Kategorija: Broj 21-22

Jedan od glavnih zahtjeva prosvjednih pokreta širom svijeta u revolucionarnoj 2011. bio je zahtjev za direktnom demokracijom. Takav je zahtjev mogao biti radikalniji ili manje radikalan, katkad se uvijeno izražavao kao zahtjev za većom participacijom građana u donošenju odluka, a nazivao se različitim imenima – npr. u Španjolskoj “pravom demokracijom” (democracia real). Kao kuriozitet valja istaći da je jedna od zemalja gdje je takav zahtjev bio najizrazitije i najotvorenije istaknut i artikuliran bila upravo Hrvatska – u velikim prosvjedima u ožujku 2011. – dakle, prije španjolskih indignadosa, grčkih prosvjednika i Occupy Wall Street-a u nastavku iste godine. Unatoč različitim interpretacijama takvih zahtjeva i njegovoj očitoj i očekivanoj nedovoljnoj artikulaciji i neodređenosti, nema sumnje da se iza danas popularnog buzzworda direktna demokracija (dirdem) skriva, u njegovoj najradikalnijoj interpretaciji, lijevi emancipatorni projekt, koji se prije, a i danas (premda ne više tako otvoreno u javnosti), nazivalo socijalizmom. Odakle potreba za novim nazivom, nije potrebno posebno obrazlagati. To je bitno naglasiti, ako ništa drugo, utoliko koliko i neki na ljevici imaju problema s prihvaćanjem nove retorike i agitpropa te tu nerijetko dolazi do nerazumijevanja.

Protiv hegemonije statusa quo

Nesporno je da je demokracija, unatoč različitoj terminološkoj upotrebi, među ostalim upravo i zato što se koristi kao jedno od ideoloških sredstava elite za legitimaciju trenutnog sistema, pojam relativno privlačnog i pozitivnog prizvuka. Malo tko će otvoreno reći da je protiv demokracije. Zato je tim nužnije da ga ljevica prisvoji za sebe tj. definira na progresivan način. Na terminološkoj je razini problematično što često i sami ljevičari za kapitalističke zemlje liberalno-predstavničke demokracije upotrebljavaju naziv “demokracija” ili “demokratske zemlje”, što, unatoč svim mogućim terminološkim i uzusnim opravdanjima, nesumnjivo ima i performativan učinak, a u ovakvoj društvenoj situaciji treba i na toj razini pomno birati riječi. S obzirom na to da su takve zemlje, u najmanju ruku, samo vrlo ograničeno demokratske, nesumnjivo je da bi tu bilo koji drugi naziv bio bolji – primjerice Badiouov kapitalo-parlamentarizam.

Intelektualno-teorijska se ljevica, kao svojevrstan odgovor na zahtjeve ulice širom svijeta, treba i na diskursnoj razini suprotstaviti hegemoniji statusa quo i odlučno povesti bitku za sâm pojam demokracije. Raskrinkavanje kapitalističke predstavničke demokracije kao privida demokracije jedan je od ključnih zadataka ljevice.

Drugi ključan moment u kojem ljevica treba inzistirati na svojevrsnoj korekciji spontanih i proširenih ideja koje se javljaju među prosvjednicima širom svijeta je pitanje krize modela predstavničke demokracije. Iako se često, bar između redaka, može čuti da je tek u zadnje vrijeme došlo do krize i problemâ predstavničke demokracije zbog sve većeg utjecaja kapitala, korporacija i banaka na nju, treba inzistirati na tome da je takav utjecaj sastavni element liberalne demokracije od samih početaka. S obzirom na veliku krizu kapitalizma u kojoj se nalazimo, ograničenost je predstavničke demokracije danas sve očitija sve širem krugu ljudi, među ostalim i zbog sužavanja i ono malo limitirane demokracije koja u postojećem modelu egzistira, no ključni prigovori liberalnoj demokraciji su od samog početka isti i u tom se smislu nije ništa bitno promijenilo, osim što su u trenutnoj krizi sistema kontradikcije sve evidentnije, a sve više ljudi uviđa da se nužne promjene ne mogu dogoditi unutar ovoga sustava i bez radikalnih promjena.

Stotine filmaša diljem svijeta vjeruje da njihov rad može nešto promijeniti. Ipak, ne potaknu svi odmah neku vrstu inicijative.
Ukazujući na ljudska prava, ovi filmovi osvještavaju i otkrivaju instance kršenja ljudskih prava širom svijeta, koristeći medij snažniji od pisane riječi.
Bruni Burres i Heather Harding (1997: 333)

Aktivističko snimanje filmova i aktivistički festivali imaju ponešto zajedničko. Prije svega, nastoje ispraviti postojeće poimanje nekih problema ukazujući na manje poznata gledišta kako bi ih javnost bolje razumjela. Pokreće ih namjera da osvijeste, otkriju, upozore, spriječe, te ponekad izmijene tijek događaja. Ujedno utjelovljuju uvjerenje da je film dovoljno snažan da ostvari učinak. Poput ostalih mainstream i žanrovskih festivala, aktivistička događanja također pružaju privremeno mjesto zbivanja za prikazivanje novih filmova. Međutim, njihova je pokretačka sila određena svrha koju je moguće izraziti filmskim djelima, a pomaže u pridobivanju pobornika te ideje.

Osim toga, aktivistički festivali imaju jasnu skupinu dionika. Za razliku od ostalih filmskih festivala gdje lokalne vlasti ili interesi filmske industrije imaju kakvu korist, u rad aktivističkih filmskih festivala ne upliću se ni vlada ni filmska industrija ali, shodno tome, nemaju njihovu potporu. Aktivistički filmski festivali nerijetko tvore neku vrstu grupacije s postojećim organizacijama, obično su to tijela koja se deklariraju kao nevladine organizacije što djeluju u okviru raznih civilnih društvenih skupina i ciljeva.

