Svi brojevi

Bolest civilizacije i bolest pojedinca idu ruku pod ruku. Društvene promjene tako utječu na bolesti od kojih ljudi pate, a nove bolesti koje ljudi razvijaju, naravno, utječu na društvo u cjelini. Posljednjih desetljeća vodile su se u psihoanalitičkim krugovima mnoge debate o tome kako društvene promjene koje proživljavamo u postindustrijskom kapitalizmu utječu na pojedince.

Ideologija postindustrijskog kapitalizma uvelike se oslanja na ideju izbora, slobode, samostalnog uspjeha i neprestanog napretka. Međutim, negativna strana ove ideologije očituje se u porastu tjeskobe; osjećaju nedostatnosti i krivnje pojedinca zbog neuspjeha u današnjem svijetu. Donedavno je ideologija izbora uistinu uspješno djelovala kako bi spriječila bilo kakvo razmatranje moguće društvene promjene. Pojedinac je bio zaokupljen neprekidnim mijenjanjem samoga sebe – često do točke samodestrukcije.

Jacques Lacan ukazao je da je ideja samodestrukcije u velikoj mjeri povezana s funkcioniranjem kapitalizma. Posljednjih nekoliko godina raste zanimanje za tezu koju je razvio ranih sedamdesetih na predavanju u Milanu, u kojoj govori da je kapitalizam uzdigao subjekt do položaja gospodara tako da se on više ne smatra proleterskim robom, nego se poistovjećuje s ideologijom nebrojenih mogućnosti, do te mjere da sve u svom životu počne smatrati pitanjem izbora. Uza sve to, društvo u kojem živi postaje sve ubrzanije. Subjekt ne samo da počinje duže raditi nego i troši sve više i više. Dolazi i do toga da počinje uništavati samoga sebe. Tako se radoholičarstvo, ovisnost, anoreksija, bulimija, samoozljeđivanje manifestiraju kao simptomi bolesti od koje subjekt pati. Polako ti simptomi guraju osobu prema različitim putevima samodestrukcije. Međutim, paradoksalno je što se čini da je osoba nesvjesna onoga što joj se događa te i dalje vjeruje u ideologiju nebrojenih mogućnosti.

Samodestrukcija i problem s vlastitom slikom

Gledati samoga sebe u zrcalo nikada nije bilo lako. Iz grčke mitologije poznata nam je priča o Narcisu čija je opčinjenost vlastitim odrazom bila tolika da ga je koštala života.

Narcis nije mogao prestati gledati svoj odraz, dok kasnije problem postaje nesposobnost ljudi da pogledaju sebe u zrcalo. Naprimjer, ljudi s anoreksijom često se užasnu jer u zrcalu vide debelu osobu dok u stvarnosti izgledaju iznimno mršavi. (Postoji i druga krajnost. Imam pretilu prijateljicu koja kaže da u ogledalu vidi sebe kao mršavu osobu pa zato konstantno kupuje odjeću koja joj je premala.)

U vrijeme kada je japanska kultura postala potpuno opsjednuta pojmom ljepote i kada su mladi ljudi postali sve više opterećeni predodžbom o idealnom tijelu, japanski psihoanalitičar Daisuke Fukuda03 zapazio je poseban odnos koji neke mlade Japanke imaju prema zrcalu. Naprimjer, jedna je japanska studentica zatražila pomoć psihoanalitičara jer je imala potrebu razbiti sva zrcala koja su joj se nalazila u blizini. Djevojka ne samo da izbjegava pogledati se u zrcalo, već aktivno pokušava uništiti sve površine u kojima može vidjeti svoj odraz.

Nastanak takvih bolnih simptoma na određen je način povezan s promjenama koje se događaju u Japanu vezanima uz način na koji ljudi percipiraju vlastitu sliku. Posljednih nekoliko godina u Japanu značajno raste industrija ljepote. Japanske djevojke su na mnogim javnim mjestima bombardirane besplatnim novinama koje nude potpunu promjenu njihovog izgleda. Na prvi pogled ove novine izgledaju kao obični modni časopisi, ali zapravo su pune reklama o kirurškim zahvatima s raznim posebnim ponudama, kuponima sa specijalnim popustima… Izgled tako sve više i više postaje objekt konzumerizma koji se jednostavno kupuje. Ako je donedavno japanska kultura učila ljude da moraju prihvatiti svoj izgled, sada se tijelo percipira kao stvar izbora.

