Svi brojevi

David Hugill i Elise Thorburn velikodušno su pristali objaviti proširenu verziju razgovora s talijanskim autonomističkim marksističkim teoretičarem Francom Berardijem, poznatijim kao Bifo. Intervju je objavljen u Berkley Planning Journaluu sklopu specijalnog izdanja “Novi
prostori pobune”.

Talijanski teoretičar Franco Bifo Berardi cijeloga je života sudjelovao u revolucionarnim pokretima i proučavao njihove složenosti. U engleskom govornom području vjerojatno je najpoznatiji po suradnji s talijanskim operaističkim pokretom – kolokvijalno znanim kao “autonomizam” ili “autonomistički marksizam” – i po njegovim istaknutim pokušajima preoblikovanja komunističke politike koncentriranjem na “potrebe, želje i organizacijsku autonomiju” radnika kao temelja političke prakse (Genosko i Thoburn 2011). Autonomistička tradicija se prvenstveno bavi autonomijomljudskih subjekata: marksizam je taj koji ustraje na prvenstvu radnika kao aktivnih agensa. Stoga, tamo gdje se zapadni marksizam fokusirao na dominantnu logiku kapitala, autonomisti su prvo nastojali učvrstiti moć radnika, shvaćajući transformacije unutar kapitalističkog načina proizvodnje prvenstveno kao odgovore na klasnu borbu (Dyer- Witheford 2004); drugim riječima, politička povijest kapitala može se shvatiti kao “povijest uzastopnih pokušaja emancipacije kapitalističke klase od radničke klase” (Tronti 1979, citat iz: Trott 2007). Ovaj obrat dijalektičkog odnosa između rada i kapitala (ponekad se naziva kopernikanski obrat) često se smatra karakteristikom autonomističke teorije (Moulier 1989).

Ono što slijedi su odlomci iz tri intervjua koje smo vodili s Bifom tijekom burne 2011. godine. Svi naši razgovori koincidiraju sa značajnim zbivanjima vezanim uz prošlogodišnje mobilizacije pa je u određenim dijelovima transkripta vidljiv entuzijazam našeg sugovornika.

Prvi put smo se susreli na sastanku Edufactoryja u Parizu na kojem su se sastale različite grupacije kako bi gradile zajedničku frontu protiv neoliberalizacije europskih i svjetskih sveučilišta. Konferencija je održana samo nekoliko tjedana nakon rušenja tuniskog predsjednika Zinea El Abidine Ben Alija pa su se aktivnosti redovito prekidale izvještajima uživo s egipatskih ulica. Doista, vijesti o nastanku Arapskog proljeća, zajedno s energijom sudionika aktualnih studentskih mobilizacija iz Britanije, Italije, Čilea i šire, oživjele su konferenciju i stvorile opipljiv osjećaj još jednog ciklusa borbi koji je bio pred nama. Naši razgovori s Bifom koji slijede, vođeni na daljinu , potaknuti su sličnim događajima kada se revolucionarno proljeće prelilo na jednako borbeno ljeto koje je dovelo do okupirane jeseni. Iako naš sugovornik ostaje optimističan u vezi s događajima iz 2011. i “reaktivacijom društvenog tijela” koju, čini se, impliciraju, ipak nas na početku podsjeća da sami prosvjedi neće biti dovoljni za postizanje stvarne autonomije koju smatra vitalno potrebnom. Kao što ćemo vidjeti, primarna Bifova briga vezana je uz načine na koje su određene dogme rasta, konkurentnosti i rente zauzele sfere “ljudskog znanja”. Tvrdi da izdržljivost tih “mentalnih kaveza” prijeti preživljavanju “društvene civilizacije” pa ostaje kritičan prema mogućnosti da prosvjedi mogu ometati njihovu postojanost. Postoje taktičke implikacije Bifovih opažanja, pa on – u nastavku teksta i drugdje – postavlja teška pitanja o tome jesu li marševi i okupacije učinkovite strategije kojima se napadaju suvremeni dominantni poretci. Za razliku od geografa Erica Swyngedouwna (2011) koji tvrdi da je otimanje javnog prostora i dalje u središtu “emancipatorskih geopolitičkih putanja”, Bifo ukazuje na ograničenja pretjeranog zanošenja urbanim borbama vezanim uz prostor.

