“Nisam zainteresiran za pravljenje političkih
filmova već za političko pravljenje filmova.”
— Jean–Luc Godard
“Rakurs je rez kroz stvarnost, poput čamca na
moru. U terminima društva, to je ono što
revolucija jest, pravljenje novog reza, novog načina
prolaska kroz stvarnost. Boljševička je revolucija
iznašla novi rakurs, nov način organiziranja
života.”
— Jean –Luc Godard, intervju iz 1972.
“Ponekad klasna borba jest borba jedne slike
protiv druge, te zvuka protiv drugoga zvuka. U
filmu, to je borba slike protiv zvuka, te zvuka
protiv slike.”
— Jean–Luc Godard, British Sounds
Politika i estetika danas Bavimo li se s recentnom sklonosti prema “relacijskoj estetici”, staranjem nad izravno radikalnim ili posvećenim izložbama poput Dokumente 11, ironičnom izložbom Komunizam u Projekt-galeriji u Dublinu, ili pak isticanjem figura poput Jacquesa Rancièrea i Alaina Badioua na stranicama Art Pressa i Art Foruma, očito je da je neprilika između estetike i politike bila glavna praktična i teorijska preokupacija u posljednje vrijeme, kako u umjetničkom svijetu tako i u akademskim krugovima – netko bi doista mogao reći da je tematiziranje te veze bilo jednim od glavnih načina na koji su galerije i muzeji organizirali afilijacije sa središtem i odsjecima, ili obrnuto. Jedan od načina približavanja tom fenomenu jest kroz naraciju propadanja ili čak poraza. Uzmimo za primjer sljedeći proglas britanskog filozofa i kritičara Petera Osbornea, sa stranica časopisa Radical Philosophy: “S raspadom neovisnih ljevičarskih političko-intelektualnih kultura, umjetnički svijet ostaje, sa svim njegovim intelektualnim slabostima, glavno mjesto onkraj institucija višeg obrazovanja, gdje se intelektualni i politički aspekti društvenih i kulturnih praksi mogu raspraviti, te gdje se ove rasprave mogu transformirati”. Predmet mog teksta jest pretresanje jedne od interesantnijih rasprava u toj rastućoj debati, one koja suprotstavlja Rancièrea Badiouu, no tražeći njezine izvore u političkom i estetičkom iskustvu što seže sve do posljedica Svibnja 68. Posebice, želim osvijetliti te rasprave promišljajući o njima na način jednoga od interesantnijih opita u političkoj estetici koji se pojavio u post-šezdesetosmaškoj Francuskoj, skupine Dziga-Vertov Jean-Luca Godarda i Jean-Pierra Gorina.
Razlozi za povezivanje Rancièrea, Badioua i Godarda su trovrsni. Prvi je općenito generacijski: sva su trojica više-manje sazreli u šezdesetima, prolazili su kroz političke krize i promjene u Francuskoj, te su još vrlo aktivni i danas. Teme i preokupacije za koje se može reći da ih dijele proizlaze iz stanovite “zajedničkosti” u ideološkom kontekstu, a njihovi se putevi križaju u mnogo pogleda – naime, kroz više-manje damašćansko iskustvo Svibnja 68., ali i specifičnije: lik u Kineskinji (La Chinoise, 1967) čita jedan od Badiouovih ranih tekstova, Rancière je napisao neke prodorne kritike Povijesti(i) filma (Histoire( s) du Cinéma), itd. Drugi je razlog specifičnije politički: sva su trojica prošla razdoblje francuskog maoizma – Godard preko Gorina i njegove supruge Anne Wiazemsky, kroz sudjelovanje u maoističkoj grupaciji Oser lutter i kasnijom podrškom la Gauche prolétarienne (Proleterskoj ljevici) i njezinim novinama La Cause du people (Stvar naroda); Rancière preko svoje militantnosti u Union des jeunesses comunistes/marxiste-léniniste (Marksističko-lenjinističkom savezu mladih komunista) na École Normale Supérieure i onda također u GP: Badiou kao jedan od osnivača UCFML, skupine čija je sljedbenička organizacija l’Organisation politique (Politička organizacija) aktivna sve do danas. Treći i konačni je razlog tekstualan, kao što to biva: i Badiou i Rancière nedavno su posvetili tekstove Godardovim političkim filmovima (poimence, Sve je u redu / Tout va bien, 1972/ i Kineskinji), tekstove koji ne samo da se bave pitanjem političke estetike već također služe kao neizravne polu-autobiografske refleksije na njihovu vlastitu maoističku militantnost.