Pojava novih psiholoških simptoma ne može se naravno uzeti kao nešto što izravno odražava promjene u ideologiji. Tako ne možemo reći da mlade Japanke masovno razbijaju zrcala ili generalno pokušavaju promijeniti svoja tijela. Pojedinac uvijek manifestira simptome na vrlo individualan način.

Ipak, način na koji se vidimo u zrcalu od ranog je djetinjstva povezan s ljudima koji nas okružuju, kao i kulturom u cjelini. Kada dijete prolazi kroz zrcalnu fazu, ključno je da prepozna svoju sliku preko govora glavnog skrbnika.05 Najčešće je majka ta koja potiče dijete da se prepozna u zrcalu.

Zakon stavlja u zatvor lopova bijednog
koji otuđi gusku od zajedničkog
ali slobodu većemu lopovu dade
koji guski zajedničko ukrade
—Narodna, Engleska, 1821.

Uranim jutarnjim satima 2. srpnja 2010., u zabačenim šumama Adilabada u Andhra Pradeshu, policijske snage ispalile su metak u prsa čovjeka po imenu Chemkuri Rajkumar, drugovima poznatog kao Azad. Azad je bio član politbiroa zabranjene Indijske komunističke partije (maoističke) kojega je partija imenovala glavnim pregovaračem u mirovnim pregovorima s indijskom vladom. Zašto je policija pucala iz neposredne blizine i ostavila opekline ulaznih rana kao tihe svjedoke, kad su vrlo lako mogli sakriti sve tragove? Je li to bila pogreška ili poruka?

Tog jutra ubili su i drugu osobu – Hemchandra Pandeya, mladog novinara koji je putovao s Azadom kad je uhvaćen. Zašto su ga ubili? Kako bi osigurali da nijedan svjedok koji bi mogao ispričati priču ne ostane živ? Ili je to bio običan hir?

Ako u ratnom stanju, u ranim fazama mirovnih pregovora jedna strana pogubi izaslanika druge strane, nije li razumna pretpostavka da egzekutorska strana ne želi mir? Ostaje snažan dojam da je Azad ubijen jer je netko odlučio da su ulozi preveliki da bi se dopustilo da on ostane na životu. Ta odluka mogla bi se pokazati kobnom pogreškom u prosudbi. Ne zbog toga tko je on bio, već zbog trenutne političke klime u Indiji.

***

Danima nakon što sam se oprostila s drugovima i izišla iz šume Dandakaranye, našla sam se na dobro ucrtanom, istrošenom, ali poznatom putu prema Jantar Mantaru u Ulici parlamenta u New Delhiju. Jantar Mantar je stara zvjezdarnica koju je izgradio maharađa Sawai Jai Singh II Jaipurski 1710. U ono doba ta je građevina bila prvoklasno znanstveno postignuće. Koristila se za računanje vremena, prognoziranje meteoroloških prilika i proučavanje planeta. Danas je ne-baš-pretjerano privlačna turistička atrakcija koja je istovremeno i izložbeni prostor delhijske demokracije.

Već neko vrijeme prosvjedi – izuzev onih pod pokroviteljstvom političkih stranaka ili vjerskih organizacija – u Delhiju nisu dozvoljeni. Jedriličarski klub na Rajpathu, gdje su se nekada odvijali masovni, povijesni skupovi koji su znali trajali danima, danas je zabranjen za političke aktivnosti, dozvoljeno je samo održavanje piknika, prodavanje balona i vožnja brodovima. Što se tiče spomenika India Gate (Vrata Indije), tamo su dozvoljena bdijenja uz svijeće i prosvjedne šetnjice za ciljeve za koje se bori srednja klasa, poput “pravde za Jessicu” – manekenku koju je u jednom delhijskom kafiću ubio razbojnik s političkim vezama – ali ništa više od toga. Članak 144. starog zakona iz 19. Stoljeća, koji brani okupljanje više od pet ljudi – ako imaju “zajednički nezakoniti cilj” – na javnim mjestima u gradu, zakačen je po nekim dijelovima grada. Zakon su donijeli Britanci 1861. kako bi spriječili ponavljanje pobune slične onoj iz 1857. godine. Trebala je to biti samo izvanredna mjera, no u pojedinim dijelovima Indije ostala je trajno na snazi. Možda je upravo iz zahvalnosti na ovakvim zakonima naš premijer, dok je primao počasnu oksfordsku diplomu, odao priznanje Britancima za bogatu ostavštinu: “Naš pravosudni sustav, sudstvo, naša administracija i policija su sve važne institucije, a proizišle su iz britanske uprave Indijom, i dobro su služile ovoj zemlji”.