Autor: Berardi, Franco Bifo

Preuzmi PDF

U sljedećim bilješkama namjera mi je pokušati nastaviti razmišljanje o oblicima grčke krize, utoliko što se ona tiče cijele Europe, u pogledu njenih izvorišta kao i u pogledu potencijalnih razvoja te perspektiva što ih ona otvara pojavljivanju jedne drukčije politike (a time dakle i drukčijeg državljanstva) na ovom kontinentu u uvjetima globalne krize kapitalizma. Poći ću od shematske rasprave o dosad iznesenim tumačenjima kako bih objasnio zagriženost vlastî danas prevladavajućih u Europskoj uniji u jednoj destruktivnoj politici u kojoj nema ništa “kreativno”, a razmišljanje ću proširiti na problem što ga danas postavlja ideja “ponovnog utemeljenja” Europe ili “novog početka” na posve drukčijim osnovama – koji je, čini se, u isti mah neizbježno i tragično lišen načinâ vlastita ostvarenja.01

“Grčka kriza”: pouke i posljedice

Ovdje se namjerno moramo upustiti u pojednostavljenje. Informacija je doduše kod nas poznata daleko ispod razine koja bi bila nužna da javno mnijenje napokon procijeni učinke koje su “stezanje remena” i zahtjevi za liberalizacijom, što ih “Trojka” nameće u zamjenu za svoje uzastopne “planove pomoći”, izazvali u zapošljavanju, u gospodarskoj aktivnosti u cjelini, socijalnoj sigurnosti i javnom zdravstvu, osposobljavanju mladih generacija – učinke koje bi se kod nas bez problema smatralo povijesnom katastrofom i koji za masu stanovništva (osim za bogate) stvaraju uvjete kao u doba opće krize (30-ih godina) ili rata (40-ih godina). Smatrat ću međutim poznatim da smo pratili taj razvoj, koji sam na jednom drugom mjestu, pozivajući s ostalima na “spašavanje Grčke od njenih spasitelja”, nazvao silaskom u pakao. Grčka, premda integrirana u europsku zajednicu već trideset godina, ali sve više i više izolirana, stupila je (na koliko dugo?) u izvanredno stanje na političkom i moralnom, kao i na gospodarskom planu. Činjenica da vidimo kako se u takvom stanju također razvijaju i višestruke mogućnosti nezadovoljstva te javljaju političke inicijative koje bi mogle naći odjeka u cijeloj Europi očito ima vrlo veliko značenje. Ona nam može pomoći da izbjegnemo projiciranje figure pasivne žrtve na grčki narod, simetrične figuri krivca ili lopova koja je omiljena dijelu europskog javnog mnijenja – sve to pod izlikom korupcijskih pojava koje doista postoje, ali nisu i jedinstvene u Europi, a profiteri od kojih se neki nalaze izvan zemlje koliko i unutar nje. Ona sama po sebi nije dovoljna da preokrene postojeće stanje stvari.

Autor: Balibar, Étienne

Preuzmi PDF

Na početku ovog istraživanja nalazi se pokušaj rekonstruiranja genealogije jedne paradigme koja je izvršila odlučan utjecaj na razvitak i globalno uređenje zapadnog društva, premda se kao takva rijetko tematizirala izvan strogo teološkog okvira. Jedna od teza što će je ovo istraživanje nastojati dokazati jest da iz kršćanske teologije proishode dvije političke paradigme u širem smislu, pa- radigme antinomične, ali funkcionalno povezane: poli- tička teologija, koja u jedinom Bogu zasniva transcendenciju suverene moći, i ekonomska teologija, koja prvu nadomješta idejom oikonomije, što se poima kao imanentni poredak – domaći, a ne politički u strogom smi- slu – kako božanskog tako i ljudskog života. Iz prve izviru politička filozofija i moderna teorija suverenosti; iz druge pak moderna biopolitika, sve do aktualnog trijumfa ekonomije i vladanja nad svim ostalim aspektima društvenog života.

Zbog razloga koji će se pokazati tijekom rasprave, povijest je ekonomske teologije, koja se razvila napose između drugog i petog stoljeća nakon Krista, na određe- noj točki ostala u sjeni, ne samo među povjesničarima ideja nego i među teolozima, tako da je čak i precizno značenje termina palo u zaborav. Na taj su način ostali neispitani kako njegova izvorna bliskost s aristotelovskom ekonomijom tako čak i zamisliva povezanost s rođenjem économie animale i političkom ekonomijom osamnaestog stoljeća. Stoga je tim nužnije arheološko istraživanje koje bi istražilo uzroke tog potiskivanja i nastojalo ponovno doći do jezgre događaja koji su to potiskivanje prouzročili.

