Kategorija: Broj 23-24

Već se neko vrijeme bavim nečime što doživljavam kao sve veću nemoć pri suočavanju s problemima na koje u političkom smislu nailaze naša društva. Pri tome mislim na potrebu ne samo za tehničkim, nego i za u potpunosti političkim odlukama – odlukama donesenim na temelju stvarnih alternativa koje podrazumijevaju uporabljivost proturječnih no legitimnih projekata u vezi s organizacijom našeg javnog života. Čini se da, umjesto kraju povijesti, zapravo svjedočimo kraju politike. Nije li upravo to poruka koju, premda na različite načine, šalju novije tendencije u političkoj teoriji i sociologiji, dominantne prakse vodećih političkih stranaka da i ne spominjemo? One tvrde kako je adversarni model politike zastario te da smo zakoračili u novu fazu refleksivne modernosti gdje je uključiv konsenzus moguće izgraditi oko “radikalnog centra”. Svi oni koji se s ovim konsenzusom ne slažu odbačeni su kao arhaični ili proglašeni zlima. Nedavno je moral promaknut na mjesto glavnog narativa, onoga koji zamjenjuje diskreditirane političke i socijalne diskurse pružajući niti vodilje kolektivne akcije. On ubrzano postaje jedini legitimni vokabular, tako da smo umjesto razmišljanja u terminima desnog i lijevog sada nagnani misliti u terminima pravog i krivog.

Posljedica ovog istiskivanja politike od strane morala ozbiljno je slabljenje demokratske političke javne sfere zbog manjka primjereno “agonističke” debate oko mogućih alternativa postojećem hegemonijskom poretku. Odatle dolazi rastuće nezadovoljstvo liberalnim demokratskim institucijama koje se manifestira kroz smanjenje sudjelovanja u izborima ili privlačnost desničarskih populističkih stranaka koje dovode u pitanje politički establišment.

Mnogo je razloga za nestanak u potpunosti političke perspektive; neki od njih povezani su s prevlašću neoliberalnog režima globalizacije, drugi s tipom individualističke konzumerističke kulture koja sada prožima i najnaprednija industrijska društva. Iz strože je političke perspektive jasno da su kolaps komunizma i nestanak političkih granica koje su strukturirale politički imaginarij tijekom većeg dijela 20. stoljeća doveli do raspada političkih markera društva. Zamućenje granica između desnice i ljevice, kojem smo sustavno svjedočili i koje mnogi veličaju kao napredak, po mom je mišljenju jedan od glavnih razloga za rastuću bespredmetnost demokratske političke javne sfere i ima vrlo negativne posljedice po demokratsku politiku. Vratit ću se na to kasnije; prvo bih voljela istražiti odgovornost političke teorije za trenutnu nemoć u kojoj se danas nalazimo kada razmišljamo u političkim terminima.

Nedostaci liberalnodemokratske teorije

Kao teoretičarku politike posebno me zanima uloga koju je politička teorija igrala u smrti koja se dogodila u temelju političke vizije. Posljednjih je godina tradicionalno shvaćanje demokracije kao gomilanja interesa, “agregativni” model, sve više zamjenjivano novom paradigmom koja pod imenom “deliberativne demokracije” praktički nameće uvjete razgovora; jedno je od njezinih glavnih načela da su politička pitanja moralne prirode i stoga podložna racionalnom tretmanu. Po tom je gledištu cilj demokratskog društva stvaranje racionalnog konsenzusa postignutog kroz odgovarajuće deliberativne procedure, čime se teži donošenju odluka koje predstavljaju nepristrano stajalište, podjednako u interesima svih. Svi oni koji u pitanje dovode samu mogućnost takvog racionalnog konsenzusa i potvrđuju da je političko domena u kojoj uvijek valja racionalno očekivati neslogu optuženi su za potkopavanje same mogućnosti demokracije. Kako to primjerice postavlja
Habermas:

“Ako pitanja pravde ne mogu nadići etičko samoshvaćanje natjecateljskih oblika života, i ako egzistencijalno bitni vrijednosni sukobi i opozicije moraju prodrijeti u sva kontroverzna pitanja, u krajnjoj ćemo analizi završiti s nečime što nalikuje shvaćanju politike Carla Schmitta.”

Autor: Mouffe, Chantal

Preuzmi PDF

U ovom eseju želimo odgovoriti na jednostavno pitanje zašto Alain Badiou svoj ontološki materijalizam i politički maoizam brani teološkim argumentima. Premda ovo pitanje izgleda posve trivijalno, na njega je potrebno odgovoriti prije svega zato što puno toga implicira. Riječ je o pitanju koje možemo proširiti u nekoliko smjerova.

Zašto njegovoj materijalističkoj ontologiji treba potporanj teološkog diskursa i na koji se način Badiou njime služi? O kakvoj je teologiji riječ i ima li što pogrešno u njegovu čitanju Pavla i Platona? Nije li njegovo prilagođavanje kršćanske paradigme samo pokušaj da izbjegne teror i nihilizam koji proviruje iz sustava koji je postavio? Ili je posrijedi nešto sasvim drugo, povezano s negiranjem filozofske tradicije i utemeljenjem vlastite?