Jantar Mantar je jedina lokacija u Delhiju gdje se članak 144. ne provodi. Ljudi iz raznih krajeva zemlje, siti toga da ih politički establišment i mediji ignoriraju, slijevaju se tamo, očajno se nadajući da će ih netko saslušati. Neki pritom poduzimaju duga putovanja vlakom. Neki, poput žrtava bhopalske tragedije hodaju tjednima, skroz do Delhija. Premda se moraju boriti međusobno za najbolje mjesto na užarenom (ili zamrznutom) pločniku, sve donedavno prosvjednicima je na Jantar Mantaru bilo dozvoljeno neograničeno kampiranje – tjednima, mjesecima, čak i godinama. Pod zluradim pogledom policije i specijalnih postrojbi podizali su shamiane i transparente. Odavde su objavljivali vjeru u demokraciju šaljući memorandume, najavljivali prosvjedne planove i provodili beskrajne štrajkove glađu. Odavde su pokušavali (ali nikad nisu uspjeli) povesti marševe na parlament. Odavde su se nadali.

“Stranke su instrument koji treba provesti volju jedne političke opcije. Ozbiljne stranke vode računa o tome. Izbor čelnika ne možemo prepustiti slučajnosti. Kandidatura bez protukandidata u ovom trenutku ukazuje na zrelost i snagu stranke.”
– odgovor hrvatskog kapitalista i političara Radimira Čačića na upit novinara nije li nedemokratski biti izabran za predsjednika stranke bez protukandidata

Pretpostavimo da pod direktnom demokracijom podrazumijevamo potpuno ukidanje ili krajnju minimalizaciju predstavničkog sistema, te maksimalizaciju sistema lako opozivih delegata i izravnog učestvovanja svih stanovnika koji žele sudjelovati u upravi društvom. Iz toga proizlazi da je nužan uvjet takvog društvenog uređenja postojanje određenih jednakih materijalnih uvjeta i ukidanje bilo kakve diskriminacije za sve stanovnike. Iz povijesti socijalizma u Hrvatskoj moglo bi se zaključiti da se tako radikalne promjene ne mogu uspješno uvesti samo dekretima s vrha, te da je direktno i kontinuirano iskustvo svih koji to žele u izgradnji i upravljanju ključnim aspektima društva nužno za izgradnju direktne demokracije. Istovremeno, okvir u kojemu bi se takav razvoj mogao dogoditi postavljaju odnosi i procesi kapitala koje država značajnim dijelom oblikuje, usmjerava i čiji je ona bazični dio.

Anti-demokratske regulacije

Liberalne teorije države nemaju za cilj egalitarno društvo, a u rijetkim se slučajevima bave direktnom demokracijom. Još je lošija situacija s ekonomskom demokracijom. Dok je predstavnička demokracija, suodlučivanje u političkoj sferi kroz izbore i stranke, jedan od formalnih ideala liberalizma, ekonomska demokracija mu predstavlja nepremostivu kontradikciju jer u ekonomskoj sferi vlada zakon privatnog vlasništva i radne snage kao robe. Tako se neotuđivost političkog prava pojedinca na demokratsko suodlučivanje – već drastično limitirano izbornim sistemom, stranačkom negativnom selekcijom kadrova, presudnim utjecajem kapitala i nedemokratskih privatnih i državnih medija – ne prenosi u sferu rada. Nekoliko pitanja se nameće. S obzirom da je zabranjena prodaja ili prijenos individualnog glasa na izborima, zašto po istoj logici nije zabranjena prodaja ili prijenos individualnog glasa na radnom mjestu? Drugim riječima, zašto suodlučivanje na radnom mjestu nije garantirano zakonom, sljedeći logiku suodlučivanja na izborima? Ili, korak dalje, po Davidu Ellermanu: ako se u društvu tretiramo kao svjesni pojedinci odgovorni za negativne posljedice svojih djela, zašto se po istoj logici ne tretiramo na radnom mjestu kao zaslužni za pozitivne rezultate kolektivnog rada tako što se sva dobit uvijek dijeli svim zaposlenima (Anon, 2011; Žitko, 2010)? Liberali bi odgovorili: zato što postoji tržište radne snage i privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. No tržišta, isto kao i dozvoljene forme vlasništva i načine i procese sticanja istih, ustavom i zakonima uspostavlja država, isto kao što zabranjuje prodaju glasova na izborima, ili isto kao što je zabranila držanje robova. Drugim riječima, sve što liberali i zagovaratelji kapitalizma mogu odgovoriti jest da njihovu viziju udruženog života i rada propisuje država.