Premda je problem oikonomije prisutan u nebrojenim monografijama o pojedinim Očevima (u tome je smislu egzemplarna knjiga Josepha Moingta Théologie trinitaire de Tertullien (Tertulijanova teologija Trojstva) koja obuhvaća relativno široku raspravu o tom pitanju između drugog i trećeg stoljeća), studije temeljnoj teološkoj temi kao cjelini bile su manjkave sve do nedavnog djela Gerharda Richtera Oikonomia, koje je obja- vljeno kad je povijesni dio ove rasprave već bio završen. Merie-José Mondzain u svojoj se knjizi Image, icône, êconomie (Slika, ikona, ekonomija) ograničava na analiziranje implikacija koncepta u diskusijama o ikono- klazmu između osmog i devetog stoljeća. I nakon Richterove opširne studije čije je usmjerenje, unatoč naslovu, teološko a ne lingvističko-filološko, nedostaje, između ostalog, primjerena leksička analiza koja bi dopunila upotrebljivo, ali već zastarjelo djelo Wilhelma Gassa Das patristiche Wort oikonomia (Patristička riječ oikonomia) (1874) i disertaciju Otta Lillgea Das patristiche Wort “oikonomia”: Seine Geschichte und seine Bedeutung (Patristička riječ “oikonomia”: Njezina povijest i značenje) (1955).

Autor: Agamben, Giorgio

Preuzmi PDF

“Tko je David Guetta?”, upitao sam svog dvanaestogodišnjeg sina koji je slavodobitno najavio da će otići na Guettin koncert. Moj me sin pogledao kao da sam potpuni idiot, odgovarajući: “Tko je tvoj Mozart? Guglaj Mozarta, dobit ćeš pet milijuna rezultata, guglaj Guettu, dobit ćeš 20 milijuna!” Guglao sam Guettu i otkrio da je on zapravo nešto poput današnjih kustosa: on nije tek običan DJ, nego “aktivni” DJ koji ne samo da odabire već i miksa i komponira glazbu koju pušta, poput kustosa koji više ne odabiru neko djelo za izložbu, nego često i neposredno sudjeluju u njegovoj kreaciji, objašnjavajući umjetnicima što žele. A isto vrijedi za Davida Simona, neku vrstu kustosa mnogobrojnih redatelja i scenarista (uključujući Agnieszku Holland) koji su surađivali na “Žici”. Razlozi nisu jednostavni i samo komercijalni; to je ujedno početni oblik jednog novog kolektivnog procesa kreacije. Čini se kao da je hegelijanski Weltgeist nedavno uspješno iz kinematografije prešao u TV-serije, premda je još uvijek u potrazi za svojom formom: unutrašnji Gestalt “Žice” nije onaj serije – sam Simon je “Žicu” usporedio sa filmom od šezdeset i šest sati. Nadalje, “Žica” nije samo rezultat kolektivnog kreativnog procesa, već nešto više: pravi pravnici, narkomani, policajci, itd. igraju sami sebe; čak su i imena likova spojevi imena stvarnih ljudi iz Baltimorea (Stringer Bell je spoj dvaju zbiljskih baltimorskih dilera, Stringera Reeda i Rolanda Bella). “Žica” stoga pruža neku vrstu kolektivnog samo-predstavljanja grada, poput grčke tragedije u kojoj je polis kolektivno uprizorivao svoje iskustvo.

Razlika između dvije Amerike

Ako je, dakle, “Žica” slučaj TV-realizma, onda se ne radi toliko o objektivnom realizmu (realističnoj prezentaciji nekog društvenog miljea), već prije o subjektivnom realizmu, tj. filmu koji je određen sasvim specifičnim i zbiljskim društvenim jedinstvom. Na tu činjenicu upućuje ključna scena u “Žici” čija je funkcija upravo markiranje distance od svakog sirovog realizma, poznata “jebena” istraga u I/4. U praznom suterenskom stanu u kojem se prije šest mjeseci dogodilo ubojstvo, McNulty i Bunk uz pratnju tihog kućepazitelja pokušavaju rekonstruirati kako se to točno dogodilo i jedina riječ koju izgovore tijekom tog posla su varijacije riječi “jebote” – oni to učine 38 puta u nizu, na različite načine – a psovka označava sve, od mrzovoljne dosade do ushićenog trijumfa, od boli ili razočarenja ili šoka zbog užasa jezovitog ubojstva do ugodnog iznenađenja, sve dok svoj vrhunac ne dosegne u autorefleksivnoj reduplikaciji “jebemti jebote”. Da bismo to dokazali, dovoljno je zamisliti scenu u kojoj je svako “jebote” zamijenjeno nekom “normalnijom” frazom (“Opet, još jedna fotografija!”, “Au, boli!”, “Sada sam shvatio!”, itd.)… Ta scena djeluje na više razina: (1) ona koristi zabranjenu riječ na nesatelitskim TV-kanalima; (2) ona služi kao točka zavođenja (nakon sati i sati “ozbiljnih” tema, njezina je funkcija da bude točka na kojoj se tipični gledatelj zaljubljuje u “Žicu”); (3) čista falička šala koja markira distancu od ozbiljne socijal-realističke drame.