U namjeri da odgovorimo na ova pitanja i reflektiramo o Badiouovim teološkim konstrukcijama, argumentima i potpornjima, ponudit ćemo jednu posve marginalnu strategiju čitanja njegovih tekstova. Njegove tekstove ćemo čitati u kodovima radikalne ortodoksije, s namjerom da ponudimo konkretne odgovore i bez pretenzije i namjere da budemo objektivni, kao što to nije ni sam Badiou. Pitanja na koja želimo odgovoriti jedva da su postavljena na ovaj način. Jednako se može reći i za odgovore koji nisu bili ponuđeni.

Tri razloga

U ovom slučaju, dakako, riječ je samo o retoričkim pitanjima. Badiou, kao i radikalna ljevica kojoj on pripada, traži savezništvo kršćanske teologije iz, čini se, nekoliko razloga. Prvi razlog je posve jasan: teologiju prilagođavaju i usvajaju prema vlastitom univerzalističkom kodu kako bi što jasnije i prodornije artikulirali vlastitu lijevu poziciju. Badiouu bismo u ovom slučaju mogli pridružiti Žižeka, pa čak djelomično i Agambena, ali s određenom rezervom. O Žižeku će ovdje biti riječi samo posredno, onoliko koliko se njegova pozicija dodiruje s Badiouovom u njihovu zajedničkom pokušaju usvajanja i modificiranja teološkog diskursa.

Drugi razlog jednako je važan, a odnosi se na specifično lociranje u određenu, premda vlastito konstruiranu tradiciju mišljenja i djelovanja koja povezuje ontologiju i praksu. Ljevica “tradicionalno” prezire svaki oblik tradicije kao ideološke poluge u službi kapitala, tržišta i države. Nasrtanjem na tradiciju sa željom da se poništi i razmrvi, takozvana radikalna ljevica aporetično uspostavlja vlastitu. Navedena tradicija u konačnici nije ništa bolja od one koju je ljevica dovela u pitanje, jer ima za cilj legitimiranje novoizborene pozicije moći kao i njeno nasilno zadržavanje pod svaku cijenu.

Treći, ne manje važan razlog, jest onaj koji će ljevici omogućiti potragu za manje reduktivnom ontologijom od one koju nudi klasični marksizam i lenjinizam. Ovo nije posve beznačajno budući da je Agamben ustvrdio kako je kod Badioua manje riječ o filozofiji, a više o lenjinizmu. Već sama ta tvrdnja govori da je riječ o redukciji koja mora biti nadopunjena i redefinirana ukoliko ne želi završiti u teroru. Stoga nije čudno da su Badioua, zajedno sa Žižekom, nedavno prozvali filozofom terora.

Naša je namjera da destiliramo odgovore na navedena pitanja i protumačimo moguće implikacije koje iz njih proistječu. U tom pokušaju slijedit ćemo Badiouovu misaonu putanju, koju je eksplicitno predstavio ne samo u knjizi o apostolu Pavlu nego, prije svega, u Bitku i događajui Logikama svjetova, koje ćemo čitati kao jedan tekst. Navedeni tekst moguće je čitati na nekoliko na-čina s obzirom da se radi o Badiouovu životnom djelu koje je, prema našem mišljenju, važnije od Teorije subjekta. Bitak i događajpočinje jednostavnom tvrdnjom kako je Heidegger posljednji sveopće prepoznati i prihvaćeni filozof. Jasno je da Badiouov tekst već i samim nazivom aludira na Heideggerov Bitak i vrijeme. Badiouov filozofski projekt iznimno je ambiciozan unatoč njegovu deklariranom maoizmu. Navedeni maoizam u ovom je slučaju moguće iščitati kao intelektualnu pozu. Riječ je o oporbenjačkom diskursu potpuno odbačenom od svih, uključujući i takozvanu Kinesku komunističku partiju.

Autor: Gunjević, Boris

Preuzmi PDF

Pokušat ćemo pristupiti analizi pojma moći. Nisam prvi, daleko od toga, koji nastoji zaobići frojdovsku shemu što suprotstavlja nagon suzbijanju (répression), nagon i kulturu. Cijela jedna škola psihoanalitičara već desecima godina pokušava izmijeniti i razraditi ovu frojdovsku shemu nagona spram kulture, nagona spram suzbijanja. Ovdje se referiram na psihoanalitičare kako engleskog tako i francuskog jezika poput Melanie Klein, Winnicotta i Lacana, koji su pokušali pokazati da suzbijanje nikako nije drugotni, naknadni, zakašnjeli mehanizam koji kontrolira prirodno danu igru nagona. On je dio samog mehanizma nagona ili, u najmanju ruku, dio procesa preko kojeg se seksualni nagon razvija, odvija ili konstituira kao instinkt.

