Kategorija: Broj 21-22

Postalo je uobičajeno govoriti o sadašnjoj vlasti u Americi kao o “neokonzervativnoj” te prikazivati kao “neokonzervativne” sadašnje pokušaje da se povećaju vojni kapaciteti i osnaži globalna hegemonija SAD-a, dokine socijalna država te smanje građanska prava, pravo na pobačaj i afirmativna akcija ukinu, crkva poveže s državom, deregulira rad korporacija, zanemari zaštita okoliša, zaustavi progresivno oporezivanje, smanje izdatci za školstvo i povećaju budžeti zatvora i kaznionica, te nastavi bogaćenje bogatih i kriminalizacija siromašnih. Ne osporavam postojanje religiozno-političkog projekta po imenu “neokonzervativizam”, niti dovodim u pitanje međusobnu povezanost nekih od gore navedenih ciljeva i njihovo pripadanje neokonzervativnom projektu. Želim, međutim, istaknuti određene aspekte tog političkog projekta u svrhu razmatranja sadašnje situacije kroz koncept neoliberalne političke racionalnosti, one racionalnosti koja nadilazi specifične političke stavove i pitanja te na kojoj se baziraju karakteristike Clintonove dekade te vladavine Busha i Reagana. Nadalje, želim razmotriti kako se ta racionalnost oblikuje kao način vladanja koji obuhvaća, ali nije ograničen na samu državu te kako stvara subjekte, nove oblike ponašanja i novu organizaciju domene društvenog.

Ekonomski liberalizam, politički liberalizam i novosti u neoliberalizmu

U svakodnevnom govoru neoliberalizam označava odbacivanje Keynesove ideje socijalne države te uspon čikaške škole političke ekonomije – von Hayek, Friedman i ostali. Neoliberalizam se obično izjednačava s radikalno slobodnim tržištem – neograničenom tržišnom kompeticijom te slobodnom trgovinom ostvarenom deregulacijama, eliminacijom carina te različitim monetarnim i socijalnim postupcima neosjetljivim na siromaštvo, društvenu dislokaciju, uništenje kulture, dugoročno iscrpljivanje prirodnih resursa i uništenje okoliša. O neoliberalizmu se najčešće govori u kontekstu zemalja Trećega svijeta pri opisivanju aranžmana poput NAFTA-e koji povećavaju ranjivost siromašnih nacija na promjene uzrokovane globalizacijom ili politikom Svjetske banke ili MMF-a koje kroz financijske pakete namijenjene “restrukturiranjima” manipuliraju svim aspektima života u zemljama Trećega svijeta, u koje se ubrajaju političke institucije i društvene formacije. Za progresiviste je, dakle, neoliberalizam pogrdni termin koji ne samo da priziva ekonomske politike koje održavaju ili produbljuju siromaštvo i podređenost perifernih nad dominantnih nacijama, već je i kompatibilan s autoritarnim, despotskim, paravojnim i korumpiranim državnim formama i elementima civilnog društva.

Dok ove činjenice pokazuju neke važne učinke neoliberalizma, one također svode neoliberalizam na skup ekonomskih politika sa slučajnim društvenim i političkim posljedicama: one ne uspijevaju objasniti političku racionalnost koja organizira te ekonomske politike te koja djeluje i izvan tržišta. Nadalje, to ne objašnjava što je novo u neoliberalizmu zbog tendencije da se moderni fenomen tretira kao puko oživljavanje klasične liberalne političke ekonomije. Naposljetku, one ne govore o specifično političkim aspektima neoliberalizma u razvijenim zemljama: o snažnoj eroziji liberalno-demokratskih institucija i praksa u zemljama poput SAD-a. U ovom eseju želim se baviti prvenstveno navedenim zanemarenim aspektima neoliberalizma.