Amnesty International, Human Rights Watch i People in Need samo su neke od krovnih organizacija o kojima se govori u sklopu ovoga sveska. Neka od sponzorskih tijela djeluju samo na lokalnoj ili regionalnoj razini (npr. CLACPI, koje ovdje spominje Córdova), dok ostali djeluju na globalnoj razini (United Nations, Greenpeace). Stoga se većina aktivističkih filmskih festivala oslanja na neprekidnu novčanu potporu i vodstvo krovnih organizacija te često potražuju sredstva od raznoraznih dobrotvornih udruga.

S druge strane, krovne organizacije i udruge imaju postojeće interese pri korištenju filmskih događanja jer, kao što to Bruni Burres navodi u svom intervjuu u ovom svesku, film nudi ljudsko lice i priču te pruža prijeko potrebnu narativnu pozadinu za aktivističko djelovanje. Burres napominje da će komunikacija o suvremenim ljudskim pitanjima kroz film i diskutiranje o njemu nakon prikazivanja doseći “širu i različitiju publiku od kakva izvještaja od 200 stranica ili pravne upute o istoj temi […] jer dobar film može potaknuti emocije i utjecati na osobu na način na koji ni jedan pravni dokument ne može”.U čitavom svesku autori neprestano naglašavaju važnost dostupnosti informacija; filmovi olakšavaju shvaćanje i razumijevanje vrlo apstraktnog diskursa kategorija ljudskih prava.

Ciljevi aktivističkih filmskih festivala kao što su promjena mnijenja, prosvjetljivanje i poticaj na akciju, također ih odjeljuju od ostalih filmskih festivala. Posebno obilježje aktivističkih filmskih festivala njihova je učestala suradnja s obrazovnim institucijama koje također djeluju kao implicitni dionici u nastojanju da se mobilizira stav javnosti i odgoje predani kulturni građani. Ciljane su grupacije srednje škole, sveučilišta te razne druge obrazovne ustanove. U takvom se kontekstu “Filmski seminar Flaherty” također smatra ranim primjerom “aktivističke obrazovne organizacije”, kakvim ga u svom eseju opisuje Patricia R. Zimmermann, jer se ne bavi proučavanjem filma kao razonode već kao ozbiljnog sredstva prenošenja informacija i oblikovanja percepcije svijeta; upravo to je aktivizam sui generis. Uistinu, pedagogija i aktivizam toliko su usko povezani da brojni pisci ovog sveska (Muller, Blažević, Bojic, Farnel, Helfand i Burres) raspravljaju o tim obrazovnim poveznicama izričito kao o integralnim djelovima projekata filmskih festivala.

Indignirani indijanci Divljeg Istoka

Uvrijeme prvih pobjeda demonstranata u Tunisu i Egiptu i na početku protesta koji su pogodili Hrvatsku u zimu 2011., tadašnji ministar unutrašnjih poslova nazvao je hrvatske protestante “Indijancima”. Njegova ocjena trebala je biti ponižavajuća, svodeći ljude na ulici na šaroliku paradu politički nevažnih činilaca. No, ne samo da se ova omaška okrenula protiv samog ministra – demonstranti su prihvatili uvredu i pretvorili je u satirično oružje protiv vlade, tako da su mnogi kasnije govorili o “indijanskoj revoluciji” – već je razotkrila suštinu istočnoeuropskog, a posebno balkanskog “ćorsokaka” danas. Pritom je zanimljivo da je hrvatski ministar time nesvjesno nagovijestio ono što će se zbiti na Wall Streetu pola godine kasnije. Ne samo da je okupacija Zuccotti Parka započela upravo okupljanjem pred Nacionalnim muzejom američkih Indijanaca, već je i sam Wall Street nazvan po zidu koji je branio kolonizatore od tih istih Indijanaca. Danas Indijance vidimo posvuda, od Tahrira, preko španjolskih i grčkih trgova, pa sve do Hrvatske i Rumunjske.

Balkan tako tiho ključa u sjeni velikih svjetskih zbivanja. Svega šest dana nakon samoubojstva Mohameda Bouazizija u Sidi Bouzidu, četrdesetjednogodišnji elektro-inženjer Adrian Sobaru pokušao je ubiti se u Skupštini tijekom govora rumunjskog premijera, skačući s balkona obučen u majicu na kojoj je pisalo – “Ubili ste budućnost naše djece! Prodali ste nas”. Nije protestirao samo protiv velikih budžetskih rezova, već i protiv sniženja socijalnih davanja roditeljima djece s posebnim potrebama, kakav je i on sam. Od početka 2011. Rumunjska je bila poprište velikih protesta protiv mjera štednje i novog zakona o radu koje je odobrio MMF. (Nedavno, u siječnju 2012. dok smo pripremali hrvatsku verziju ovog teksta, došlo je do eksplozije nasilja sličnog onom koje uglavnom gledamo u Grčkoj.) U veljači 2011. izbio je sukob između vlade i opozicije i u Albaniji, što je kao rezultat imalo troje mrtvih na ulicama Tirane. Krajem istog mjeseca, veliki protesti potresli su i Hrvatsku. Od tada, demonstranti su gotovo mjesec dana izlazili na ulice Zagreba i drugih većih gradova, a ovi protesti odjeknuli su diljem bivše Jugoslavije. Tijekom 2011. demonstranti su isticali slične zahtjeve i parole u Srbiji (studenti i radnici) i Makedoniji (protiv policijske brutalnosti). Navedeni događaji privukli su malo pažnje međunarodnih mainstream medija. Ipak, moramo se pitati što se to zaista zbiva na Balkanu i kako to dovesti u vezu s medijatiziranim okupacijama diljem Amerike ili indignadosima unutar Europske unije?

