Još nedavno, pokušaj stvaranja filmova dekolonizacije koji okreću leđa ili se aktivno suprotstavljaju Sistemu, u koloniziranim, neokoloniziranim pa i imperijalističkim državama činio bi se donkihotskom pustolovinom. Sve donedavno, film je bio sinonim za spektakl ili zabavu: jednom riječju, bio je još jedna potrošna roba. U najboljem slučaju, filmovi su uspijevali svjedočiti o propasti buržoaskih vrijednosti i prikazati društvene nepravde. U pravilu, bavili su se samo posljedicom, a nikada uzrokom; bio je to film mistifikacije i anti-historizma. Film viška vrijednosti. Zatečenim tim okolnostima, filmovima, najvrednijem oruđu komunikacije našega doba, bilo je suđeno zadovoljavati samo ideološke i ekonomske interese vlasnika filmske industrije, gospodara svjetskog filmskog tržišta, koji su u velikoj većini bili iz Sjedinjenih Država.
Je li moguće prevladati tu situaciju? Kako pristupiti problemu proizvodnje oslobađajućeg filma kada troškovi iznose nekoliko tisuća dolara, a distribucija i prikazivački kanali u rukama su neprijatelja? Kako jamčiti kontinuitet rada? Kako doći do publike? Kako pobijediti represiju i cenzuru koju nameće Sistem? Ta pitanja, koja bi se mogla umnažati u svim smjerovima, mnoge su vodila i još vode ka skepticizmu ili racionalizaciji: "revolucionarni filmovi ne mogu se snimati prije revolucije", "revolucionarni filmovi mogući su samo u oslobođenim zemljama", "bez podrške revolucionarne političke sile, revolucionarni film, ili umjetnost, nemoguć je". Pogrešku je trebalo pripisati zauzimanju istog pristupa zbilji i filmovima koji je imala buržoazija. Modeli proizvodnje, distribucije i prikazivanja i dalje su bili upravo oni holivudski jer, u ideologiji i politici, filmovi još nisu postali nositelji jasno iscrtanog razlikovanja između buržoaske ideologije i politike. Reformistička politika, kakva se očituje u dijalogu s protivnikom, u koegzistenciji i u prebacivanju nacionalnih proturječja na one između dva navodno jedinstvena bloka – SSSR-a i SAD-a – bila je i još je nesposobna proizvesti išta osim kinematografije unutar samog Sistema. U najboljem slučaju, ona može biti "napredno" krilo kinematografije Establišmenta. Kada je sve rečeno i učinjeno, takva kinematografija osuđena je na čekanje mirnog rješenja svjetskog sukoba u prilog socijalizma kako bi promjene bile kvalitatitvne. Najsmioniji pokušaji onih filmaša koji su težili osvajanju tvrđave službene kinematografije završili su, kao što je elokventno kazao Jean-Luc Godard, tako da su se sami našli "ulovljeni unutar tvrđave".
