1960-e su obilježile vrhunac “starih” svjetskih pokreta protiv sustava. Od sredine devetnaestog stoljeća do sredine dvadesetog stoljeća, unatoč povremenim zastojima, socijalno demokratski pokreti (temeljeni na proletariziranim radničkim klasama u najrazvijenijim područjima), komunistički pokreti (koji su primarno utjelovljivali interese i težnje radnika i seljaka na periferiji i poluperiferiji) i pokreti za nacionalno oslobođenje (koje su vodili domaći kapitalisti i srednje klase na periferiji i na poluperiferiji), progresivno su jačali; do 1960-ih te su skupine zavladale državama diljem cijelog svijeta. Konsolidacija američke hegemonije sredinom dvadesetog stoljeća počivala je na novom globalnom dogovoru koji je uključivao važne ustupke radničkim klasama u najrazvijenijim zemljama i narodima u perifernim i poluperifernim državama.
Tijekom prethodnih hegemonijskih tranzicija, intenzifikacija međudržavnih, među-kapitalističkih sukoba prethodila je intenzifikaciji društvenih sukoba. Tijekom 1960-ih, porast borbenosti radničke klase i buntovnika iz “Trećeg svijeta” bili su oni koji su prethodili i koji su oblikovali globalnu kapitalističku krizu i slabljenje američke hegemonije.01 S “ubrzavanjem” društvene povijesti, moderni je svjetski sustav iscrpljivao svoj povijesni prostor društvenog kompromisa. Globalna politička i ekonomska situacija tijekom 1960- ih odbacila je reformističko rješenje (to jest, ono koje se zasnivalo na preraspodjeli globalnog dohotka i ekspanziji učinkovite ponude) za krizu. Ta se kriza jedino mogla razriješiti ili putem revolucionarnog zbacivanja postojećeg svjetskog sustava i globalne društvene preobrazbe, ili u slučaju očuvanja svjetske kapitalističke ekonomije, uvođenjem nove skupine uvjeta koji bi globalnim kapitalistima dopustili da obnove barem neke položaje koja su prethodno izgubili. Godine 1975., držeći šesto predavanje u čast Sorokinu, Immanuel Wallerstein je iznio procjenu o budućnosti tekuće borbe između dva povijesna rješenja te je ustvrdio da će se odlučujuće bitke odvijati u Kini, SAD-u i na poluperiferiji.02 Ishodi tih borbi odavno su utvrđeni. Pitanje koje nas sada zanima je kako je razvoj svjetske kapitalističke ekonomije odonda pripremio uvjete za novi krug snažnog jačanja klasne borbe, i kako bi se poluperiferija ponovno mogla pokazati odlučnim bojištem. Poluperiferija u svjetskoj kapitalističkoj ekonomiji Svi društveni sustavi koji su zasnovani na eksploataciji velike većine suočavaju se s pitanjem: kako se može spriječiti ujedinjena pobuna eksploatirane većine? Bez učinkovitog rješenja za taj problem, ne postoji vjerojatnost dugotrajnog opstanka bilo kojeg eksploatacijskog sustava. Historijski, taj se problem “riješio” podjelom većine na “veći niži sloj i na manji srednji sloj”. Srednji sloj je i eksploatator i eksploatirani. Omogućivši srednjem sloju pristup djelu viška proizvoda, vladajuće elite isplaćuju potencijalno političko vodstvo eksploatirane većine.
Što se tiče svjetske kapitalističke ekonomije, koja je politički organizirana kao međudržavni sustav, traženo rješenje tog problema je složenije. Problem s kojim se suočava moderni svjetski sustav je dvostruk: kako spriječiti ujedinjenu političku pobunu eksploatirane većine unutar svake države i kako spriječiti ujedinjenu političku pobunu siromašnih država koje obuhvaćaju veliku većinu stanovništva u sustavu. Za taj se dvostruki problem stoga pojavilo dvostruko rješenje. Unutar svake države, radničko stanovništvo treba biti podijeljeno između velike većine i relativno povlaštene “srednje klase” ili “radničke aristokracije”. Povrh toga, na razini sustava, hijerarhija država organizirana je u troslojnu strukturu. Između najrazvijenijih država (koje prisvajaju glavninu svjetskog viška vrijednosti) i perifernih država (koje proizvode puno više viška vrijednosti nego što ga zadržavaju za sebe), mora postojati skupina država koje tvore poluperiferiju, što je presudno za političku stabilnost svjetskog sustava.