Nakon socijalizma i ratova u bivšoj Jugoslaviji, danas je Balkan dijelom inkorporiran u Europsku uniju dok se njezin zapadni dio nalazi u potpunom okruženju EU-a. Nema više personaliziranih diktatura, ali ni zapadni tip liberalne demokracije baš ne funkcionira najbolje. Balkan je i dalje prostor između na kojem se testira kako manjkava demokracija liberalnog tipa tako i brutalna kapitalistička transformacija. Ipak, današnji Balkan ne možemo razumjeti ako u obzir ne uzmemo dvadesetogodišnji politički, društveni i ekonomski inženjering zvan Tranzicija.

Stanje u regiji koja broji skoro šezdeset milijuna ljudi omogućava nam da preispitamo teleološki narativ tranzicije, kao i političku i ekonomsku ideologiju u njezinom temelju. U kolosalnim preobražajima, koji imaju jednako gigantske društvene i ekonomske posljedice, vodeća uloga rezervirana je za Europsku uniju. Ovaj veliki poduhvat s neokolonijalnim karakteristikama danas je u dubokoj krizi širom Balkana, pa čak i u onim državama koje su već pristupile ili tek pristupaju Uniji. Da bismo razumjeli krizu i njezine moguće učinke, u obzir trebamo uzeti široku paletu mehanizama koje koristi EU ne bi li pacificirala, stabilizirala i uključila (ali ne nužno i u potpunosti integrirala) Balkan. Nigdje EU nije u toj mjeri isprobavala svoju “moć transformacije”, često izazivajući neželjene rezultate. Slučaj Hrvatske ispostavlja se simptomatičnim, a česti protesti koji pogađaju ovu buduću dvadesetiosmu članicu EU-a ilustrativni su primjer općeg raspoloženja na postsocijalističkom Balkanu.

Analiza:
David Harvey

Udjelu Antonija Negrija godinama prevladavaju dvije osnovne teme. Prva je ustrajna vjera u sposobnosti radničke klase ili mnoštva (redefiniranog kao “stranke siromašnih” te stoga, prema Spinozi, jedinog “pravog subjekta demokracije”) da upregnu imanentne snage svog trudbeništva kako bi izgradili alternativu svijetu koji je određen kapitalom. Negri vjeruje da to mogu postići autonomnim i nehijerarhijski organiziranim samoupravljanjem. Druga tema proizlazi iz dubokog uvjerenja da Spinozina filozofska djela nude okvir radikalne misli sposobne da razjasni ne samo to kakav svijet jest, nego i to kakav bi trebao i mogao biti. Sjedinjujući imanentne snage mnoštva s neospinozijanskom teorijskom armaturom, Negri utemeljuje teoriju revolucije i redefiniciju onoga o čemu bi se u realnom komunizmu moglo raditi.

Drukčiji komunizam

Ne iznenađuje da su upravo ove dvije teme jako istaknute u Commonwealthu, novom udruženom pokušaju Michaela Hardta i Negrija da razrade svoje ideje i definiraju alternativnu globalizaciju – ili kako oni to vole reći, “altermodernost” – za naše doba. U svojim prethodnim djelima bili su prilično uspješni u podržavanju, i intelektualnom i ideološkom, onih ljevičarskih pokreta koji su na radikalne načine pokušali promijeniti svijet, a bez osnivanja hijerarhijske političke stranke ili upuštanja u borbu s onim što autori vide kao uzaludnu potragu za preuzimanjem državne moći. Ali, učinili su to pokušavajući definirati drukčiju vrstu komunizma, onu utemeljenu u filozofiji sedamnaestog i osamnaestog stoljeća. To je dovelo do prekida s postmarksističkom poviješću komunističkog pokreta, ali ne i do potpunog napuštanja Marxovih ključnih uvida. Sa slomom ili modifikacijom realno postojećih komunizama, posebno nakon 1989., ne samo da je postao moguć drukčiji svijet, nego i drukčiji komunizam. U pokušaju da definiraju što bi to moglo biti, Hardtu i Negriju pridužila se i nekolicina drugih ključnih figura u filozofiji, kao što u Alain Badiou i Jacques Rancière.

Ovaj pokušaj da se razvije drukčija vrsta komunizma danas se ponovo nameće kao neodgodiv, ne samo s obzirom na užasne uvjete u kojima se većina ljudi na planeti Zemlji bori za opstanak, već i s obzirom na rastuće nedaće nepovratnog propadanja okoliša i sve češće kratkoročne krize samouništenja u kapitalističkom sustavu. S druge strane, ima nešto čudno u pribjegavanju sedamnaestostoljetnim i osamnaestostoljetnim misliocima, predvođenima amsterdamskim brusačem leća iz ranog sedamanestog stoljeća, u potrazi za odgovorima. Bilo kako bilo, sporedni učinak Hardtovih i Negrijevih nastojanja bio je boom čitalačkih grupa u radikalnim studentskim krugovima u kojima se proučavalo Spinozu te sve veća fascinacija svim ovim misliocima, poput Gillesa Deleuzea, koji se, kako bi utemeljili svoje argumente, također pozivaju na Spinozu.