Globalna financijska kriza koja je buknula i proširila se iz SAD-a 2007. – 2008. istaknula je dugogodišnje strukturne slabosti europskog kapitalizma, osobito njegove neomerkantilističke dimenzije. Pod neomerkantilizmom mislimo na provedbu ekonomskih politika i institucionalnih aranžmana koji kao ključni izvor profita01 vide vanjsko- trgovinski neto suficit. Rješenje problema efektivne potražnje traži se i nalazi prije svega u održavanju pozitivne trgovinske bilance. Nadalje, smatra se kako višak na tekućem računu povećava sposobnost privatnog sektora za djelovanje na međunarodnim tržištima kapitala. Ovakvo shvaćanje uloge kapitalističkih institucija i tvrtki – a u Njemačkoj, Nizozemskoj i Skandinaviji, također i uloge sindikata – domaćoj razini zaposlenosti i nadnica dodjeljuje podređenu ulogu u odnosu na vanjsku ekspanziju. Profiti uvećani neto izvozom smanjuju ovisnost tvrtki o relativno malom i sporo rastućem domaćem tržištu, a europske suficitne zemlje vrlo dobro znaju kako bi, da nema njihove izvozne strategije, domaća ulaganja, profiti i zaposlenost bili niži. Postojan izvozni višak, osobito onaj koji stiže iz velikih ekonomija, jednak je izvozu nezaposlenosti.

Od Drugog svjetskog rata europski se neomerkantilizam institucionalizira u fazama koje su, od osnivanja Zajedničkog tržišta 1957., dovele do stvaranja Europske unije (EU). Najveće neomerkantilističke zemlje EU-a djeluju unutar Europske monetarne unije (EMU), ustanovljene 1999. godine i poznate kao Eurozona. Tijekom pogrešno nazvanog “Zlatnog doba kapitalizma” (1950. – 1973.), zemlje s najvećim izvoznim rastom bile su, redom, Japan, Italija i Njemačka. Posljednje dvije, zajedno s Francuskom, čine jezgru europskog neomerkantilizma. Nizozemska i Belgija morale su prilagoditi svoje trgovinske strategije njemačkim i, u određenoj mjeri, u slučaju Belgije – francuskim trgovinskim modelima. Austrijska strategija uglavnom naginje njemačkoj strategiji, što je slučaj i s većim dijelom skandinavske vanjske trgovine Sjevernih zemalja. Španjolska, Portugal i Grčka nisu se mogle, i još uvijek se ne mogu priključiti neomerkantilističkom klubu; oduvijek su sustavno imale negativne vanjske bilance, što je stanje u kojem se od 1970-ih trajno nalazi i Ujedinjeno Kraljevstvo.

Ovdje počinju specifično europski problemi. U kontekstu u kojem unutareuropska trgovina predstavlja najveći dio trgovine pojedinih zemalja, izostanak unutareuropskog mehanizma redistribucije viškova iziskuje od deficitnih zemalja da prihvate prilagodbe odlaskom u recesiju. To ima negativne posljedice za izvoze suficitnih zemalja i s tim povezanu stopu nezaposlenosti. I dalje mogu trgovinskim suficitom održavati svoju neto poziciju, ali sa sveukupno smanjenom stopom aktivnosti, dakle i uz više stope nezaposlenosti kakve Njemačka ima danas. U posljednja tri desetljeća surovost unutareuropskih prilagodbi bila je ublažena europskim neto izvozima u SAD. Međutim, uloga tržišta SAD-a je u opadanju zbog promjena u trgovini SAD-a prema Aziji.

Poznata je Mao Ce-tungova formula: “Marksizam sadrži mnoge principe, no svi se u krajnjoj analizi mogu svesti na jednu jedinu izreku: ispravno je pobuniti se protiv reakcionara”.01 Ova rečenica, toliko jednostavna, istovremeno je prilično tajnovita: kako je moguće zamisliti da se Marxov golem teorijski pothvat, njegove neprestano prerađivane i s krajnjom skrupulom prekaljivane analize, da se sve to može sabrati u jednu jedinu maksimu: “Ispravno je pobuniti se protiv reakcionara”? 02 I što je ta maksima? Da li je riječ o konstataciji koja nastavlja marksističku analizu objektivnih proturječja, neizbježnog sraza revolucije i kontrarevolucije? Da li je riječ o direktivi usmjerenoj prema subjektivnoj mobilizaciji revolucionarnih snaga? Marksistička istina, da li je ona: bunimo se, imamo razloga, u pravu smo? Ili pak: treba se buniti? Vjerojatno oboje, ili, štoviše, spiralno kretanje od jednog do drugog, realna pobuna – objektivna snaga – obogaćuje se i vraća sebi u spoznaji vlastitog razloga, vlastitog uma – subjektivna snaga.