Stoga, iznova, s kakvim realizmom ovdje imamo posla? Započnimo s nazivom serije – “Žica” ima različite konotacije (hodanje po žici, i, dakako, omotan žicom, tj. ozvučen), ali glavna konotacija je jasna: “Naslov se odnosi na jednu gotovu imaginarnu, ali neokrnjenu razliku između dviju Amerika”, onih koji su uključeni u Američki san i onih koji su napušteni. Sadržaj “Žice” je, ukratko, klasna borba, realno našeg doba, uključujući sve kulturalne posljedice koje proizlaze iz toga. Kao što kaže Fredric Jameson: “Ovdje, dakle, u neposrednoj blizini imamo dvije kulture koje supostoje bez doticaja i bez interakcije, čak i bez znanja jedne o drugoj: poput Harlema i ostatka Manhattana, poput Zapadne obale i izraelskih gradova koji su nekoć bili njezin dio, a sada su samo nekoliko kilometara udaljeni”. Te su dvije kulture razdvojene samim temeljnim načinom odnosa prema realnom: jedna simbolizira užas direktne ovisnosti i konzumerizma, dok je u drugoj stvarnost pažljivo uprizorena. Na horizontu čak možemo vidjeti obrise bogatih kao jedne nove biološke rase, sigurnih od bolesti i unaprijeđenih genetskim intervencijama i kloniranjem, dok se iste tehnologije koriste za kontrolu siromašnih.

Osam Svjetskih socijalnih foruma (SSF), jedan Policentrični forum (dakle organiziran u nekoliko zemalja u različitim regijama svijeta u isto vrijeme), jedan “Globalni dan akcije” i jedna “Globalna godina akcije” popratili su ovo burno deseteljeće koje je pogurnulo svijet u razdoblje snažne geoekonomske i geopolitičke nestabilnosti.

1. Kratki pregled na deset godina radikalne evolucije

Godinu 2001. obilježila su tri događaja geopolitičke, ekonomske i građanske naravi. Svaki je u svojoj dimenziji značajno pridonio oblikovanju desetogodišnjeg ciklusa.

Na geopolitičkom planu, smrtonosni napadi terorista Al-Qaide na World Trade Center u New Yorku raspojasat će apostole “sukoba civilizacija”, zatrovati neokonzervativne sokole Georgea Busha imperijalnim globalnim snovima i gurnuti svijet u razdoblje ratnog bezizlaza.

Istovremeno, država instrumentalizira terorizam nudeći vladama priliku da kao nikad prije razviju sigurnosne politike i kriminalizaciju društvenog osporavanja u svojim društvima

Na ekonomskom planu, ulazak Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju (STO) potvrdio je nezaustavljivi uspon kineskog imperija u svjetski sistem, a naročito u ono što će se uskoro zvati BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina, Južnoafrička Republika) u ekonomskom natjecanju svjetskog međudržavnog tipa.

Konačno, kad je riječ o društvenom i građanskom otporu kapitalizmu, rađanje Svjetskog socijalnog foruma (SSF) u Porto Alegreu (Brazil), istodobno s pobjedničkom dinamikom društvenih borbi i latinoameričkim politikama iz druge polovice devedesetih godina, potvrdilo je, jedva nešto više od deset godina nakon pada državnog komunizma, uspon na vlast i početak trajanja jednog “pokreta svih pokreta” s međunarodnom dimenzijom.

Sastavljen od udruženja, NVO-a, sindikata, društvenih pokreta (antiratnih, obespravljenih, seljačkih pokreta, studenata, žena, migranata, itd.), alterglobalistički pokret će se malo po malo afirmirati kao novi političko- socijalni pluralni subjekt, nositelj prijedloga radikalne reforme ekonomskog sistema i njegovih međunarodnih institucija (MMF, Svjetska Banka, STO, Europska unija, itd).

Pokret je od tada bio sposoban redovito organizirati svoju prisutnost u međunarodnoj areni – s nešto manjom vidljivošću široj javnosti ovih zadnjih godina i stanovitim ograničenjima, kako ćemo još vidjeti – tijekom događaja procesa Svjetskog socijalnog foruma ili za susreta međunarodne agende dominantnih (G8/G20, samiti Ujedinjenih naroda i Europski samiti, itd.)