Frojdovski pojam Triebprema psihoanalitičarima ne treba tumačiti kao jednostavnu prirodnu datost, kao prirodni biološki mehanizam na koji suzbijanje postavlja svoj zakon zabrane, nego kao nešto u što je suzbijanje već duboko prodrlo. Potreba, kastracija, manjak, zabrana, zakon već su elementi preko kojih se žudnja konstituira kao seksualna žudnja, što podrazumijeva dakle preobrazbu izvornog pojma seksualnog nagona kako ga je Freud poimao krajem 19. stoljeća. Nagon dakle treba misliti ne kao prirodnu datost, nego kao već razrađenu, složenu igru između tijela i zakona, između tijela i kulturnih mehanizama koji osiguravaju kontrolu nad ljudima.

Vjerujem dakle da su psihoanalitičari znatno izmjestili problem uvodeći novu ideju nagona ili, u svakom slučaju, novi koncept nagona, instinkta, žudnje. Ipak, ono što me zapravo muči ili mi se u najmanju ruku čini nedovoljnim jest to što elaboracija koju predlažu psihoanalitičari možda mijenja koncept žudnje, ali uopće ne mijenja koncept moći.

Tehnologija moći

Oni i dalje smatraju da je označeno moći, njena sredi-šnja točka, ono od čega se moć sastoji još uvijek zabrana, zakon, čin govorenja “ne”, a naročito oblik ili formula “ne smiješ”. Moć u bitnome čini onaj koji govori “ne smiješ”. Čini mi se da je to sasvim nedovoljan koncept – govorit ću o tom nešto kasnije – da je to jedan juridički, formalni koncept moći i da treba razraditi sasvim druk-čiji koncept moći koji bi nesumnjivo omogućio bolje shvaćanje odnosa uspostavljenih između moći i seksualnosti u zapadnim društvima.

Pokušat ću razviti ili, još bolje, pokazati u kojem smjeru se može razviti analiza moći koja ne bi bila jednostavno juridički, negativan koncept moći, nego koncept tehnologije moći.

Kod psihoanalitičara, psihologa i sociologa često nalazimo ovaj koncept prema kojem je moć u bitnom pravilo, zakon, zabrana, ono što označava granicu između dopuštenog i zabranjenog. Vjerujem da je ovaj koncept moći, koji je u najvećoj mjeri razvila etnologija s kraja 19. stoljeća, bio pronicljivo formuliran. Etnologija je sisteme moći u društvima različitima od našeg uvijek pokušavala promatrati kao sisteme pravila. A mi sami, kad nastojimo misliti o našem društvu i o načinu na koji se moć u njemu vrši, činimo to u bitnom polazeći od juridičkog koncepta, pitanjima gdje je moć, tko drži moć, koja su pravila koja upravljaju moći, kakav je sistem zakona koji moć uspostavlja nad društvenim tijelom.

Autor: Foucault, Michel

Preuzmi PDF

Koliko su događaji iz svibnja 1968. morali iznenaditi Michela Foucaulta pokazuje primjedba koju je uputio svojem životnom partneru Danielu Defertu u siječnju te godine, nakon što je imenovan na mjesto sveučilišnog profesora na Sveučilištu Nanterre u Parizu: “Neobično je kako ti studenti o odnosima sa svojim profesorima pričaju u terminima klasne borbe.”

Različita tumačenja ove primjedbe otkrit će mnogo o različitim predodžbama pokojnog filozofa. Među figurama nove ljevice imao je reputaciju antimarksista zbog uvredljivih javnih komentara o Jean-Paulu Sartreu i očigledne hereze Riječi i stvari (1966). Mlađe naraštaje ljevičarskih intelektualaca, aktivista i agitatora, koji su tek kasnije vidjeli portrete radikalnog filozofa, autora Nadzora i kazne (1972), s megafonom u ruci, rame uz rame sa Sartreom i drugim ultraljevičarima na prosvjedima na ulicama Pariza – vjerojatno će ovo priznanje zbuniti. Zar je moguće da su ga iznenadile političke iskre koje su zapalile le mouvement du 22 mars(pokret 22. ožujka)? Konačno, on je u Pariz stigao post festumi sudjelovao tek u zadnjim skupovima na Sorbonni krajem lipnja.

Više sam sklon shvatiti ovu primjedbu kao upućeno promišljanje osobenosti povlaštenih studenata Nanterrea, koji se predstavljaju kao revolucionarni proleterski subjekt zaglavljen u borbi s profesorima, kao da ovi potonji posjeduju sredstva za proizvodnju. Kao da je htio to proturječje dovesti do krajnjih konzekvenci, od 1969. Foucault počinje koristiti jezik klasne borbe u političkim diskusijama i javno proglašava “retour à Marx” (povratak Marxu) duhom svojeg vremena. Foucaultov politički makeoverdogodio se s grupom trockističkih studenata na Sveučilištu u Tunisu, gdje je 1968. predavao filozofiju. Mladi Tunižani nadahnuli su ga da izbrusi svoje poznavanje klasika historijskog materijalizma, počevši od Marxa do Rose Luxemburg, uključujući popularne figure
nove ljevice, Che Guevaru i Crne pantere.