Uprosincu 2009. otputovao sam u Copenhagen na konferenciju Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama (COP 15). Nisam prisustvovao nijednom od službenih skupova na programu konferencije u Bella Centru, već sam sudjelovao u nizu protestnih aktivnosti usmjerenih protiv djelovanja (i što je još važnije – nedjelovanja) službenih stranaka. Puno se toga može reći o protestnim taktikama primijenjenim u Copenhagenu, kao i nešto općenitije o strategiji protesta uoči summita, ali ti događaji su me u prvom redu usmjerili na teorijske refleksije o odnosu između dvije prevladavajuće komponente protestâ: antikapitalistički društveni pokreti i društveni pokreti koji se bave klimatskim promjenama. Čini mi se da ove dvije grupe pokreta imaju duboku poveznicu u činjenici da su usmjereni na upravljanje zajedničkim, što ubrzano postaje središnji teren političke borbe u širokom mnoštvu političkih konteksta. A opet, ovi se pokreti različito odnose prema zajedničkom, čak se i fokusiraju na različite oblike zajedničkog, otvarajući čitav niz konceptualnih antinomija i političkih izazova. Interakcije među aktivističkim pokretima oko summita u Copenhagenu bile su mi prva prilika da jasno sagledam i razlučim neke od ovih antinomija i izazova.

Dvije domene zajedničkog

Osnovne političke razlike među pokretima, kao i antinomije koje u nekoj mjeri stoje iza njih, po mom mišljenju, proizlaze iz činjenice da se fokusiraju na posebne oblike zajedničkog koji dakako imaju različite karakteristike. S jedne strane, u okvirima pokreta protiv klimatskih promjena i ekoloških pokreta općenito zajedničko se u prvom redu tiče planeta Zemlje i njegovih ekosistema, uključujući atmosferu, oceane i rijeke te šume, kao i sve oblike života koji s njima uzajamno djeluju. Antikapitalistički društveni pokreti, s druge strane, zajedničko uglavnom shvaćaju u smislu proizvoda ljudskog rada i kreativnosti koju dijelimo, kao što su ideje, znanja, slike, kodovi, afekti, društvene veze i tome slično. Ta zajednička dobra u kapitalističkoj proizvodnji postaju centralna — i ta činjenica ima čitav niz važnih posljedica po nastojanja da se kapitalistički sustav održi ili reformira, kao i po projekte koji mu pružaju otpor ili one koji ga hoće srušiti. Preliminarno, ova dva područja mogla bi se nazvati ekološko zajedničko i društveno/ekonomsko zajedničko, ili pak prirodno i umjetno zajedničko, iako će se te kategorije vrlo brzo pokazati nedostatnima.

Ove dvije domene zajedničkog nadahnjuju se oprečnim logikama u najmanje dva bitna aspekta. Kao prvo, dok većina ekoloških diskursa o zajedničkom ističe ograničenja Zemlje i oblika života koji su u međudjelovanju s njom, rasprave o društvenim ili umjetnim oblicima zajedničkog redovito se usredotočuju na otvorenu, bezgraničnu prirodu proizvodnje zajedničkog. Kao drugo, dok mnogi ekološki diskursi proizvode sferu interesa koja je puno šira od ljudskog ili životinjskog svijeta, društveni/ekonomski diskursi redovito brane interese čovječanstva kao središnje. Slutim da će se naposljetku, nakon istraživanja, pokazati da ove tobožnje opozicije ukazuju na potencijalne komplementarnosti prije negoli na proturječne odnose između ovih dviju pojavnosti zajedničkog, kao i između oblika političke akcije kakvu svaki od njih treba. Ali da bi se stiglo do te točke potrebno je puno rada.

Ipak prije negoli pobliže promotrimo ove razlike, i političke izazove koje predstavljaju, želio bih se nakratko zadržati na potencijalnim i postojećim vezama među pokretima za zajedničko. U mnogim, ne i u svim aspektima te dvije pojavnosti zajedničkog djeluju po istoj logici, i upravo to tvori temelj duboke povezanosti među tim različitim pokretima. Naprimjer, oba se ova oblika zajedničkog opiru vlasničkim odnosima, i oba ova oblika zajedničkog vlasnički odnosi rastaču. Kao dodatak, možda i kao nužna posljedica, zajedničko u objema domenama ruši tradicionalne mjere ekonomske vrijednosti te umjesto njih uvodi vrijednost života kao jedinu valjanu ljestvicu evaluacije. Zaista, s tog biopolitičkog stajališta podjele između ekološkog i društvenog se zamagljuju.

Ako političari ne mogu pronaći rješenje, dajmo građanima da ga pronađu. To je poklič skupine belgijskih intelektualaca i aktivista koji imaju konkretan prijedlog: G1000, susret u Bruxellesu, održan 11. studenoga 2011. godine. Tisuću nasumce odabranih belgijskih građana imali su mogućnost slobodno raspravljati o budućnosti svoje zemlje. “Jer demokracija je
mnogo više od građana koji glasaju i političara koji pregovaraju.”

Prije više od godinu dana građani Belgije izabrali su ljude za koje su željeli da ih predstavljaju. Čekali su godinu dana – s nadom, očajem, sramom, dobrom voljom te iznad svega jako strpljivo. Nije bilo vlade. Očito su izazovi s kojima je Belgija trenutno suočena preveliki da bi se njima bavili pomoću normalnih procedura stranačke politike. To je u redu: demokracija na sreću nije samo stvar političkih stranaka.

Ako političari ne uspiju pronaći rješenje, neka vijećaju građani. Oni možda nisu jednako stručni kao ovi  prvi, ali imaju više slobode, a to u ovom kontekstu predstavlja veliku prednost. Obični građani, za razliku od političara, ne moraju pronaći ravnotežu između nacionalnih interesa i izbornih strategija. Obični građani ne moraju se stalno pitati: hoću li biti nagrađen, ili kažnjen? Hoće li u ovom slučaju moj protivnik moći profitirati ili ne? Obični građani ne trebaju biti izabrani ili ponovno izabrani. To je neprocjenjiva prednost. Stručnost je nešto što možeš steći, ali sloboda je nešto što imaš ili nemaš. Građani su stoga u boljem položaju za donošenje nepristranih odluka.