2011: svijet u tranziciji

Na geopolitičkom planu 2011. pokazuje se vrlo značajnom godinom. Imperijalna moć Sjedinjenih Američkih Država uspjela je obezglaviti Al-Quaidu, ali nasuprot umišljajima sokola iz Washingtona, ušla je također u dugu i neizbježnu fazu relativnog opadanja svoje hegemonije. A sve to dok je njezina vojska i dalje značajno prisutna u Afganistanu i Iraku.

Katastrofa u Fukushimi i “arapsko proljeće” dva su ključna događaja. Na geopolitičkom planu, ovo drugo je sasvim sigurno najvažniji događaj još od pada Berlinskog zida. U ovom tektonskom pokretu arapsko-muslimanskih društava što izražava moćnu energiju demokratske potražnje, “džihadističke” pozicije čine se marginaliziranima.

Libijska situacija podijelila je progresivni svjetski pokret oko pitanja je li potrebno intervenirati ili nije (naročito europsku i latinoameričku ljevicu). Rasvijetlila je također i neuspjeh OUN-a uhvaćenog u zamku novog rata NATO-a, koji, uostalom, otkriva i strateške nesuglasice i lutanja unutar Sjeveroatlantskog saveza, kao i fizička ograničenja njegovih vojnih kapaciteta.

Na geoekonomskom planu, Kina se solidno smjestila na mjesto druge svjetske sile, šireći se u međunarodnoj trgovini na način neviđen u njezinoj povijesti. BRICS, koji predstavljaju 40% svjetske populacije, sa skoro 20% globalnog BDP-a kao i 30% svjetske površine – nameću se na ekonomskoj, a malo po malo i na geopolitičkoj sceni. Sve ukazuje na to da rast njihove moći nikako ne znači ponovno propitivanje globaliziranog kapitalizma i neoliberalizma. BRICS se pozicioniraju kao natjecatelji u konkurentskoj borbi s tradicionalnim snagama kapitalističkog središta.

Nakon objave Zamišljanja Balkana 01, prije gotovo petnaest godina, politički događaji u Europi vjerno su ilustrirali zakon nepredvidivih posljedica. Ideologija emancipacije Središnje Europe, u koju su znanstvenici uložili mnogo truda, nakon 1989. svela se na mehanizam koji svojim učesnicima omogućuje razne privilegije među kojima su najvažnije pristupanje NATO savezu i omogućavanje lakšeg pristupa Europskoj uniji. Iako bi konačna povijesna presuda mogla legitimirati ovu strategiju, njezina nepredvidiva posljedica bila je smrt ideje “Središnje Europe”. Protegnuvši svoj protektorat nad starim centrima Habsburškoga Carstva, Zapad je, djelomično motiviran i sentimentima, uredno pratio rovove koje je ocrtao Samuel Huntington u Sukobu civilizacija. Tony Judt napisao je 1997. da će takva politika stvoriti “određeni tip depresivnog predgrađa Europe iza kojeg će se ‘Bizantinska Europa’ morati boriti sama za sebe jer je preblizu Rusiji da bi Zapad pokazao pretjeranu angažiranost ili ju mogao agresivno apsorbirati”.

Stvari su se promijenile gotovo preko noći kada je 1997. započela NATO-ova ekspanzija. Od 1989. pitanje misije saveza nikada nije prestalo biti prioritetno Europi ni SAD-u. Raspuštanjem Varšavskog pakta 1991. i raspadom Sovjetskoga Saveza 1992., nestali su glavni protivnici i ciljevi NATO pakta, a s njima je nestao i njegov raison d’être. Europa se ozbiljno bavila mišlju raspuštanja NATO saveza te izgradnjom alternativnih sigurnosnih sustava koji bi bili ograničeni samo na europski kontinent. No, usprkos tome, NATO je ostao jedina stvarna transatlantska institucija u kojoj Sjedinjene Države i dalje igraju ulogu velike europske sile što je pozicija koju nipošto nisu željele izgubiti. SAD su se nastavile zalagati za daljnje proširenje NATO saveza, usprkos garanciji iz 1990. da se NATO neće širiti van njemačkih granica zbog opreza od blizine i ovisnosti Europe o ruskim prirodnim resursima. Tri bivše članice Varšavskog pakta – Poljska, Mađarska i Češka 1997. dobivaju pozivnicu za pristupanje NATO savezu, a 1999. postaju članice. Pozivnica je 2002. poslana i Litvi, Latviji, Estoniji, Sloveniji, Slovačkoj, Bugarskoj i Rumunjskoj, koje se pridružuju savezu 2004. Još dvije balkanske zemlje – Hrvatska i Albanija – članicama su postale 2008., a uskoro će ih slijediti i Makedonija. Ovakva putanja razvoja NATO-a, promatrana s obzirom na razvoj događaja koji su doveli do raspada Jugoslavije, dovela je do neočekivanog međusobnog presijecanja dvaju procesa. Do 1990. međunarodna zajednica je ograničavala svoje intervencije unutar Jugoslavije i vršila pritisak isključivo preko Ujedinjenih naroda. Nakon masakra u Srebrenici te prije Daytonskog sporazuma odvile su se neke manje NATO-ove operacije pod nadzorom UN-a koje su uključivale i embargo na uvoz oružja morskim putovima, kao i kratko bombardiranje Republike Srpske 1995. Međutim, ove intervencije kao i istovremeni događaji u Somaliji ili čak u Prvom zaljevskom ratu imali su za cilj obnovu ili očuvanje statusa quo. Čak se i etničko čišćenje Krajine, separatističke srpske enklave u Hrvatskoj, gdje je 1995. Hrvatska vojska pomela tisuće Srba, odvijalo s aktivnim odobrenjem i uz prešutno sudjelovanje SAD-a.