Nije potrebna velika intelektualna gimnastika da se zaključi kako je nedostatak demokracije na radnom mjestu direktan rezultat državnih anti-demokratskih regulacija koje profesionalni političari uvode i provode u ime kapitala. Političari koji interese kapitala ne slušaju, lišeni financija i podrške medija, u pravilu izbore gube. Ako živimo u demokraciji, zašto svima nije na neki način kontinuirano omogućeno suodlučivanje, već je apsolutni monopol na vlast dan u ruke nedemokratski funkcionirajućim strankama i kapitalu, a samo jednom u četiri godine se stanovništvo pita što misli? Kao i u slučaju demokracije na radnom mjestu, ovo je također slučaj državne anti-demokratske političke volje i strukture. Liberali, kapitalisti i profesionalni političari na ova pitanja odgovora nemaju, niti ih to zanima.

Nasilje financija

Podrhtavanje je počelo u lipnju 2007. godine, kad su dva fonda za omeđivanje rizika banke Bear Stearns uložena u imovinu jamčenu drugorazrednim zajmovima, potrebnu za prodaju 3,8 milijardâ financijskih obaveza. U roku od doslovno jedne minute, jedna od najvažnijih investicijskih banaka prisiljena je prodati se banci JP Morgan Chase za poražavajuća 2 dolara po dionici koja je 48 sati prije iznosila 30 dolara.

Godinu dana nakon toga, kad su bankrotirale banke Washington Mutual, Wachovia, Fannie Mae, Freddie Mac, AIG i Lehman Brothers, zatim Citygroup, Bank of America, Northern Rock, USB, Bank of Scotland, te mnoge druge financijske institucije, bilo je evidentno da propast Lehman Brothersa nije usamljen slučaj jer cijeli bankovni sustav proživljava jednu od najgorih kriza u povijesti. Već u prosincu 2007. godine središnje banke pet monetarnih područja najavile su koordinirane aktivnosti za održavanje banaka. U siječnju 2008. godine banke Central European Bank, Federal Reserve i The Swiss National Bank izvršile su dodatne operacije financiranja. Tada je uslijedio impresivan niz intervencija u svrhu spašavanja bankovnog i financijskog sustava, sve dok nobelovac Paul Krugman zadnju intervenciju, onu Obamine administracije (ožujak 2009.), nije osudio kao fijasko n-tog stupnja.

Ponor otvoren derivatnim financijskim proizvodima doimao se nemjerivim. Unutar nekoliko mjeseci javni deficit povećao se na razinu iz Drugoga svjetskog rata, geopolitički scenariji po potrebi su izmijenjeni, a kriza se umjesto stišavanja nezaustavljivo širila s razarajućim posljedicama po zaposlenje, plaću i umirovljenje. I goli život cijelih naroda.

Riječ je o krizi nad krizama, krizi s dugom prošlošću, a vjerojatno i budućnošću. Radi se o nasilnoj krizi, nasilju financija, krizi koja je 2. travnja u Londonu svjedočila sastanku velikana svjetske ekonomije (G20), s ciljem oživljavanja globalne ekonomije aktivnostima koje samo djelomično odražavaju ozbiljnost problema akumuliranih godinama financijalizacije gospodarstva. Radi se o sistemskoj krizi koja je svjedočila propasti cijelog ekonomskog, političkog i kulturnog modela pod teretom vlastitih proturječnosti, kriza u kojoj su gnjev, razočaranje, nepovjerenje i prosvjed ograničeni na propitkivanje dosega kapitalizma.