Razmišljajući naknadno o toj godini štrajkova, suspendiranih kolegija, okupacija, uhićenja, utamničenja i mučenja u Tunisu, Foucault se divio moralnoj energiji i egzistencijalnom bremenu marksističke identifikacije svojih studenata više negoli njezinoj strogosti ili preciznosti. Promijenivši svoje ranije stajalište o povijesnoj zastarjelosti Marxa, bio je uvjeren da je “mit nužan. Politička ideologija ili politička percepcija svijeta, ljudskih odnosa i situacija apsolutno je nužna kako bi se otpočela borba.”

Ove primjedbe neposredno prizivaju Sorela prije nego Marxa. No je li odveć preuzetno tvrditi da je Foucault htio zadržati politički imaginarij tog vremena zavrtjevši novi mit, alternativnu “političku percepciju svijeta” svojim konceptualnim razvijanjem pojma “moći”? Konačno, Foucaultov najvažniji uvid u ovom pogledu – moć je produktivna prije nego represivna, sama individualnost je proizvod historijske organizacije moći – nisu neka otrcana upozorenja o lukavstvu historije. Njima ne govori da “moć uvijek pobjeđuje”. Zapravo, to je istraživački program: pokušati historijski potvrditi hipotezu prema kojoj je moć svugdje gdje je stisnula koga u svoje zupčanike ili zaprijetila pištoljima i nadzornicima učinila to upravo jer su taj pojedinac ili skupina predstavljali bitnu prijetnju vršenju te moći. Potlačeni, tvrdi Foucault, također sačinjavaju golemu “mrežu moći”. Oni nisu pasivne žrtve povijesnog procesa; zapravo, moć je historijski kontingentna. Otpor potlačenih oblikovao je aktualnu organizaciju moći. Revolucija je, prema ovom stajalištu, zaista rijetka ptica.

Autor: Chitty, Christopher

Preuzmi PDF

Usprkos sistematskim nastojanjima kolonijalnih sila da diljem planeta unište ženske sustave obrađivanja zemlje, žene danas čine glavninu poljoprivrednih radnika/ca te istovremeno predvode borbu za korištenje prirodnih resursa (zemlje, šuma, vode) na nekapitalistički način. Braneći poljoprivrednu proizvodnju za osnovne potrebe (subsistence agriculture, op. prev.) i komunalni pristup zemlji te se protiveći eksproprijaciji zemlje, žene diljem svijeta grade put k novom društvu slobodnom od eksploatacije, društvu u kojem će opasnost od gladi i ekološke devastacije biti u potpunosti otklonjena.

“Kako ćemo se ikad riješiti siromaštva ako ne mo-žemo dobiti komad zemlje za obrađivanje? Kad bismo imali zemlju da na njoj možemo saditi, ne bi nam bila potrebna hrana koja se šalje skroz iz SAD-a. Ne. Imali bismo svoju vlastitu. No, dokle god nam vlada odbija dati zemlju i druge resurse koji su nam potrebni, stranci će nam i dalje upravljati zemljom.” — Elvia Alvarado

Žene održavaju svijet na životu

Sve donedavno, problemi vezani uz zemlju i borbe za zemlju među Sjevernoamerikancima nisu izazivale poseban interes, osim među farmerima i potomcima američkih Indijanaca kojima je važnost zemlje kao temelja života, barem kulturno, i dalje prioritet. Činilo se da je dobar dio problema vezanih za zemljišno pitanje postajao dijelom sve dalje prošlosti. Masovna urbanizacija rezultirala je time da zemlja više nije bila osnovno sredstvo reprodukcije, a istovremeno su nove industrijske tehnologije obećavale onu moć, samodostatnost i kreativnost koje su ljudi nekoć vezivali uz samoopskrbu i obrađivanje zemlje na malim površinama.

Zbog takve amnezije na velikom smo gubitku, makar i samo zbog toga što je ona stvorila svijet koji nema odgovora na osnovna pitanja o našoj egzistenciji jer se ona ni ne postavljaju. – Odakle stiže naša hrana, hrani li nas ili nas truje? No, ravnodušnost urbanog stanovništva prema zemlji ipak nestaje. Zabrinutost zbog genetskog modificiranja poljoprivrednih usjeva i ekološkog učinka koji je imalo uništavanje tropskih šuma proizvela je brigu koja je, u kombinaciji s primjerima koje nam daju borbe autohtonih naroda poput Zapatista što su podigli oružani ustanak kako bi se usprotivili privatizaciji zemlje, stvorila u Europi i Sjevernoj Americi novu svijest o važnosti “zemljišnog pitanja” koje se još donedavno smatralo problemom “trećeg svijeta”.