Tromjesečno NATO-ovo bombardiranje Jugoslavije 1999., koje su u potpunosti provele Sjedinjene Američke Države, označilo je novi presedan. Time su de facto osigurane separatističke pretenzije manjinske populacije te su udareni temelji za potpunu neovisnost Kosova nekih devet godine kasnije, što je bio još jedan presedan čije su kobne posljedice danas vidljive na Kavkazu i u sjevernoj Africi. “Čak i u vrijeme NATO-ovih zračnih napada bilo je teško razlikovati intervenciju koja je za cilj imala sprečavanje genocida od one čije je svrha bila podržati dugoročne političke ciljeve gerilske vojske.” Prema ovim sukobima zauzet je fundamentalno drugačiji odnos s obzirom na slične sukobe (između Palestinaca i Židova u Izraelu, Kurda i Turaka u Turskoj, Kurda i Arapa u Prvom zaljevskom ratu i drugih) u kojima su u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata suverenitet i teritorijalni integritet bili temeljna načela. S druge strane rat na Kosovu doživio je ono što je jedan promatrač nazvao “usponom humanitarnih jastrebova” te je postao generalna proba američkog unilateralizma koji je kulminirao Drugim zaljevskim ratom. U tom smislu, Balkan je još jednom pretvoren u laboratorij za eksperimentiranje s novim pristupima i rješenjima. Tijekom 1999. postojalo je mnoštvo političkih i moralnih prilika za intervencije, a među njima i želja da se oživi posljednja europska organizacija u kojoj Sjedinjene Države igraju vodeću ulogu. Bez obzira na motivaciju, bombardiranje je očito imalo nepredvidive posljedice. Prije rata na Kosovu dominantna paradigma koja se koristila za Balkan prevedena je u realnu getoizaciju regije.

S engleskoga prevela Vedrana Bibić

Moj rad u komparatistici isprepleće se s mojim radom na kulturnim politikama. Ponekad kad predajem daleko od svojih dvaju domova – New Yorka i Kolkate – nastojim kontrolirati svoj posebni osjećaj za svoj posebni rad, a nastojim odmah i uvidjeti da taj posebni osjećaj imam zato što sam usidrena u svojim domovima. U sljedećem koraku pokušavam iz sebe izmamiti osjećaj kako bi to bilo biti usidren negdje drugdje. U tom nastojanju zatječem sebe kako držim “isto predavanje” na različitim mjestima i vidim kako se ona sukladno tome mijenjaju. Jedno od tih predavanja bilo je o “nacionalizmu”, drugo o “feminizmu” – a sad “svijet bez granica”, najprije u Pečuhu, Mađarska, kad je bio europska prijestolnica kulture; potom u planinskoj državi Nepal, indijskom susjedu; nakon toga u Arizoni, državi koju je blizina meksičke granice pretvorila u arenu vigilantizma graničnih patrola; sljedeća stanica, Hrvatska.

U Pečuhu, Mađarska, samoproglašenom “gradu bez granica”

Za vrijeme pokreta protiv rata u Vijetnamu nastala je moćna pjesma, neki od vas bi je mogli znati, “futuristička” pjesma Phila Ochsa “I declare the war is over”. To je za nas bio jako važan moment budući da rat nije bio gotov. Shvatila sam jučer kako je važno da proglašavamo nepostojanje granica. Proglašavamo da je ovaj grad bez granica, ali nepostojanje granica još uvijek nije postignuto, vjerojatno nikad neće biti niti izvedivo.