Početak krize

Prije interpretacije krize financijskog kapitalizma, korisno je pobrojati neke činjenice o makroekonomskoj i globalnoj političkoj situaciji koja je na pomolu već preko godinu dana uslijed imovinskog i bankovnog ekonomskog mjehura. Kažimo odmah na početku, citirajući inteligentnog zagovornika liberalne globalizacije Martina Wolfa iz njegova članka u Financial Timesu (7. siječnja 2009.) u kojem tvrdi da će nužni dramatični porast američkog federalnog deficita i ekspanzija kredita centralnih banki diljem svijeta imati trenutačni učinak, no neće povratiti normalne i trajne stope razvoja. Moguće je da ćemo tijekom i nakon 2009. godine svjedočiti lažnom oporavku, spazmodičkim trzajima na burzi nakon kojih će uslijediti repetitivni krahovi i naknadna vladina intervencija za obuzdavanje krize. Ukratko, suočeni smo sa sistemskom krizom koja zahtijeva “radikalne promjene” koje, barem za sada, nitko ne može precizno odrediti. Monetarna politika, iako donekle učinkovita u poboljšanju gospodarstva u vrijeme recesije, potpuno je neučinkovita u depresivnoj krizi nalik ovoj u kojoj živimo. Razlog je taj što su u krizi poput sadašnje (The Economist ju je nazvao “najvećim ekonomskim mjehurom u povijesti”), donekle sličnoj onoj koju je Japan proživio u 1990-ima, kanali monetarnih prijenosa (smanjenje kamatnih stopa, povećanje likvidnosti, kanali intervencije u devizni tečaj, povećanje bankovnih rezervnih fondova) od sporedne važnosti. Točnije, oni tvrtkama i nacionalnim gospodarstvima ne mogu prenijeti kreditne poticaje potrebne za oživljavanje potrošnje. Različito je to što je krah japanske burze imao razorne učinke po ulaganja u kapital, koja su sve do 1980-ih predstavljala 17 % BDP-ja, dok je kriza koja je izbila u SAD-u imala neposredan učinak na 70% BDP-a uslijed potrošnje američkih domaćih gospodarstava. S obzirom na to da je “Amerikanac daleko najvažniji potrošač u svijetu, globalne posljedice američkog postkrahovskog oporavka ozbiljnije su od japanskog” (Stephen Roach, “US Not Certain of Avoiding Japan-Style ‘Lost Decade'”, Financial Times, 14. siječnja 2009.).