Kao rezultat takvog konceptualnog pomaka, danas se prepoznaje da zemlja u modernom kapitalizmu nije potpuno zanemarivi “faktor proizvodnje”. Zemlja je materijalna baza rada za ženski rad za osnovne potrebe (subsistence work, op. prev.), koji je glavni izvor “prehrambene sigurnosti” za milijune ljudi diljem planeta. Ovo je okvir unutar kojeg promatram borbe žena diljem svijeta koje se vode ne samo za reaproprijaciju zemlje već i za unapređenje poljoprivredne proizvodnje za osnovne potrebe (subsistence farming, op.prev.) i nekomercijalne upotrebe prirodnih resursa. Ti su napori izrazito važni, ne samo zato što zahvaljujući njima preživljava više milijardi ljudi već i zbog toga što ukazuju na promjene koje moramo poduzeti kako bismo izgradili dru-štvo u kojem naša vlastita reprodukcija ne ide na račun drugih niti predstavlja prijetnju za nastavak života na ovom planetu.

Autor: Federici, Silvia

Preuzmi PDF

Silvia Federici (1942, Parma, Italija), feministička aktivistkinja, književnica i profesorica. Jedna je od suosnivačica Internacionalnoga feminističkog kolektiva (1972) koji je pokrenuo međunarodnu kampanju Nadnice za kućni rad (Wages for Housework). Devedesetih, nakon rada u Nigeriji, postaje aktivna u antiglobalizacijskom pokretu i američkom pokretu za ukidanje smrtne kazne. Suosnivačica je Povjerenstva za akademske slobode u Africi, organizacije posvećene širenju potpore za afričke studente/ice i profesore/ice u borbi protiv strukturnih prilagodbiafričkih ekonomija i obrazovnih sustava. Od 1987. do 2005. drži kolegije internacionalnih i ženskih studija te političke filozofije na Sveučilištu Hofstra u Hempsteadu, New York, gdje postaje profesorica emerita.

Napisala je brojne knjige i članke o filozofiji, kulturi, obrazovanju, feminističkoj teoriji i ženskoj povijesti, a u posljednje vrijeme bavi se i feminističkom rekonstrukcijom zajedničkih dobara (commonsa) te prou-čava Occupy pokrete. Njezina najutjecajnija knjiga je Calibanand the Witch: Women, the Body and Primitive Accumulation, a 2012. izdaje zbirku tekstova koje je objavljivala u periodu od 1975. do danas pod nazivom Revolution at Point Zero: Housework, Reproduction, and Feminist Struggle.

Kada govorimo o ženama, govorimo o reproduktivnom radu

— U knjizi Caliban and the Witch, kao i u esejima iz Revolution at Point Zero: Housework, Reproduction, and Feminist Struggle, tvrdite da reprodukcija radne snage nužno ovisi o eksploataciji ženskog tijela. U velikom broju suvremenih analiza kapitalističkog sustava ovo se pitanje zanemaruje. Zašto smatrate da je za učinkovit otpor protiv neoliberalnog kapitalizma nužno razumjeti rodnu dinamiku akumulacije kapitala i reproduktivnoga rada?

Nekoliko feminističkih autorica analiziralo je vezu između kapitalizma i eksploatacije žena – sjetite se Marie Mies, Mariarose Dalla Coste, Ariel Salleh i drugih ekofeminističkih autorica. Kad je riječ o “ženskom”, smatram da sve ljudske aktivnosti imaju društveni karakter, tako da ne vjerujem u argumente vezane uz ono “prirodno”. Same biološke razlike nemaju unaprijed određeno značenje. One dobivaju značenje unutar dru-štveno-kulturnog konteksta koji propisuje vrijednosti, a na temelju kojih se potom donose odluke. Historijski materijalizam pretpostavlja da su ljudska iskustva i vrijednosti češće društveno određeni kroz procese borbe i/ili pregovaranja nego što su prirodno dani.

Važno je pridati posebnu pozornost eksploataciji žena unutar kapitalističkog načina proizvodnje jer su žene u kapitalističkom društvu subjekti procesa reprodukcije – reprodukcije individua, društava i radne snage. Kada danas govorimo o “ženama”, zapravo govorimo o reproduktivnom radu u svim njegovim aspektima, iako mnoge žene uz to rade i za nadnicu. To znači da analizirajući promjene društvenog položaja žena možemo saznati mnogo toga vezanog uz promjene u organizaciji reproduktivnog rada te odnosa unutar obitelji. Važno je istaknuti da je tijekom čitave povijesti kapitalizma postojala čvrsta veza između devalvacije ženskog rada (plaćenog i neplaćenog) i obezvrjeđivanja reproduktivnog rada, odnosno aktivnosti koju taj rad stvara. Kada danas gledamo na kapitalizam iz “ženske” perspektive, svjedočimo dubokoj krizi socijalne reprodukcije s kojom smo suočeni u svim dijelovima svijeta. Za kapital i državu i dalje je iznimno važno kontrolirati žensku seksualnost i reproduktivni kapacitet.