Nakon mnogih mjeseci razmišljanja, potpisnici ovog manifesta osmislili su konkretan model za davanje novog impulsa procesu prevladavanja bezizlaznog položaja koji već godinama muči Belgiju: G1000, skup tisuće nasumično odabranih građana, koji počiva na nedavnim znanstvenim istraživanjima, mjerodavnim primjerima iz inozemstva i novim tehnologijama. G1000 želi revitalizirati demokraciju u Belgiji.

Naša analiza

Radikalno demokratska alternativa aktualnoj situaciji zahtijeva prije svega novu perspektivu aktualnog sukoba.

1. Belgijska kriza nije kriza samo za Belgiju; aktualan zastoj nikako nije jednostavno stvar napetosti između jezičnih zajednica, on je više od toga. Belgijska kriza također je kriza demokracije. Sa svojim beskrajnim periodom formiranja vlade, Belgija ne zaostaje za drugim zapadnim zemljama; naprotiv, ona je jedna od prvih zemalja u kojoj je opća  demokratska kriza očigledna. U Nizozemskoj i Britaniji u novije je vrijeme formiranje vlade takođerbilo teže no ikada prije.
2. U demokraciji građani odabiru vladati sami sobom. To rade ili direktno (kao u antičkoj Ateni) ili indirektno. U čistoj, direktnoj demokraciji, svatko je neprekidno izbliza uključen u politički proces. Sustav omogućuje participaciju u velikoj mjeri i dobro funkcionira u manjim jedinicama, pod uvjetom da su predmeti o kojima je riječ relativno jednostavni. Međutim, moderne države daleko su veće i složenije od grčkih polisa. Kako se svatko ne može, ili ne želi baviti vladanjem, narod svakih nekoliko godina odabire šačicu pojedinaca da se time bavi u njihovo ime. Taj ritual naziva se izbori, a oni koji su izabrani služe kao predstavnici naroda. Oni formiraju parlament, a on sa svoje strane imenuje
   izvršno tijelo koje poštuje parlamentarni odnos snaga: vladu. Nekadašnja direktna demokracija ustupila je mjesto indirektnoj, predstavničkoj demokraciji: demokraciji koja funkcionira kao delegacija.
3. Još od početaka nacije 1830. godine, s iznimkom ratnih godina, Belgija je bila predstavnička demokracija. Prvi izbori održali su se 1831. godine, a otada ih se održalo gotovo sedamdeset. Predstavnička demokracija dobro je funkcionirala tijekom gotovo dva stoljeća: to je bila metoda koja je ciljala na pravilnu ravnotežu između davanja glasa ljudima i
   poticanja vlade da učinkovito radi.

S engleskoga prevela Sana Perić

Tomija Ungerera, poznatog njujorškog političkog karikaturista i pisca knjiga za djecu, rođenog u Strabourgu 1931., jednom su pitali kako je bilo odrastati u Elzasu, a on je odgovorio: Bilo je to kao živjeti u zahodu seoske željezničke postaje: toujours occupé (uvijek zauzeto). Mislio je, dakako, na činjenicu da je gotovo četiri stotine godina, a svakako tijekom razdoblja od 1871. do 1945. godine, Elzas mnogo puta mijenjao nacionalnost, pripadajući naizmjence Francuskoj i Njemačkoj, a većinu toga vremena stanovnici su doživljavali oba naroda kao okupatorsku silu.

Toujours occupé čini se prilično dobrim motom za suočavanje s današnjom debatom o novoj Europi i njezinom ponekad paranoidnom obrambenom držanju kada je riječ o takozvanim “ne-Europljanima” na njezinim granicama ili usred nje. Predlažući ideju stalne, trajne okupacije, ili točnije, dvostruke okupacije, imam na umu neku vrstu protu-metafore “tvrđavi Europi”, pojam koji se tako često primjenjuje na imigracijske politike Europske unije.01 Toujours occupé ne zaboravlja temeljno pitanje etniciteta i etničkih identiteta europskih nacionalnih država, koji, kada se na njih gleda povijesno, snažno sugeriraju da je rijetko postojao prostor koji se može braniti protiv vanjskoga u odnosu na koje je “Europa” ono unutarnje. Nema Europljanina, drugim riječima, koji već nije iseljenik u odnosu na neki označitelj različitosti – bio on etnički, regionalni, vjerski ili jezični – i čiji identitet nije već podijeljen ili dvostruko zauzet. Ne mislim samo na mnoga europska mjesta na kojima je fikcija tvrđave, taj paranoidni san o tabuli rasi, o čišćenju, pročišćavanju i isključivanju, vodio, i dalje vodi krvavom sukobu, kao što su oni u Bosni, na Kosovu, u Sjevernoj Irskoj, pokrajini Baskiji, na Cipru i dalje, u Izraelu i Palestini. Za njih šala Tomija Ungerera o Elzas može ukazivati na izglednost sretnog završetka, utoliko što je Europska unija – utemeljena, podsjetimo se, prije svega zato da bi osigurala da Francuska i Njemačka više nikada neće međusobno zaratiti zbog pokrajine Alsace- Lorraine (Elzas-Loren) – u tom konkretnom slučaju doista osigurala promjenu u smislu referenci po kojima se može ponovno pregovarati o proturječnim traženjima prava na nacionalnost, suverenitet, etnički identitet, položaj žrtve i državnosti, solidarnosti i samoodređenja. Štoviše, tome se nadaju političke elite u Europskoj uniji: da se ti sukobi u konačnici mogu riješiti, tako da im se daju drukčiji okviri artikulacije i mogućeg dogovora, nakon što se prije iskupe financijskim potporama.