A. Praksa, teorija, spoznaja

Već nam je ovdje povjereno nešto bitno: svaki je markistički iskaz, u jednom jedinom kretanju koje se dijeli, konstatacija i direktiva. Koncentrat realne prakse, on se izjednačava s vlastitim kretanjem da bi se u njega vratio. Budući da ono što jest nema bitka osim u svom postajanju, ono što je teorija – spoznaja onoga što jest – isto tako nema bitka osim u svom kretanju prema tome čega je teorija. Svaka je spoznaja orijentacija, svaki je opis nalog. Izreka “ispravno je pobuniti se protiv reakcionara” tome svjedoči više nego bilo koja druga. U njoj je izraženo da je marksizam, prije nego što bi bio razvijena znanost društvenih formacija, sažetak onoga što pobuna zahtijeva: da joj se pruži razlog, da je se ob-razloži. Marksizam je zauzimanje stava i sistematizacija partizanskog iskustva. Postojanje znanosti društvenih formacija ne pobuđuje interes masa osim ako ne odražava njihovo realno revolucionarno kretanje. Marksizam treba pojmiti kao sakupljenu mudrost narodnih revolucija, kao razlog ili um koji one proizvode, kao utvrđivanje i preciziranje njihovog cilja. Rečenica Mao Ce-tunga jasno prepoznaje pobunu kao izvorište pravilnih ideja, a reakcionare kao one čije uništenje teorija legitimira. Rečenica Mao Ce-tunga smješta marksističku istinu unutar jedinstva teorije i prakse. Marksistička je istina ono čime pobuna samu sebe ob-razlaže tako da bi razorila neprijatelja. Ona odbacuje svaku jednakost pred istinom. U jednom jedinom kretanju, koje je spoznaja u svojoj specifičnoj diobi na opis i direktivu, ona sudi, iskazuje presudu i hvata se njezinog izvršenja. Pobunjeni, na osnovi svog već datog bitnog kretanja, imaju spoznaju vlastite moći i vlastite zadaće: uništiti reakcionare. Marxov Kapital ne govori ništa drugo: proleteri su u pravu u tome da nasilno svrgavaju kapitaliste. Marksistička istina nije pomirljiva istina. Ona je, sama po sebi, diktatura, i, ako je potrebno, teror.

Uvod

Povijesne okolnosti stvorene urušavanjem suvremenog kapitalizma od radikalne ljevice zahtijevaju, na sjeveru, kao i na jugu, da bude smiona u formuliranju svoje političke alternative postojećem sistemu. Cilj ovog rada je pokazati zašto nam je odvažnost potrebna i što ona znači.

Zašto odvažnost?

• Suvremeni kapitalizam je kapitalizam općih monopola. Pritom mislim da monopoli danas više nisu otoci (premda važni) u moru drugih još uvijek relativno autonomnih poduzeća, već predstavljaju integrirani sustav. Dakle, ovi monopoli danas čvrsto kontroliraju sve sustave proizvodnje. Mala i srednja poduzeća, pa čak i velike korporacije koje nisu u pravom smislu riječi oligopoli, zatvoreni su u mrežu kontrole koju su postavili monopoli. Njihov stupanj autonomije smanjio se do te mjere da oni nisu ništa više doli kooperanti monopola. Ovaj sustav općih monopola proizvod je nove faze centralizacije kapitala u zemljama trijade (Sjedinjene Američke Države, Zapadna i Srednja Europa te Japan) koja se dogodila tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća. Opći monopoli danas dominiraju svjetskom ekonomijom. “Globalizacija” je ime koje su dali skupu zahtjeva putem kojih vrše kontrolu nad proizvodnim sustavima na periferiji globalnog kapitalizma (svijet izvan partnera trijade). To je ništa drugo doli nova faza imperijalizma.
• Kapitalizam općih i globaliziranih monopola je sustav koji tim monopolima jamči monopolnu rentu nametnutu masi vrijednosti (pretvorenoj u profit) koju kapital izvlači iz eksploatacije rada. U mjeri u kojoj ti monopoli djeluju na periferijama globalnog sustava, monopolna renta je imperijalistička renta. Procesom akumulacije kapitala – koji definira kapitalizam u svim njegovim uzastopnim povijesnim oblicima – stoga upravlja maksimiziranje traženja monopolne/imperijalističke rente.