Autor: Federici, Silvia

Preuzmi PDF

Globalni Hollywood, Azija i Europa

U posljednje vrijeme neporeciva je činjenica da europski film pati od krize identiteta i ima problem s predodžbom o sebi. S vrlo malo iznimaka, filmovi iz Europe slabo izravno privlače publiku i na svjetskoj razini i kad se natječu s holivudskim filmovima na vlastitom tržištu, bez obzira na to je li to tržište nacionalno ili unutareuropsko.

Kao čimbenici koji su doveli do tog pada najčešće se navode: obnova holivudskih blockbustera i njihov masovni marketing unutar Europe; teškoće s kojima se susreću europski filmovi na području distribucije i prikazivanja; natjecanje s televizijom za domaću publiku te, kao najkontroverzniji čimbenik, različiti oblici kulturnog protekcionizma i politike državnih subvencija zbog  kojih su, kako se tvrdi, europski filmaši postali neosjetljivi na potrebe publike i stoga manje inovativni. I konačno, osim nadmoćne prisutnosti Hollywooda, sve više raste konkurentnost azijskih kinematografija među mlađom publikom, kako na komercijalnom frontu tako i na polju nezavisnih umjetničkih, autorskih i novovalnih nacionalnih kinematografija. Kinouspjeh filmova kao što je Tigar i zmaj, nastao u američkoj nezavisnoj produkciji, pokazuje da ti filmovi mogu biti pun pogodak na blagajnama, ali i postići uspjeh kod kritičara te tako postati prikazivački čimbenik s kojim treba
računati.

S druge strane, iz europske perspektive javlja se određeni déjà vus vremenskim odmakom u odnosu na te azijske kinematografije i njihove uzastopne uspjehe. Čini se kao da na neki način jugoistočna Azija tek lovi korak i prolazi kroz promjene kojima je Europa svjedočila između 1950. i 1970. godine usponom nove generacije autora, novim valovima i novim nacionalnim kinematografijama, osim što se to sada događa ubrzanim tempom s diplomantima često međunarodnih (drugim riječima, uglavnom američkih) filmskih škola koji se vraćaju u svoje zemlje osjećajući da će kod kuće dobiti najbolju priliku da ostave trag ili, još bolje, da će im domaći temelj dati kulturnu vjerodostojnost koja im pak omogućuje da ostave trag u međunarodnim festivalskim krugovima. Tako oni odgovaraju na otvaranje novih tržišta, signaliziraju postojanje nove vrste poduzetnika koji opslužuju novu srednju klasu i ekonomski isplativu mladenačku kulturu u tim “gospodarskim tigrovima” željnim poistovjećivanja sa zapadnjačkim navikama u provođenju slobodnog vremena. Taj val napretka i višak prihoda od devedesetih se godina pojavljivao u zemljama čija filmska infrastruktura, primjerice centralizirani prikazivački sektor, već podupire uspostavljeni holivudski distribucijski sustav kojemu može pridodati prodajna mjesta za “nezavisne”. Nasuprot tome, u zapadnoj Europi tijekom šezdesetih i sedamdesetih Hollywood je često oklijevao i bio nesiguran u svojem pristupu. Time se može objasniti zašto su te azijske kinematografije mnogo više hibridne, “postmoderne” i
eklektične. One su vidno apsorbirale holivudsku i hongkonšku filmsku kulturu kad su ove bile u punoj snazi.

Sličan stil pastiša s internim šalama, odavanjem počasti i filmofilskim aluzijama bio je također oblik koji je francuski nouvelle vaguedonio na scenu u šezdesetima, ali s aluzijama na filmove iz prethodnih desetljeća. Nazadovanjem Hollywooda sredinom šezdesetih, francuska, a potom i druge nacionalne kinematografije postale su samosvjesnije zabrinute za nacionalnu posebnost i kulturni identitet. Azijske kinematografije devedesetih, nasuprot tome, prilično su autoreferencijalno azijske, a istodobno su prilično samosvjesno i dio filma svijeta.

Autor: Elsaesser, Thomas

Preuzmi PDF

Radikalna filozofija čita ustanke

Nakon kraja ‘postmodernog’ razdoblja koji je naglasak stavio na lokalno, relativno i skromno, radikalna filozofija vratila se tradiciji velike teorije. Badiou, Hardt i Negri, Žižek, Rancière i Laclau okušali su se u globalnoj rekonstrukciji političke filozofije. Njihov rad daje važne uvide
koji su uvelike korišteni u ovoj knjizi. Međutim, nisu predvidjeli nedavne događaje. Ljevica je često otpisivala mnoštvo, plebsi lumpenproletarijat. Ova bahatost utjecala je na njene suvremene nasljednike. U svojim knjigama Imperiji MnoštvoNegri i Hardt bili su ravnodušni prema mnoštvu i ‘masama’. Alain Badiou otpisao je ustanke u Parizu, Ateni i Londonu. Slavoj Žižek bio je poprilično kritičan prema raznim okupacijama koje je posjetio. U prosincu 2012. Žižek je na velikom sastanku u Ateni upozorio pobunjene Grke da će se nakon ‘zabave’ na ulicama vratiti kući i za dvadeset godina, kad budu u svojim srednjim godinama i dobrostojeći, s nostalgijom prisjećati vlastitih avantura, licemjerno oplakujući mladenački entuzijazam. Ista je bila Žižekova poruka pokretu Occupy Wall Street u New Yorku.