Vratit ću se na ono što mislim da te strukture, koje je predložila Europska unija, mogu povlačiti za sobom kao politički, ali i simbolično-diskurzivni prostor. Ipak, čak i izvan međunarodno zloglasnih teritorija preklapanja potraživanja identiteta i upravo spomenutih međuetničkih ratnih zona, jasno je da je Europa – ma kako označili njezin zemljopisni doseg (južno: Mediteran, istočno: Ural) ili povijesne granice (Mezopotamija, Fenicija, Grčka, Rimsko ili Sveto Rimsko carstvo), oduvijek bila kontinent koji naseljavaju i prelaze vrlo različiti i uglavnom zavađeni etnički entiteti. Obično zaboravljamo da su nacionalne države Europe razmjerno mlade i da su mnoge nasilno skrpljene od različitih plemena, klanova, kulturnih i jezičnih grupacija. Oni koji se identificiraju s regijom doživjeli su zakašnjelo priznanje svoje posebnosti unutar Europske unije u sloganu “Europa regija”, no čak i to otvaranje različitih prostora identiteta ne obuhvaća trenutačnu slojevitost etničke Europe. Treba razmišljati o Sintima i Romima, vječnim europskim “drugima”, koji se, zato što nemaju teritorij niti ga zahtijevaju, opiru konvencionalnim klasifikacijama; oni su unutar teritorijalnih granica desetak europskih zemalja, ali se nalaze izvan nacionalnih imaginarija svih tih zemalja. Ni Europa regija ne izražava povijesnu “dubinu” multietničke Europe, kontinenta čija je povijest duga dvije ili tri tisuće godina, neiscrpan katalog migracija, invazija, okupacija, osvajanja, pogroma, protjerivanja i istrebljenja.

Što je danas europski film?

Što je europski film? Čini se da to više ne znamo. Sama ideja o njemu našla se u procjepu između opadanja važnosti “nacionalnih kinematografija” i rasta važnosti filma svijeta. Prije nekoliko desetljeća, europska je kinematografija podrazumijevala filmove proizvedene uglavnom u zapadnoj Europi i zasnovane na dominantnim poslijeratnim, nacionalnim i nadnacionalnim, tradicijama neorealizma, raznim novim valovima nadahnutim politikom ili pop-artom. Označavala je autorski film koji se utjecao nacionalnoj, književnoj ili kazališnoj tradiciji, a njegovao je stil umjetničkog filma, s psihološki složenim protagonistima koji su često bili alter ego redatelja pa su stoga prizivali ekspresivnu autobiografsku interpretaciju. Doda li mu se i riječ “popularan”, europski film odnosit će se na ukupni zbroj nacionalno specifičnih, ali naširoko poznatih komercijalnih filmova pojedine zemlje. Popularni europski film donosio je prepoznatljive nacionalne filmske zvijezde i usmjeravao se na dokazane žanrove, kao što su austrijsko-njemačke kostimirane drame, francuski policijski filmovi i talijanske komedije, britanske niskobudžetne komedije (takozvani carry-on filmovi) i njemački detektivski filmovi. Pojam “europski” pomaže u razlikovanju tog žanrovskog filma od Hollywooda, ne podrazumijevajući njegovu nadnacionalnu, drugim riječima, unutareuropsku popularnost. Upravo suprotno, žanrovski filmovi, osobito komedije, nisu se dobro izvozili i vrlo je malo filmskih zvijezda koje su postale poznate izvan nacionalnih granica: Romy Schneider bila je popularna u Francuskoj (ne samo zbog braka s Alainom Delonom), komedije Louisa de Funèsa postale su hit u Njemačkoj i Grčkoj, Fernandel je dobro prolazio u Italiji (kao talijanski svećenik), ali francuska superzvijezda poput Jeana Gabina nije uspjela u Njemačkoj koja je imala vlastite Gabine, primjerice, Gerta Fröbea, a kasnije Marija Adorfa. Najveća njemačka zvijezda, barem pedeset godina, Heinz Rühmann, ostao je drugdje posve nepoznat. Usprkos nastojanjima, ni Hardy Krüger, Karlheinz Böhm i Horst Buchholz nisu uspjeli ostvariti dugotrajnu karijeru u Britaniji ili Hollywoodu.

S druge strane, pojam “europski” jednako je često bio odrednica za filmove nastale izvan dosega komercijalnih nagrada i ograničenja kino-blagajni. Umjesto to ga, financirani su putem specifičnih nacionalnih shema financiranja, uz pomoć državnih subvencija, kao što su francuski avances sur recettes i javni fondovi za radio-televizijsko prikazivanje. Za neke je to nužna zaštitna mjera kojom se osigurava kreativni potencijal neke zemlje. Za druge je to izvor jeftinog televizijskog programa, a za treće trgovinska prepreka koja guši poduzetništvo i natjecanje. U 1970-im godinama pojam “europska kinematografija” odnosio se i na politički i na estetski avangardni film koji je privlačio ograničeni broj gledatelja, na filmove koji su bili spremni preuzeti formalne rizike ili su bili politički angažirani jer su osjećali da društvo stagnira i opire se promjenama. Jean-Marie Straub i Daniele Huillet smatrani su europskim filmašima, ali ne zato što su dolazili iz Francuske, radili u Njemačkoj i na kraju se skrasili u Italiji. Švicarsko-francusko podrijetlo Jean-Luca Godarda predodredilo ga je za paneuropski pogled na svijet, a u filmovima kao što je Strast dodijelio je uloge glumcima iz barem četiri različite europske zemlje. Wim Wenders smatra se Europljaninom i to ne samo zato što je snimao filmove u Španjolskoj i Portugalu. Takav je i Peter Greenaway, samoizgnanik na “kontinentu”. Greenaway i Godard istražuju uzajamna prožimanja filma i slikarstva, ili arhitekture i filma, dok Bergman, Rivette, Rohmer, ali i Fassbinder, François Ozon i Lars von Trier često uzimaju kazalište kao scenski intertekst. Opisi ne dosežu do definicije, pa se opet čini da oznaka “europski” ima više smisla kad se primjenjuje izvana nego kad joj se pridaje smisao iznutra.

