Već se neko vrijeme bavim nečime što doživljavam kao sve veću nemoć pri suočavanju s problemima na koje u političkom smislu nailaze naša društva. Pri tome mislim na potrebu ne samo za tehničkim, nego i za u potpunosti političkim odlukama – odlukama donesenim na temelju stvarnih alternativa koje podrazumijevaju uporabljivost proturječnih no legitimnih projekata u vezi s organizacijom našeg javnog života. Čini se da, umjesto kraju povijesti, zapravo svjedočimo kraju politike. Nije li upravo to poruka koju, premda na različite načine, šalju novije tendencije u političkoj teoriji i sociologiji, dominantne prakse vodećih političkih stranaka da i ne spominjemo? One tvrde kako je adversarni model politike zastario te da smo zakoračili u novu fazu refleksivne modernosti gdje je uključiv konsenzus moguće izgraditi oko “radikalnog centra”. Svi oni koji se s ovim konsenzusom ne slažu odbačeni su kao arhaični ili proglašeni zlima. Nedavno je moral promaknut na mjesto glavnog narativa, onoga koji zamjenjuje diskreditirane političke i socijalne diskurse pružajući niti vodilje kolektivne akcije. On ubrzano postaje jedini legitimni vokabular, tako da smo umjesto razmišljanja u terminima desnog i lijevog sada nagnani misliti u terminima pravog i krivog.
Posljedica ovog istiskivanja politike od strane morala ozbiljno je slabljenje demokratske političke javne sfere zbog manjka primjereno “agonističke” debate oko mogućih alternativa postojećem hegemonijskom poretku. Odatle dolazi rastuće nezadovoljstvo liberalnim demokratskim institucijama koje se manifestira kroz smanjenje sudjelovanja u izborima ili privlačnost desničarskih populističkih stranaka koje dovode u pitanje politički establišment.
Mnogo je razloga za nestanak u potpunosti političke perspektive; neki od njih povezani su s prevlašću neoliberalnog režima globalizacije, drugi s tipom individualističke konzumerističke kulture koja sada prožima i najnaprednija industrijska društva. Iz strože je političke perspektive jasno da su kolaps komunizma i nestanak političkih granica koje su strukturirale politički imaginarij tijekom većeg dijela 20. stoljeća doveli do raspada političkih markera društva. Zamućenje granica između desnice i ljevice, kojem smo sustavno svjedočili i koje mnogi veličaju kao napredak, po mom je mišljenju jedan od glavnih razloga za rastuću bespredmetnost demokratske političke javne sfere i ima vrlo negativne posljedice po demokratsku politiku. Vratit ću se na to kasnije; prvo bih voljela istražiti odgovornost političke teorije za trenutnu nemoć u kojoj se danas nalazimo kada razmišljamo u političkim terminima.
Nedostaci liberalnodemokratske teorije
Kao teoretičarku politike posebno me zanima uloga koju je politička teorija igrala u smrti koja se dogodila u temelju političke vizije. Posljednjih je godina tradicionalno shvaćanje demokracije kao gomilanja interesa, “agregativni” model, sve više zamjenjivano novom paradigmom koja pod imenom “deliberativne demokracije” praktički nameće uvjete razgovora; jedno je od njezinih glavnih načela da su politička pitanja moralne prirode i stoga podložna racionalnom tretmanu. Po tom je gledištu cilj demokratskog društva stvaranje racionalnog konsenzusa postignutog kroz odgovarajuće deliberativne procedure, čime se teži donošenju odluka koje predstavljaju nepristrano stajalište, podjednako u interesima svih. Svi oni koji u pitanje dovode samu mogućnost takvog racionalnog konsenzusa i potvrđuju da je političko domena u kojoj uvijek valja racionalno očekivati neslogu optuženi su za potkopavanje same mogućnosti demokracije. Kako to primjerice postavlja
Habermas:
“Ako pitanja pravde ne mogu nadići etičko samoshvaćanje natjecateljskih oblika života, i ako egzistencijalno bitni vrijednosni sukobi i opozicije moraju prodrijeti u sva kontroverzna pitanja, u krajnjoj ćemo analizi završiti s nečime što nalikuje shvaćanju politike Carla Schmitta.”