Otpori su bili površni odgovori na krizu, bojao se Žižek, bliži ‘hipijevskim’ ili ‘anarhističkim’ događanjima nego propisno organiziranim, realističnim i učinkovitim opozicijama koje zahtijevaju vlast. Podsjećajući na prošle poraze ustanaka i buna, Žižek inzistira da se radikalni čin mora otrgnuti od ‘zlokobnog kruga pobune i njihovih ponovnih upisivanja… mogućih eksplozija nakon kojih će doći do povratka u normalnost.’

Neuspjeh da se otpor predvidi ispravio je niz knjiga koje su objavljene nakon njihove erupcije. Deklaracija Michaela Hardta i Tonija Negrija
, Buđenje povijestiAlaina Badioua i Godina opasnog sanjanja Slavoja Žižeka djelomična su isprika za izostanak ‘ulice’ iz njihovih prijašnjih radova. Odgovori na ustanke nude jasan pogled na njihovu snagu i slabosti. Dopustite da počnem s Antoniom Negrijem i Michaelom Hardtom, teoretičarima konstituirajuće moći i mnoštva, koji su svoju Deklaraciju,izjavu o postignućima i izgledima ustanaka, objavili u ljeto 2012. To nije manifest, tvrde oni. Manifesti ‘pružaju odbljeske svijeta koji tek treba nastati te zazivaju biće… [Oni] djeluju kao drevni proroci koji snagom svoje vizije stvaraju vlastiti narod.’ Ovaj je poredak preispitan; mnoštvo je stvorilo vlastitu viziju te objavilo ‘novi set principa i istina’.

Hardt i Negri žele ove principe sistematizirati i pretvoriti ih u temelje konstituirajućeg procesa koji će organizirati nove i dugotrajne društvene odnose. Negrijeva historijska putanja, plodno pisanje i karizmatični javni nastupi ono su što ga dovodi najbliže suvremenom proroku. Unatoč uvjeravanjima, Deklaracijajest njegov moderni manifest koji je pod utjecajem američkog prototipa i njezinih osnivača. Fascinacija svime što je američko konstanta je Hardtova i Negrijeva opusa. Cilj je Deklaracijeda otkrije zajedničke elemente ustanaka koji se događaju diljem svijeta, no koncentrira se na američke teme (njenu politiku, medije, dug, zatvore, sudstvo itd.) i za inspiraciju se vraća pokretu Occupy Wall Street. Egipatskim, španjolskim, grč-kim i pokretima u Latinskoj Americi dana je tek sporedna uloga.

Autor: Douzinas, Costas

Preuzmi PDF

U sedamdeset četvrtoj godini Jacques Derrida, ugledni svjetski filozof, nastavio je svoj misaoni put s osobitom snagom, boreći se protiv bolesti. U svom domu u pariškoj regiji Ris-Orangis za Le Mondeje progovorio o svojem djelu, životnom putu i tragu.

— Od ljeta 2003. nikada niste bili prisutniji u javnosti. Ne samo da ste izdali nekoliko novih djela nego ste i obišli svijet kako biste sudjelovali na brojnim međunarodnim kolokvijima organiziranim o vašemu radu — od Londona do Coimbre preko Pariza i, ovih dana, Rio de Janeira. Posvećen vam je drugi film (DerridaAmy Kofman i Kirbyja Dicka nakon vrlo lijepog Uostalom,    Derrida(D’ailleurs    Derrida) iz 2000. Safae Fathy), kao i više posebnih izdanja, naprimjer ono Magazinelittéraireai revije Europe    te jedan svezak Cahiersde    l’Hernekoji je vrlo bogat neobjavljenim tekstovima, a čiji se izlazak očekuje na jesen. To je mnogo za samo jednu godinu jer, ipak, ne skrivate da ste…

Samo recite, vrlo ozbiljno bolestan, istina je, i podvrgnut opasnom liječenju. Ali, ako nemate ništa protiv, ostavimo to po strani, nismo ovdje radi zdravstvenog biltena – javnog ili tajnog…

Život je preživljavanje

— U redu. Vratimo se onda na početku ovog razgovora radije na Sablasti    Marxa (Spectres    de    Marx, Galilée, 1993). Ključno djelo, knjigu koja obilje-žava jednu etapu u cijelosti posvećenu pitanju buduće pravde, a koja se otvara ovom zagonetnom rečenicom: “Netko, vi ili ja, prilazi i kaže: ‘Htio bih napokon naučiti živjeti.’” Više od deset godina poslije, gdje ste danas s tom željom “znati živjeti”?