Ona naznačuje kako je možda vrijeme da se europski film ne sagledava ni “iznutra” ni “izvana”, nego kao dio dinamičnije, ali i fluidnije ukupnosti – one filma svijeta ili takozvanog world cinema. No, prije no što istražimo što taj pojam znači u novom stoljeću, želim još jednom posljednji put sažeti neke od problema s kojima se susrećemo u proučavanju europskoga filma.

Posljednjih deset godina iskusili smo relativno nov, ali stalan niz protesta, nemira, pobuna i revolucija koji između ostaloga uključuje pariška pregrađa 2005. i 2007., prosinac 2008. u Ateni, arapsko proljeće, španjolski pokret indignados i grčki pokret Aganaktismenoi, kolovoz 2011. u Londonu te pokrete Occupy. Neki od ovih događaja planuli su nakon neočekivanog katalizatora, kao što je bilo ubojstvo Grigorisa u prosincu 2008. u Ateni, samožrtvovanje Mohammeda Bouazizija u Tunisu ili Marka Duggana u Londonu. Ali upravo redovitost čini njihovo pojavljivanje nepredvidljivim, a njihovo zbivanje izvjesnim.

Ta se postojanost ne može objasniti samo tehnološkom inovacijom, facebook revolucijom, niti je ona puka slučajnost. Klasična politička znanost opsjednuta makinacijama vođa, stranaka i mehanizama ne može izaći na kraj s ovim spontanim pobunama koje najčešće nemaju vođe. Slično tome tradicionalna klasna analiza ne može u potpunosti razumjeti uređenje i politiku postfordističkog kapitalizma.

Trgovi i politička praksa puno su napredniji i predstavljaju izvrstan korektiv teoriji. U pokušaju da razumijem tendencije naše društveno-političke konjunkture predstavit ću tri teorijska argumenta. Najprije, nove tipove otpora u nastajanju koji redefiniraju politiku; kao drugo, ekonomski i društveni krajolik biopolitičkog kapitalizma te, konačno, širu politiku prava.

Anomija, neposluh, otpor

Ideološki protunapad vlasti organiziran je oko pojmova “anomije” i vladavine prava. Zakon i zakonitost odabrani su kao povlašteno polje za obranu njihovog silnog legitimacijskog deficita. Tipična izjava grčkog ministra javnog prometa Reppasa iz prošle godine navodi kako vlada neće “Grčku izložiti riziku međunarodne ozloglašenosti i marginalizacije, što je sudbina zemalja obilježenih anomijom. Napad na društvenu prihvatljivost muktaša (free-rider) i politička demontaža simulakruma njegove progresivnosti nalazi se na prvom mjestu.” Anomija, Durkheimova anomija označava stanje bez pravila, pomanjkanje ili odsutnost zakona. Spomenuti ministar, kojega je vjerojatno savjetovao neki neupućeni profesor prava, neispravno je upotrijebio termin “anomija”. On je zapravo osuđivao paranomiju, ilegalnost, nezakonitost ili kriminalitet. U svom očaju vlada kao anomiju osuđuje ono što zovemo “građanski neposluh” i njegove napredne oblike masovnog otpora i pobune. Panorama najčešćih tipova otpora može se predstaviti trima toponimima, zgrada Ypatia (to je otpor “ljudskog bića”), Keratea i pokret “ne mogu platiti, neću platiti (otpor građanina) i stanica Syntagma (otpor direktne demokracije u nastajanju).

300 sans papiers, imigranata bez dokumenata iz Magreba pronašlo je sklonište u zgradi Ypatia za vrijeme četrdesetodnevnog štrajka glađu. Oni su bili žrtve obojega, i booma i sloma. Živjeli su i radili u Grčkoj i do deset godina, radeći poslove koje su Grci odbijali raditi za komadić minimalne nadnice bez ikakve socijalne sigurnosti. Sad, u trenutku ekonomske krize oni su izbačeni. Štrajk sans papiersa potvrdio je da ljudska prava zapravo ne pripadaju ljudima, već izgrađuju stupnjevanu ljudskost, između posve ljudskog, manje ljudskog i neljudskog bića. Kako bi tražili minimalnu ljudskost, ljudskost koju stvaraju papiers, dokumenti i dosjei, pridružena zakonska prava i društveno priznanje, morali su doći na rub smrti. Kad se radi o onim isključenima, da biste postali ljudsko biće, morate (biti spremni) umrijeti. To je kasnomoderni obrat dijalektike gospodara i roba. Radi se o virtualnom robu, koji mora riskirati život kako bi dospio na razinu inferiorne ljudskosti. Tako su sans papiers postali mučenici i homines sacri, svjedoci i žrtvena janjad.

Vlada je naposljetku prihvatila većinu njihovih zahtjeva nakon što je poslije četrdeset dana nekoliko njih hospitalizirano radi trajnog oštećenja organa koje je moglo biti smrtonosno. Oduzimajući Suverenu moć da “gospodari životom i smrću”, postali su jedini slobodni ljudi u Ateni. Istovremeno su podsjetili Grke na Suverenovu teološko-političku suštinu, upozoravajući na već povrijeđen suverenitet, napušten i predan stranim silama.