Proučavam kulturne politike. Vi ovdje govorite o prolazu s istoka na zapad. Kako vam je poznato, prvi prolaz iz Europe u Amerike posljedica je činjenice da ga je Kolumbo zamijenio za prolaz s istoka na zapad. Kad ste mi jučer u telefonskom razgovoru rekli da mi nije potrebna viza jer je Mađarska schengenska zemlja, shvatila sam da je taj opći subjekt, neutralni subjekt – taj Chakravorty, ime koje su nosili kraljevi jer su imali kola, chakra, i mogli ići svuda budući da im nije trebala viza – reteritorijaliziran u SAD. Preokrenuli ste Kolumbovu pogrešku. Dragi prijatelji, pretpostavili ste da nisam Indijka. Moja majka ima američki pasoš kao član obitelji mog brata. Rekla bih joj, vi Amerikanci ste danas Chakravortyji, možete svuda. Jučer, kad sam privremeno izgubila pasoš, rekli su mi da mi Mađarska ne može izdati vizu, a opet išla sam u kako ga vi zovete grad bez granica, vaš grad, Pečuh. Konzulica je bila iznimno ljubazna, ali rekla mi je, žao mi je, ali ja schengenske vize mogu izdati samo mađarskim građanima koji žive u Danskoj. Danci mi nisu mogli izdati vizu jer sam izgubila pasoš. Indijci nisu mogli učiniti baš ništa. Pa sam sjedila i pomislila kako me nije ni briga. Nisam intelektualka svjetske klase, i bez moje besmrtne proze vaša konferencija neće umrijeti. Gledajte, mislila sam, idem u grad bez granica, koji je prilično blizu, ali ne smijem se kretati. Rekla sam sama sebi, to je upravo kao kad kažemo “I declare the war is over”, kako bismo se borili protiv rata. Moramo nastaviti proglašavati nepostojanje granica. I upravo to je Derrida rekao, znajući, naravno, da ćemo, da bi to postalo moguće, trebati ogromnu sistemsku promjenu, stoga je bolje o tome misliti, u bilo kojem povijesnom trenutku, u obliku “onoga što dolazi”. Derrida ne bi objavio nepostojanje granica kao da je ono stvarno stanje, već kao performativ – kao što je učinio i pjevač Phil Ochs. Njegova riječ “futurističko” je verzija “onoga što dolazi” iz ustiju teksaškog mladića.

Dodano u Arizoni

Ovdje sam da učim. Ovdje sam i u solidarnosti s duhom Carlosa Monsivaisa koji mi je bio saveznik u promišljanju kritičkog regionalizma, politički puno odgovornijoj poziciji od praznih obećanja nepostojanja granica. Živim u Washington Heights u New Yorku, dominikanskom kvartu, zapadnoj granici španjolskog dijela Harlema, latinskom kvartu latinskog grada. Stoga sam duboko počašćena da me Javier Duran, koji me inače osobno predstavio Monsivaisu, zamolio da govorim na inauguraciji Monsivaisovog fonda. Sa zanimanjem sam naglasila regionalizam APELCO-a, organizacije politički organiziranih latinoameričkih umjetnika koji zajednički progovaraju iz brojnih zemalja Latinske Amerike. Ali svjesni su da su dotični sveučilišni profesori i umjetnici klasno odijeljeni od migrantske radne snage s papirima ili bez njih – ovi prvi su subalterni, drugi se brutalno potčinjavaju kako bi se još uvijek mogli klasno odijeliti od sve više potčinjavanih 99% koji su američka srednja klasa. Podsjetimo se Gramscijeve klasične definicije podčinjenih klasa: “Podčinjene klase, po definiciji, nisu ujedinjene i ne mogu se ujediniti sve dok nisu sposobne da postanu ‘Država'”.01 Našim riječima, subalterni mora imati pristup strukturama države/regije.

Sažetak

Geografsko širenje i sustavno produbljivanje kapitalističkih proizvodnih odnosa doveli su do jednog od najbrutalnijih razvrstavanja na dobitnike i gubitnike u posljednjih 20 godina. Ovdje istražujem mogućnost da kapitalizam danas prolazi kroz sustavnu istoznačnicu Marxovog pojma primitivne akumulacije (u nastavku teksta PA), samo sada u sklopu produbljivanja naprednog kapitalizma koje počiva na uništenju tradicionalnijih oblika kapitalizma (Amin, 2010; Harvey, 2003). Marx je uvidio određenu vrstu promjene gdje se predkapitalistički proizvodni odnosi uključuju u kapitalističke odnose, što je proces obilježen nasiljem, uništavanjem i prisvajanjem. Ovdje izlažem drugu određenu vrstu promjene: uništavanje tradicionalnih kapitalizama kako bi se izvuklo sve što se izvući može radi daljnjeg produbljivanja naprednog kapitalizma. Koristim ovaj pojam kako bih opisala fazu dominiranu financijskom logikom, stanje koje se ponavlja i povijesno označava početak odumiranja (Arrighi, 1994). Ova pretpostavka podrazumijeva činjenicu da postoje različite faze kapitalističkog razvoja, te stoga postoji mogućnost da u današnjoj globalnoj fazi širenje kapitalističkih odnosa ima svoje zasebne mehanizme koje je nužno razlikovati od starijih imperijalnih faza.

