Reprodukcija “proleterskog stanja” i zavisnost o tržištu
Kapitalistički način proizvodnje za ključni uvjet mogućnosti ima postojanje specifične vrste robe – radnu snagu. Kružni tok kapitala podrazumijeva metamorfozu početnog novčanog kapitala u sredstva za proizvodnju i radnu snagu. Da bi se njihovo spajanje u procesu proizvodnje realiziralo pod uvjetima i kontrolom kapitala, nužno je da su oni prethodno razdvojeni. Epohalni značaj “prvobitne akumulacije” ne iscrpljuje se u činjenici nasilnog prisvajanja zemlje i koncentraciji vlasništva nad njom. “Nusprodukt” tog procesa bio je stvaranje populacije bez sredstava za vlastitu reprodukciju. I povijesno i strukturno, potonji aspekt prvobitne akumulacije proizveo je dalekosežnije posljedice po razvoj proizvodnih i ukupnih društvenih odnosa od bilo koje političke revolucije. Svaka povijest “modernosti” koja negira ili zanemaruje centralnost i historijski značaj stvaranja i kontinuirane reprodukcije te populacije, osuđena je na eksplanatornu jalovost. Povijest “modernosti” koja ne bi ujedno bila povijest odnosa kapitala i rada, u najboljem slučaju je povijest njezinih epifenomena. Pretvaranje ljudskih proizvodnih kapaciteta u robu koja se prodaje na tržištu u srcu je revolucije društvenih odnosa koja određuje temeljne odnose društava u kojima i danas živimo. Epohalni značaj i dramatičnost njezinih učinaka nitko nije jezgrovitije opisao od Marxa, najsistematičnijeg kritičara društvenih odnosa kojeg je ta revolucija proizvela:
“Buržoazija ne može postojati, a da neprestano ne revolucionira instrumente proizvodnje, dakle proizvodne odnose, pa dakle i cjelokupne društvene odnose. Svim ranijim industrijskim klasama, naprotiv, uvjet opstanka bilo je nepromijenjeno zadržavanje starog načina proizvodnje. Stalno revolucioniranje proizvodnje, neprekidno potresanje svih društvenih stanja, vječna nesigurnost i kretanje izdvajaju i odlikuju buržoasku epohu od svih ranijih. U njoj se rastvaraju svi čvrsti, zahrđali odnosi zajedno sa starinskim predodžbama i nazorima koji ih prate, dok svi novostvoreni zastarijevaju i prije nego što stignu okoštati. Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim, sve što je sveto biva oskvrnavljeno i ljudi su naposljetku prisiljeni da na svoje međusobne odnose pogledaju trezvenim očima”.
Dinamizam i potreba neprestanog revolucioniranja društvenih odnosa koje Marx ovdje opisuje proizlaze iz potrebâ njihova podvrgavanja i prilagodbi imperativu profitnog motiva i zahtjevima akumulacije. Kapitalistički način proizvodnje je, za razliku od svih ranijih načina proizvodnje, inherentno ekspanzivan. To otkriva već analiza opće formule kapitala na visokom stupnju apstrakcije. Formula novac – roba – novac’ (N – R – N’) ne predstavlja samo opću formulu kapitala, nego otkriva i njegov inherentno ekspanzivni karakter: količina novca na kraju ciklusa (N’) kvantitativno je veća od količine novca na njegovu početku (N). Izvor te kvantitativne razlike je živi rad neposrednih proizvođača. Ona je novčani izraz razlike između vrijednosti koju radnici stvaraju u radnom procesu i vrijednosti njihove radne snage, izražene u nadnici. Povijesna ekspanzija kapitalističkog načina proizvodnje nauštrb ranijih načina proizvodnje sa sobom donosi dalekosežno revolucioniranje društvenih odnosa koje Marx u Manifestu opisuje, no ti procesi neprestane promjene gravitiraju oko stabilne, konstitutivne invarijante – kontinuirane reprodukcije odnosa kapitala i rada, tj. kontinuirane reprodukcije klase kapitalista na jednoj i klase najamnih radnika na drugoj strani. Analiza povijesnih i društvenih procesa koja tu fundamentalnu konstantu gubi iz vida ili podcjenuje njezinu centralnost za razumijevanje kapitalističkih društava, precijenit će značaj diskontinuiteta i brkati historijske rekonfiguracije društvenih odnosa oko te osi s epohalnim cezurama ili raskidima s njom. Izgubit će ne samo ključ za analizu faktora koji bitno strukturiraju oblik i razmjere društvenih promjena koje analitički želi zahvatiti, nego i temeljni kriterij za kritičko propitivanje plauzibilnosti narativa koji ih legitimiraju. Karl Polanyi je tržište rada proglasio “najmoćnijom od svih modernih institucija”, s dobrim razlogom. Tek analiza problematike komodifikacije radne snage i tržišta rada otkriva pune implikacije liberalnih i neoliberalnih teorijskih apologija tržištu. Tržište rada je ona institucija u kojoj se građanske i vlasničke slobode radnika otkrivaju kao formalni oblici njegove realne neslobode. “Nijema ekonomska prinuda” prisiljava radnike na prodaju njihove radne snage kapitalu i podvrgavanje njegovim diktatima. Kapital, s druge strane, bez najamnog rada ne može djelovati kao kapital. Novac koji na tržištu ne nalazi najamni rad kao robu ponuđenu na prodaju, nikad se neće realizirati kao kapital, ma kolika bila potencijalna “poduzetnička ingenioznost” njegova vlasnika.