Reprodukcija “proleterskog stanja” i zavisnost o tržištu

Kapitalistički način proizvodnje za ključni uvjet mogućnosti ima postojanje specifične vrste robe – radnu snagu. Kružni tok kapitala podrazumijeva metamorfozu početnog novčanog kapitala u sredstva za proizvodnju i radnu snagu. Da bi se njihovo spajanje u procesu proizvodnje realiziralo pod uvjetima i kontrolom kapitala, nužno je da su oni prethodno razdvojeni. Epohalni značaj “prvobitne akumulacije” ne iscrpljuje se u činjenici nasilnog prisvajanja zemlje i koncentraciji vlasništva nad njom. “Nusprodukt” tog procesa bio je stvaranje populacije bez sredstava za vlastitu reprodukciju. I povijesno i strukturno, potonji aspekt prvobitne akumulacije proizveo je dalekosežnije posljedice po razvoj proizvodnih i ukupnih društvenih odnosa od bilo koje političke revolucije. Svaka povijest “modernosti” koja negira ili zanemaruje centralnost i historijski značaj stvaranja i kontinuirane reprodukcije te populacije, osuđena je na eksplanatornu jalovost. Povijest “modernosti” koja ne bi ujedno bila povijest odnosa kapitala i rada, u najboljem slučaju je povijest njezinih epifenomena. Pretvaranje ljudskih proizvodnih kapaciteta u robu koja se prodaje na tržištu u srcu je revolucije društvenih odnosa koja određuje temeljne odnose društava u kojima i danas živimo. Epohalni značaj i dramatičnost njezinih učinaka nitko nije jezgrovitije opisao od Marxa, najsistematičnijeg kritičara društvenih odnosa kojeg je ta revolucija proizvela:

“Buržoazija ne može postojati, a da neprestano ne revolucionira instrumente proizvodnje, dakle proizvodne odnose, pa dakle i cjelokupne društvene odnose. Svim ranijim industrijskim klasama, naprotiv, uvjet opstanka bilo je nepromijenjeno zadržavanje starog načina proizvodnje. Stalno revolucioniranje proizvodnje, neprekidno potresanje svih društvenih stanja, vječna nesigurnost i kretanje izdvajaju i odlikuju buržoasku epohu od svih ranijih. U njoj se rastvaraju svi čvrsti, zahrđali odnosi zajedno sa starinskim predodžbama i nazorima koji ih prate, dok svi novostvoreni zastarijevaju i prije nego što stignu okoštati. Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim, sve što je sveto biva oskvrnavljeno i ljudi su naposljetku prisiljeni da na svoje međusobne odnose pogledaju trezvenim očima”.

Dinamizam i potreba neprestanog revolucioniranja društvenih odnosa koje Marx ovdje opisuje proizlaze iz potrebâ njihova podvrgavanja i prilagodbi imperativu profitnog motiva i zahtjevima akumulacije. Kapitalistički način proizvodnje je, za razliku od svih ranijih načina proizvodnje, inherentno ekspanzivan. To otkriva već analiza opće formule kapitala na visokom stupnju apstrakcije. Formula novac – roba – novac’ (N – R – N’) ne predstavlja samo opću formulu kapitala, nego otkriva i njegov inherentno ekspanzivni karakter: količina novca na kraju ciklusa (N’) kvantitativno je veća od količine novca na njegovu početku (N). Izvor te kvantitativne razlike je živi rad neposrednih proizvođača. Ona je novčani izraz razlike između vrijednosti koju radnici stvaraju u radnom procesu i vrijednosti njihove radne snage, izražene u nadnici. Povijesna ekspanzija kapitalističkog načina proizvodnje nauštrb ranijih načina proizvodnje sa sobom donosi dalekosežno revolucioniranje društvenih odnosa koje Marx u Manifestu opisuje, no ti procesi neprestane promjene gravitiraju oko stabilne, konstitutivne invarijante – kontinuirane reprodukcije odnosa kapitala i rada, tj. kontinuirane reprodukcije klase kapitalista na jednoj i klase najamnih radnika na drugoj strani. Analiza povijesnih i društvenih procesa koja tu fundamentalnu konstantu gubi iz vida ili podcjenuje njezinu centralnost za razumijevanje kapitalističkih društava, precijenit će značaj diskontinuiteta i brkati historijske rekonfiguracije društvenih odnosa oko te osi s epohalnim cezurama ili raskidima s njom. Izgubit će ne samo ključ za analizu faktora koji bitno strukturiraju oblik i razmjere društvenih promjena koje analitički želi zahvatiti, nego i temeljni kriterij za kritičko propitivanje plauzibilnosti narativa koji ih legitimiraju. Karl Polanyi je tržište rada proglasio “najmoćnijom od svih modernih institucija”, s dobrim razlogom. Tek analiza problematike komodifikacije radne snage i tržišta rada otkriva pune implikacije liberalnih i neoliberalnih teorijskih apologija tržištu. Tržište rada je ona institucija u kojoj se građanske i vlasničke slobode radnika otkrivaju kao formalni oblici njegove realne neslobode. “Nijema ekonomska prinuda” prisiljava radnike na prodaju njihove radne snage kapitalu i podvrgavanje njegovim diktatima. Kapital, s druge strane, bez najamnog rada ne može djelovati kao kapital. Novac koji na tržištu ne nalazi najamni rad kao robu ponuđenu na prodaju, nikad se neće realizirati kao kapital, ma kolika bila potencijalna “poduzetnička ingenioznost” njegova vlasnika.