Ovaj je rad dio većeg projekta unutar kojeg razvijam tezu da je postkejnzijansko razdoblje sada poprimilo jasan sustavni oblik. Ukratko, kejnzijansko je razdoblje sa sobom donijelo aktivno širenje populacije koja je sustavno vrednovana kao radnička i potrošačka, do čega ne dolazi u najnovijoj fazi naprednog kapitalizma. U posljednja dva desetljeća došlo je do naglog porasta u broju “isključenih” i to u mnogo većim brojevima od onih tek “uključenih” u srednju klasu u zemljama poput Indije i Kine. Koristim pojam “isključenosti” kako bih opisala raznovrsnost uvjeta: porast u broju stravično siromašnih, raseljenih koji su uskladišteni u raznim (službenim ili ne) izbjegličkim kampovima, pripadnika manjina koje se krivično goni i trpa u zatvore, te radnika čija se tijela uništavaju radom čime u preranoj dobi postaju beskorisna. Moj je argument da ovo masovno isključivanje, sa snažnim elementima onoga što je Harvey nazvao akumulacijom oduzimanjem, zapravo označava dublju sustavnu preobrazbu koja je zabilježena u određenoj mjeri, no i dalje ostaje nedovoljno teorijski razrađena. Drugdje (Sassen, 2008a, pogl. 1, 8 i 9) razvijam teoriju promjene u čijoj je srži dinamika u kojoj stanje x ili mogućnost y može utjecati na organizirajuće logike i stoga zbilja promijeniti valenciju iako se možda čini da se radi o istoj stvari: stoga se kod ovog masovnog isključivanja ljudi ne radi jednostavno o proširenju postojećeg stanja. Tvrdim kako organizirajuća logika ovog postkejnzijanskog razdoblja poprima jasan oblik: u središtu ove logike nije “vrednovanje” ljudi kao radnika ili potrošača, već isključivanje ljudi i uništavanje tradicionalnih kapitalizama kako bi se utažile potrebe visokih financija, kao i potrebe za prirodnim resursima. Naprimjer, kupovanje je golemih posjeda u subsaharskoj Africi i dijelovima Latinske Amerike (a koji se koriste za prekomorsku poljoprivredu, iskorištavanje nalazišta podzemnih voda, metala i minerala) lakše za trenutačno dominantne ulagače i vlade kada se moraju baviti samo s oslabljenim i/ ili korumpiranim vladama i lokalnim elitama.

Ovdje proučavam samo neke vidove ove veće strukture: dva mehanizma koja su doprinijela povećanom isključivanju ljudi i destabilizaciji većeg broja zemalja južne polutke. Dva primjera koja sam odabrala u određenoj su mjeri kontraintuitivni kao mogući slučajevi suvremene verzije PA. Lako se mogu promatrati kao logike izvlačenja, no tvrdim kako su iznad svega pripremile teren za sustavno produbljivanje naprednog kapitalizma. Jedan od ovih primjera je projekt strukturne prilagodbe koji provode globalne regulacijske institucije, prije svega Međunarodni monetarni fond (MMF), Svjetska banka (SB) i Svjetska trgovinska organizacija (STO), od početka u 1980-ima do njegove eskalacije u 1990-ima. Moj je argument kako je ovdje, pored izvlačenja milijardâ dolara iz zemalja južne polutke u obliku naplate duga, ključan rad na sustavnoj prilagodbi; instrument za ovo discipliniranjeje naplaćivanje duga. Drugi je primjer kriza drugorazrednih hipoteka* koja je započela u ranim 2000-ima i eksplodirala u 2007. Većina je pozornosti opravdano usmjerena na goleme gubitke za pojedinace i obitelji kojima su izdane te hipoteke; ti će se gubitci povećavati kroz 2011. U ovom je slučaju moj argument kako je, ponovno, pored logike izvlačenja u obliku naplate hipoteka, i naknada za agente koji ih prodaju, moguće uočiti fundamentalniju dinamiku u obliku sustavnog produbljivanja naprednog /propadajućeg kapitalizma, te da se, štoviše, taj instrument može lako proširiti na svjetsko tržište od otprilike dvije milijarde skromnih kućanstava srednje klase.