To je prije svega pitanje “nove internacionale”, podnaslova i središnje teme knjige. S one strane “kozmopolitizma”, s one strane “građanina svijeta” kao nove globalne države-nacije, ta knjiga anticipira sve “alterglobalizacijske” imperative u koje vjerujem i koji se danas jasnije pokazuju. Ono što sam tada nazivao “novom internacionalom” nametnut će nam, govorio sam 1993, brojne promjene u međunarodnom pravu i organizacijama koje upravljaju svjetskim poretkom: MMF-u, WTO-u, G8 itd., a osobito UN-u, kojemu bi trebalo promijeniti makar Povelju, strukturu, a ponajprije sjedište – što dalje moguće od New Yorka…

— Što se tiče formulacije koju ste naveli (“napokon naučiti živjeti”), na nju sam došao nakon što sam završio knjigu. Ona se ponajprije poigrava, ali ozbiljno, svojim općim značenjem. Naučiti živjeti znači sazreti, ali i educirati. Obratiti se nekome i reći mu: “Naučit ću te živjeti”, znači — ponekad i uz prijeteći ton — odgojit ću te, štovi-še, dresirati. Zatim, i dvosmislenost te igre znači mi više; taj uzdah otkriva još teže pitanje: može li se naučiti živjeti? Može li se poučavati životu? Može li se — disciplinom ili učenjem, iskustvom ili eksperimentiranjem — naučiti prihvatiti ili, još bolje, afirmirati život? Taj nemir naslijeđa i smrti odjekuje cijelom knjigom. On muči i roditelje i djecu: kada ćeš postati odgovoran? Kako ćeš naposljetku odgovarati za svoj život i ime?

No, da bez daljnjeg odlaganja odgovorim na vaše pitanje – ne, nikada nisam naučio živjeti. Ali uopće! Naučiti živjeti trebalo bi značiti naučiti umrijeti, uzeti u obzir, kako bismo prihvatili apsolutnu smrtnost (bez spasenja, bez uskrsnuća i bez iskupljenja) – ni za sebe ni za drugoga. To je još od Platona stari filozofski nalog: biti filozof znači naučiti umrijeti.

Autor: Derrida, Jacques

Preuzmi PDF

U jugoslavenskom poslijeratnom razdoblju (nakon 1945), učinjene su mnoge promjene u sistemu upravljanja privredom. To razdoblje bi se ugrubo moglo podijeliti na administrativnocentralistički period (1945 – 1950), koji uvođenjem radničkog samoupravljanja (1950) preko decentralizacije i deetatizacije prelazi Ustavom SFRJ od 1947. godine u period razvijenog socijalističkog samoupravljanja.

Citat najbližeg suradnika Josipa Broza Tita koji je bio glavni idejni tvorac jugoslavenskoga samoupravnog socijalizma kaže: “Osnova svih sloboda i prava radnih ljudi i građana u našem socijalističkom društvu je pravo na samoupravljanje. To je novo i neposredno demokratsko socijalističko pravo koje je moguće jedino u uslovima dru-štvene svojine na sredstva za proizvodnju i vladajućeg položaja radničke klase u društvu. Ono je neprikosnoveno i neotuđivo i kao takvo pripada svim radnim ljudima i građanima.”

Pravnu dimenziju koju Kardelj spominje u ovom citatu treba smjestiti u područje radne ravnopravnosti žena i muškaraca, napose kad je riječ o različitim radnim ugovorima, slobodnom vremenu i njegovoj alokaciji te obiteljsko-kućanskim obavezama koje će ometati ženu da s jedne strane participira u političkom i samoupravljačkom angažmanu, ali i da s druge strane ukazuje na deklarativnu, nikako faktičnu razinu radne ravnopravnosti muškaraca i žena. Dakako, taj vid radne neravnopravnosti u kasnijem će periodu kapitalističkog načina proizvodnje u okvirima liberalne demokracije i izražene klasne razlike biti i dublje prisutan, kao politič-ka, socijalna i ekonomska nejednakost žena i muškaraca.

Samoupravljanje je u idealtipskom smislu – kad je riječ o emancipaciji žena – zagovaralo restrukturiranje privatne sfere života tako da ona postane sastavnim dijelom jedinstvene društvene organizacije. Na taj su na-čin mnoga “ženska pitanja”, u prvom redu kućanski rad, trebala u praksi postati općedruštvena, socijalizirana.
No, bez obzira na nominalne egalitarne zahtjeve samoupravnog sistema, ono što se u Jugoslaviji počelo događati uslijed prvih tehnokratskih upliva u samoupravljački model političke ekonomije dva su problema: prvi i najvidljivi se ogledao u nedovoljnoj afirmaciji radničke klase u upravljanju i “zaostajanje” u progresivnom ostvarivanju pretpostavljenog položaja žena, o čemu će u nastavku teksta biti više govora.

Autor: Čakardić, Ankica

Preuzmi PDF