Već nešto više od četiri godine, ako kolaps Lehman Brothersa uzmemo za inauguralnu točku, svijet se nalazi u ekonomskoj krizi razmjera sličnih onoj iz tridesetih godina prošloga stoljeća. Ozbiljnosti krize, pored evidentnih realnih ekonomskih pokazatelja, svjedoči i nezanemariv proboj lijevih ideja u mainstream. Prvenstvene zasluge za proboj imaju efekti krize na živote većine – brutalan napad na standard kroz tzv. mjere štednje, rast nezaposlenosti, ukidanje socijalnih prava i nastavak demontiranja preostataka države blagostanja. Rascjep između dominantne ideologije i degradirajućih životnih uvjeta neminovno je morao olabaviti hegemonijski okvir. Osim vijesti o porastu prodaje Kapitala ili Komunističkog manifesta u medije su pripušteni heterodoksni obrasci tumačenja krize i kritike ekonomskih instrumenata kojima vladajuća klasa i njihovi ekspertni ešaloni pokušavaju riješiti krizu. Uz nekoliko rijetkih iznimki lijevih naklonosti iz akademskog miljea koji posjeduju javnu reputaciju stručnjaka, ključni podstrek širenju medijskog polja dale su razne socijalne borbe i buntovi. Uz razne konkretne lokalne borbe u svim državama, bilo studentske ili sindikalne, globalni amblemi postali su Occupy Wall Street, Arapsko proljeće i otpor grčkog naroda. Karakteristika koja povezuje sve pokrete njihov je nastanak na ruševinama organizirane ljevice. I shodno tome glavna nit koja se provlačila kroz rasprave o njihovoj uspješnosti ili dugotrajnosti pitanje je metoda ili modela organizacije. Nužno je zabilježiti da te ruševine nisu svugdje iste niti da su recentne ekonomske i političke povijesti država i kontinenata svedive jedna na drugu. Za ovu priliku dostatno je dijagnosticirati globalne trendove implementacije određenih ekonomskih politika znanih kao neoliberalizam i paralelni, ali i međuovisni uzmak ljevice. Ipak, zbog nemogućnosti, što uzrokovane prostorom što informacijskim deficitom, uzimanja u obzir svih razlika i zbog mjesta na kojem se piše i objavljuje ovaj tekst implicitni referentni okvir rasprave o organiziranju ljevice u ovom tekstu bit će situacija zapadne i istočne Europe. Presudni problem s obzirom na nedavna socijalna i politička gibanja na ljevici i perzistentnost krize postavio je Immanuel Wallerstein u kratkom osvrtu01 na “lijevu” 2011.: “Nije riječ o tome da su OWS, Arapsko proljeće ili indignadosi postigli sve čemu su se nadali. Radi se o tome da su uspjeli promijeniti svjetski diskurs, udaljivši ga od ideoloških mantri neoliberalizma prema temama kao što su nejednakost, nepravda i dekolonizacija. Prvi put nakon dugo vremena obični ljudi raspravljaju o samoj prirodi sustava u kojem žive, ne uzimajući ga više zdravo za gotovo. Pitanje koje trenutno stoji pred svjetskom ljevicom je kako krenuti naprijed i prevesti ovaj inicijalni diskurzivni uspjeh u političku transformaciju”. Nezaobilazni korak u prevođenju rasprava je o modelu organiziranja koji je transformaciju sposoban provesti.

Pogreške ahistorizacije

Konkretna rasprava se odvija ili će se odvijati u konkretnim borbama i ne smije se podleći izazovu imaginiranja najpoželjnijeg modela na papiru u maniri ahistorijske fikcije koja kasnije služi kao valorizacijska matrica za sva zbivanja na terenu. Najčešći primjer takvih imaginacija male su lijeve organizacije raspršene po cijelom svijetu čija se legitimacijska potka, i organizacijska i programska, temelji na nekom od sukoba u povijesti ljevice 20. stoljeća, pa se tako samoprozivaju npr. trockističkima ili maoističkima, pritom previđajući očitu disparatnost između činjenice da je u vrijeme tih raskola ljevica bila na vlasti i defanzivne pozicije koju danas zauzima. Taj previd simptom je eliminacije osnovnih marksističkih procedura analize, tj. prostog fakta da ni ljevica ne funkcionira u povijesnom vakuumu. Nesumnjivo postoji gradacija po relevantnosti tih organizacija i svrhovitosti njihovih funkcija u današnjim borbama, no njihovo ishodišno historijsko situiranje za posljedicu ima beskonačne, neproduktivne rasprave o historiji ljevice kroz prizmu aproksimacije revolucionarne autentičnosti s jasno ocrtanim demarkacijskim linijama. Pritom, treba naglasiti da problemi koje takve organizacije nose sa sobom nisu plod epistemoloških deficita već konkretne historijske putanje ljevice od države blagostanja do raspada SSSR-a i neoliberalne kontrarevolucije. Njihovu funkciju nužno je historijski paralelno čitati s akademizacijom i kulturalizacijom marksističke teorije02 od Drugoga svjetskog rata naovamo kao dvostrukim simptomskim račvanjem deformacije masovnih partija i nestanka država realno postojećeg socijalizma. S druge strane, iznimno je snažna tendencija na ljevici koja otpisuje realno postojeće socijalizme kao potpuno promašene pokušaje od kojih nemamo što naučiti i čija nam iskustva samo okaljavaju imidž. Problem s ovom tendencijom također leži u suspenziji historizacije u presudnom momentu analize u kojem figura totalitarizma ulazi u igru i priječi ispitivanje svih historijskih uvjeta i okolnosti u kojima su se transformativni socijalistički projekti pokušali realizirati. Radi se o pristajanju na liberalnu ucjenu, plod hladnoratovske propagande, koja kao proces valorizacije realnih socijalizama nudi formulu razvitka socijalističkih odnosa od ideje do formacije u laboratorijskim uvjetima kao da imperijalistički neprijatelj uopće nije postojao i cijelo vrijeme pokušavao zaustaviti revolucionarni prevrat i kao da nije postojala politička i ekonomska historija prostora na kojima su se prevrati dogodili. Velika opasnost brisanja socijalističkog nasljeđa kao opterećujućeg balasta nalazi se u posljedičnoj eliminaciji klasne dimenzije iz današnjih borbi. Često se klasni antagonizam i materijalni interesi zamjenjuju s borbom za ahistorijsku univerzalnost ljudskih prava i na taj način zaobilaze sve kontradikcije i prilike za uprljati ruke, pritom zaboravljajući da je netko morao dobrano uprljati ruke da bi danas u nekim socijalnim pravima uživali.