  Ovaj pomak težišta akumulacije kapitala izvor je kontinuirane koncentracije prihoda i bogatstva u korist monopola, uglavnom monopoliziranih od strane oligarhija (“plutokracija”) koje upravljaju oligopolnim skupinama na račun naknade rada, pa čak i naknade ne-monopolističkog kapitala.

Zbrkana i jednostrana tranzicija

Global Balkans: Slučajno je danas 5. listopad 2007., 7 godina od takozvane Petooktobarske revolucije u Srbiji kad je svrgnut Slobodan Milošević. Postintervencijski period od 5. listopada u Srbiji je poznat kao “tranzicija”. Danas pak svjedočimo ubrzanom privatizacijskom programu, masovnoj nezaposlenosti, silnom osiromašenju koje je uslijedilo nakon deset godina rata, najvećem broju izbjeglica i domaćih prognanika u Europi pa mnogim obećanjima bolje budućnosti kroz privatizaciju i tako dalje. Želio bih Vas pitati kakav je Vaš pogled na tranziciju u takvim postintervencijskim kontekstima. Kako gledate na to?

Tariq Ali: Mislim da se najprije nameće sljedeće pitanje: tranzicija iz čega u što ili iz čega ka čemu? Po mom mišljenju, velika tragedija Jugoslavije jest u tome što se razdijelila.

To je bila zemlja usred Europe u kojoj su različite zajednice prilično dobro živjele zajedno 50 godina. I nisu najednom razvile etničku mržnju i počele se ubijati. To ima materijalnu bazu. A tu materijalnu bazu čini insistiranje MMF-a na implementaciji njihovog programa koji je slomio jedinstvo Jugoslavenske narodne armije čiji su troškovi postali neodrživi. Upravo je intervencija nekih europskih sila, uglavnom nove Njemačke nakon pada Zida, potaknula odcjepljenje Slovenije te slijedom toga i separaciju Hrvatske. Stoga držim Nijemce u velikoj mjeri odgovornima za raskidanje jugoslavenske federacije.

No, ovo ne znači da unutar zemlje nije bilo proturječnosti, ali po mom mišljenju te je proturječnosti mogla razriješiti Europska unija da je bila vizionarska i dalekovidna – nudeći Jugoslaviji milijardu dolara da sredi svoje unutarnje probleme, da se još više demokratizira, da ostane federacija, da Kosovarima da ista prava kakva su imali Hrvati i Slovenci. I to bi se vjerojatno i dogodilo. Ali oni nisu odlučili tome pristupiti tako. A kad jednom započne proces odcjepljenja i podjele – ljudi se uspaničare, znate, u ljudima ispliva ono najgore, pa ponekad sa svog područja žele protjerati ono što smatraju neprijateljskom etničkom zajednicom. Sve smo to već vidjeli u Indiji i Pakistanu 1947., kad su se razdijelili, a milijun ljudi umrlo u toj konkretnoj podjeli. Bilo je strašno. Podjele često završe tako.

Tariq Ali, Samir Amin, Alain Badouin, Riccardo Bellofiore, Wendy Brown, Stipe Ćurković, Costas Douzinas, Thomas Elsaesser, Francesco Garibaldo, Joseph Halevi, Michael Hardt, David Harvey,  Srećko Horvat, Dina Iordanova, Mate Kapović, Marko Kostanić, Christian Marazzi, Antonio Negri, Toni Prug, Arundhati Roy, Renata Salecl, Saskia Sassen, Gayatri Chakravorty Spivak, Igor Štiks, Maria Todorova, Christophe Ventura, Slavoj Žižek