Indignirani indijanci Divljeg Istoka
Uvrijeme prvih pobjeda demonstranata u Tunisu i Egiptu i na početku protesta koji su pogodili Hrvatsku u zimu 2011., tadašnji ministar unutrašnjih poslova nazvao je hrvatske protestante “Indijancima”. Njegova ocjena trebala je biti ponižavajuća, svodeći ljude na ulici na šaroliku paradu politički nevažnih činilaca. No, ne samo da se ova omaška okrenula protiv samog ministra – demonstranti su prihvatili uvredu i pretvorili je u satirično oružje protiv vlade, tako da su mnogi kasnije govorili o “indijanskoj revoluciji” – već je razotkrila suštinu istočnoeuropskog, a posebno balkanskog “ćorsokaka” danas. Pritom je zanimljivo da je hrvatski ministar time nesvjesno nagovijestio ono što će se zbiti na Wall Streetu pola godine kasnije. Ne samo da je okupacija Zuccotti Parka započela upravo okupljanjem pred Nacionalnim muzejom američkih Indijanaca, već je i sam Wall Street nazvan po zidu koji je branio kolonizatore od tih istih Indijanaca. Danas Indijance vidimo posvuda, od Tahrira, preko španjolskih i grčkih trgova, pa sve do Hrvatske i Rumunjske.
Balkan tako tiho ključa u sjeni velikih svjetskih zbivanja. Svega šest dana nakon samoubojstva Mohameda Bouazizija u Sidi Bouzidu, četrdesetjednogodišnji elektro-inženjer Adrian Sobaru pokušao je ubiti se u Skupštini tijekom govora rumunjskog premijera, skačući s balkona obučen u majicu na kojoj je pisalo – “Ubili ste budućnost naše djece! Prodali ste nas”. Nije protestirao samo protiv velikih budžetskih rezova, već i protiv sniženja socijalnih davanja roditeljima djece s posebnim potrebama, kakav je i on sam. Od početka 2011. Rumunjska je bila poprište velikih protesta protiv mjera štednje i novog zakona o radu koje je odobrio MMF. (Nedavno, u siječnju 2012. dok smo pripremali hrvatsku verziju ovog teksta, došlo je do eksplozije nasilja sličnog onom koje uglavnom gledamo u Grčkoj.) U veljači 2011. izbio je sukob između vlade i opozicije i u Albaniji, što je kao rezultat imalo troje mrtvih na ulicama Tirane. Krajem istog mjeseca, veliki protesti potresli su i Hrvatsku. Od tada, demonstranti su gotovo mjesec dana izlazili na ulice Zagreba i drugih većih gradova, a ovi protesti odjeknuli su diljem bivše Jugoslavije. Tijekom 2011. demonstranti su isticali slične zahtjeve i parole u Srbiji (studenti i radnici) i Makedoniji (protiv policijske brutalnosti). Navedeni događaji privukli su malo pažnje međunarodnih mainstream medija. Ipak, moramo se pitati što se to zaista zbiva na Balkanu i kako to dovesti u vezu s medijatiziranim okupacijama diljem Amerike ili indignadosima unutar Europske unije?
Nakon socijalizma i ratova u bivšoj Jugoslaviji, danas je Balkan dijelom inkorporiran u Europsku uniju dok se njezin zapadni dio nalazi u potpunom okruženju EU-a. Nema više personaliziranih diktatura, ali ni zapadni tip liberalne demokracije baš ne funkcionira najbolje. Balkan je i dalje prostor između na kojem se testira kako manjkava demokracija liberalnog tipa tako i brutalna kapitalistička transformacija. Ipak, današnji Balkan ne možemo razumjeti ako u obzir ne uzmemo dvadesetogodišnji politički, društveni i ekonomski inženjering zvan Tranzicija.
Stanje u regiji koja broji skoro šezdeset milijuna ljudi omogućava nam da preispitamo teleološki narativ tranzicije, kao i političku i ekonomsku ideologiju u njezinom temelju. U kolosalnim preobražajima, koji imaju jednako gigantske društvene i ekonomske posljedice, vodeća uloga rezervirana je za Europsku uniju. Ovaj veliki poduhvat s neokolonijalnim karakteristikama danas je u dubokoj krizi širom Balkana, pa čak i u onim državama koje su već pristupile ili tek pristupaju Uniji. Da bismo razumjeli krizu i njezine moguće učinke, u obzir trebamo uzeti široku paletu mehanizama koje koristi EU ne bi li pacificirala, stabilizirala i uključila (ali ne nužno i u potpunosti integrirala) Balkan. Nigdje EU nije u toj mjeri isprobavala svoju “moć transformacije”, često izazivajući neželjene rezultate. Slučaj Hrvatske ispostavlja se simptomatičnim, a česti protesti koji pogađaju ovu buduću dvadesetiosmu članicu EU-a ilustrativni su primjer općeg raspoloženja na postsocijalističkom Balkanu.