Jedan od glavnih zahtjeva prosvjednih pokreta širom svijeta u revolucionarnoj 2011. bio je zahtjev za direktnom demokracijom. Takav je zahtjev mogao biti radikalniji ili manje radikalan, katkad se uvijeno izražavao kao zahtjev za većom participacijom građana u donošenju odluka, a nazivao se različitim imenima – npr. u Španjolskoj “pravom demokracijom” (democracia real). Kao kuriozitet valja istaći da je jedna od zemalja gdje je takav zahtjev bio najizrazitije i najotvorenije istaknut i artikuliran bila upravo Hrvatska – u velikim prosvjedima u ožujku 2011. – dakle, prije španjolskih indignadosa, grčkih prosvjednika i Occupy Wall Street-a u nastavku iste godine. Unatoč različitim interpretacijama takvih zahtjeva i njegovoj očitoj i očekivanoj nedovoljnoj artikulaciji i neodređenosti, nema sumnje da se iza danas popularnog buzzworda direktna demokracija (dirdem) skriva, u njegovoj najradikalnijoj interpretaciji, lijevi emancipatorni projekt, koji se prije, a i danas (premda ne više tako otvoreno u javnosti), nazivalo socijalizmom. Odakle potreba za novim nazivom, nije potrebno posebno obrazlagati. To je bitno naglasiti, ako ništa drugo, utoliko koliko i neki na ljevici imaju problema s prihvaćanjem nove retorike i agitpropa te tu nerijetko dolazi do nerazumijevanja.

Protiv hegemonije statusa quo

Nesporno je da je demokracija, unatoč različitoj terminološkoj upotrebi, među ostalim upravo i zato što se koristi kao jedno od ideoloških sredstava elite za legitimaciju trenutnog sistema, pojam relativno privlačnog i pozitivnog prizvuka. Malo tko će otvoreno reći da je protiv demokracije. Zato je tim nužnije da ga ljevica prisvoji za sebe tj. definira na progresivan način. Na terminološkoj je razini problematično što često i sami ljevičari za kapitalističke zemlje liberalno-predstavničke demokracije upotrebljavaju naziv “demokracija” ili “demokratske zemlje”, što, unatoč svim mogućim terminološkim i uzusnim opravdanjima, nesumnjivo ima i performativan učinak, a u ovakvoj društvenoj situaciji treba i na toj razini pomno birati riječi. S obzirom na to da su takve zemlje, u najmanju ruku, samo vrlo ograničeno demokratske, nesumnjivo je da bi tu bilo koji drugi naziv bio bolji – primjerice Badiouov kapitalo-parlamentarizam.

Intelektualno-teorijska se ljevica, kao svojevrstan odgovor na zahtjeve ulice širom svijeta, treba i na diskursnoj razini suprotstaviti hegemoniji statusa quo i odlučno povesti bitku za sâm pojam demokracije. Raskrinkavanje kapitalističke predstavničke demokracije kao privida demokracije jedan je od ključnih zadataka ljevice.

