlastodržaca do njihovih konkurenata, kako je u nizu od Platona preko Spinoze mislio još i Fichte, neposredni Hegelov prethodnik i učitelj, koji se nakon niza političkih udaraca svojoj teoriji o ukidanju vlasti nesretno povezao s masonima.02 Od Hegela, odnos filozofije sa svijetom i sâm mora biti filozofski, i zato se taj odnos više ne može bez regresije postavljati kao eksport formi nego, naprotiv, kao import građe, tj. kao refleksivna prerada i uvođenje društvenih i epohalnih uvjeta filozofije u samu filozofiju, tj. ‘postajanje umnog zbiljskim’.
Taj zahtjev nije, dakako, puka suprotnost metafizičkoj tradiciji filozofije, koja kulminira s racionalnofilozofskom kolonizacijom politike u prosvjetiteljstvu, nego se kao ukidanje naslijeđene dihotomije filozofijasvijet, metafizika-kozmos, ponaša prije kao prevrat sublimnog zadovoljenja erotičkog nagona – koji filozofija u svome tradicionalnom samorazumijevanju tako rado sebi pripisuje kroz figuru ljubavi za mudrošću svijeta premda je ime philo-sophia zapravo formulacija celibata ili apstinencije – u nagon za smrću kroz ostvarenje. Utoliko, navodni kraj ili smrt filozofije kroz zamjenu ‘ljubavi za znanje’ apsolutnim znanjem krivo je ime za pravi predmet Hegelova ukidanja: za dvojnost filozofijastvarnost kao unutrašnji rascjep filozofije a ne njezin izvanjski rascjep sa svijetom, u kojem joj čak i njezino vlastito znanje ostaje izvanjsko i nedostižno. Umjesto te hipokrizije ljubavi za znanje hegelovski kraj filozofije nije tek sunovrat u smrt i suspenzija povijesti u aktualnoj pruskoj monarhiji nego novo stanje stvari u kojem ni filozofija ni njoj tuđa fizička i politička stvarnost ne postoje u starom stanju u kojem je filozofiji, da bi bila svjetovna, potrebna ta stvarnost kao politička proteza ili aparat za hodanje.
To staro stanje otuđenosti filozofije od političke stvarnosti i obrnuto, bilo je i ostalo prije i poslije Hegela takvo da se položaj politički mislećeg filozofa dade glatko, gotovo bez ostatka, opisati položajem prirodnih znanstvenika koji su u 20. stoljeću preuzeli ulogu ‘savjesti čovječanstva’. Bez obzira na staru vezu između metafizike i etike, koju u klasičnom obliku ne nalazimo samo kod racionalista Platona, Spinoze ili Leibniza, nego i kod empiristički realnih racionalista poput Hobbesa i racionalnih empirista Lockea, sva razlika između suvremenih metafizičara, poput matematičkog filozofa Russella, i fizičara poput Einsteina, Oppenheimera ili današnjih genetičara leži u većoj popularnosti ovih drugih, koja je bez sumnje rezultat suvremene idolatrije znanstvenog znanja.
