Tomija Ungerera, poznatog njujorškog političkog karikaturista i pisca knjiga za djecu, rođenog u Strabourgu 1931., jednom su pitali kako je bilo odrastati u Elzasu, a on je odgovorio: Bilo je to kao živjeti u zahodu seoske željezničke postaje: toujours occupé (uvijek zauzeto). Mislio je, dakako, na činjenicu da je gotovo četiri stotine godina, a svakako tijekom razdoblja od 1871. do 1945. godine, Elzas mnogo puta mijenjao nacionalnost, pripadajući naizmjence Francuskoj i Njemačkoj, a većinu toga vremena stanovnici su doživljavali oba naroda kao okupatorsku silu.
Toujours occupé čini se prilično dobrim motom za suočavanje s današnjom debatom o novoj Europi i njezinom ponekad paranoidnom obrambenom držanju kada je riječ o takozvanim “ne-Europljanima” na njezinim granicama ili usred nje. Predlažući ideju stalne, trajne okupacije, ili točnije, dvostruke okupacije, imam na umu neku vrstu protu-metafore “tvrđavi Europi”, pojam koji se tako često primjenjuje na imigracijske politike Europske unije.01 Toujours occupé ne zaboravlja temeljno pitanje etniciteta i etničkih identiteta europskih nacionalnih država, koji, kada se na njih gleda povijesno, snažno sugeriraju da je rijetko postojao prostor koji se može braniti protiv vanjskoga u odnosu na koje je “Europa” ono unutarnje. Nema Europljanina, drugim riječima, koji već nije iseljenik u odnosu na neki označitelj različitosti – bio on etnički, regionalni, vjerski ili jezični – i čiji identitet nije već podijeljen ili dvostruko zauzet. Ne mislim samo na mnoga europska mjesta na kojima je fikcija tvrđave, taj paranoidni san o tabuli rasi, o čišćenju, pročišćavanju i isključivanju, vodio, i dalje vodi krvavom sukobu, kao što su oni u Bosni, na Kosovu, u Sjevernoj Irskoj, pokrajini Baskiji, na Cipru i dalje, u Izraelu i Palestini. Za njih šala Tomija Ungerera o Elzas može ukazivati na izglednost sretnog završetka, utoliko što je Europska unija – utemeljena, podsjetimo se, prije svega zato da bi osigurala da Francuska i Njemačka više nikada neće međusobno zaratiti zbog pokrajine Alsace- Lorraine (Elzas-Loren) – u tom konkretnom slučaju doista osigurala promjenu u smislu referenci po kojima se može ponovno pregovarati o proturječnim traženjima prava na nacionalnost, suverenitet, etnički identitet, položaj žrtve i državnosti, solidarnosti i samoodređenja. Štoviše, tome se nadaju političke elite u Europskoj uniji: da se ti sukobi u konačnici mogu riješiti, tako da im se daju drukčiji okviri artikulacije i mogućeg dogovora, nakon što se prije iskupe financijskim potporama.
Vratit ću se na ono što mislim da te strukture, koje je predložila Europska unija, mogu povlačiti za sobom kao politički, ali i simbolično-diskurzivni prostor. Ipak, čak i izvan međunarodno zloglasnih teritorija preklapanja potraživanja identiteta i upravo spomenutih međuetničkih ratnih zona, jasno je da je Europa – ma kako označili njezin zemljopisni doseg (južno: Mediteran, istočno: Ural) ili povijesne granice (Mezopotamija, Fenicija, Grčka, Rimsko ili Sveto Rimsko carstvo), oduvijek bila kontinent koji naseljavaju i prelaze vrlo različiti i uglavnom zavađeni etnički entiteti. Obično zaboravljamo da su nacionalne države Europe razmjerno mlade i da su mnoge nasilno skrpljene od različitih plemena, klanova, kulturnih i jezičnih grupacija. Oni koji se identificiraju s regijom doživjeli su zakašnjelo priznanje svoje posebnosti unutar Europske unije u sloganu “Europa regija”, no čak i to otvaranje različitih prostora identiteta ne obuhvaća trenutačnu slojevitost etničke Europe. Treba razmišljati o Sintima i Romima, vječnim europskim “drugima”, koji se, zato što nemaju teritorij niti ga zahtijevaju, opiru konvencionalnim klasifikacijama; oni su unutar teritorijalnih granica desetak europskih zemalja, ali se nalaze izvan nacionalnih imaginarija svih tih zemalja. Ni Europa regija ne izražava povijesnu “dubinu” multietničke Europe, kontinenta čija je povijest duga dvije ili tri tisuće godina, neiscrpan katalog migracija, invazija, okupacija, osvajanja, pogroma, protjerivanja i istrebljenja.