Drugi ključan moment u kojem ljevica treba inzistirati na svojevrsnoj korekciji spontanih i proširenih ideja koje se javljaju među prosvjednicima širom svijeta je pitanje krize modela predstavničke demokracije. Iako se često, bar između redaka, može čuti da je tek u zadnje vrijeme došlo do krize i problemâ predstavničke demokracije zbog sve većeg utjecaja kapitala, korporacija i banaka na nju, treba inzistirati na tome da je takav utjecaj sastavni element liberalne demokracije od samih početaka. S obzirom na veliku krizu kapitalizma u kojoj se nalazimo, ograničenost je predstavničke demokracije danas sve očitija sve širem krugu ljudi, među ostalim i zbog sužavanja i ono malo limitirane demokracije koja u postojećem modelu egzistira, no ključni prigovori liberalnoj demokraciji su od samog početka isti i u tom se smislu nije ništa bitno promijenilo, osim što su u trenutnoj krizi sistema kontradikcije sve evidentnije, a sve više ljudi uviđa da se nužne promjene ne mogu dogoditi unutar ovoga sustava i bez radikalnih promjena.

Stotine filmaša diljem svijeta vjeruje da njihov rad može nešto promijeniti. Ipak, ne potaknu svi odmah neku vrstu inicijative.
Ukazujući na ljudska prava, ovi filmovi osvještavaju i otkrivaju instance kršenja ljudskih prava širom svijeta, koristeći medij snažniji od pisane riječi.
Bruni Burres i Heather Harding (1997: 333)

Aktivističko snimanje filmova i aktivistički festivali imaju ponešto zajedničko. Prije svega, nastoje ispraviti postojeće poimanje nekih problema ukazujući na manje poznata gledišta kako bi ih javnost bolje razumjela. Pokreće ih namjera da osvijeste, otkriju, upozore, spriječe, te ponekad izmijene tijek događaja. Ujedno utjelovljuju uvjerenje da je film dovoljno snažan da ostvari učinak. Poput ostalih mainstream i žanrovskih festivala, aktivistička događanja također pružaju privremeno mjesto zbivanja za prikazivanje novih filmova. Međutim, njihova je pokretačka sila određena svrha koju je moguće izraziti filmskim djelima, a pomaže u pridobivanju pobornika te ideje.

Osim toga, aktivistički festivali imaju jasnu skupinu dionika. Za razliku od ostalih filmskih festivala gdje lokalne vlasti ili interesi filmske industrije imaju kakvu korist, u rad aktivističkih filmskih festivala ne upliću se ni vlada ni filmska industrija ali, shodno tome, nemaju njihovu potporu. Aktivistički filmski festivali nerijetko tvore neku vrstu grupacije s postojećim organizacijama, obično su to tijela koja se deklariraju kao nevladine organizacije što djeluju u okviru raznih civilnih društvenih skupina i ciljeva.

Amnesty International, Human Rights Watch i People in Need samo su neke od krovnih organizacija o kojima se govori u sklopu ovoga sveska. Neka od sponzorskih tijela djeluju samo na lokalnoj ili regionalnoj razini (npr. CLACPI, koje ovdje spominje Córdova), dok ostali djeluju na globalnoj razini (United Nations, Greenpeace). Stoga se većina aktivističkih filmskih festivala oslanja na neprekidnu novčanu potporu i vodstvo krovnih organizacija te često potražuju sredstva od raznoraznih dobrotvornih udruga.

S druge strane, krovne organizacije i udruge imaju postojeće interese pri korištenju filmskih događanja jer, kao što to Bruni Burres navodi u svom intervjuu u ovom svesku, film nudi ljudsko lice i priču te pruža prijeko potrebnu narativnu pozadinu za aktivističko djelovanje. Burres napominje da će komunikacija o suvremenim ljudskim pitanjima kroz film i diskutiranje o njemu nakon prikazivanja doseći “širu i različitiju publiku od kakva izvještaja od 200 stranica ili pravne upute o istoj temi […] jer dobar film može potaknuti emocije i utjecati na osobu na način na koji ni jedan pravni dokument ne može”.U čitavom svesku autori neprestano naglašavaju važnost dostupnosti informacija; filmovi olakšavaju shvaćanje i razumijevanje vrlo apstraktnog diskursa kategorija ljudskih prava.

Ciljevi aktivističkih filmskih festivala kao što su promjena mnijenja, prosvjetljivanje i poticaj na akciju, također ih odjeljuju od ostalih filmskih festivala. Posebno obilježje aktivističkih filmskih festivala njihova je učestala suradnja s obrazovnim institucijama koje također djeluju kao implicitni dionici u nastojanju da se mobilizira stav javnosti i odgoje predani kulturni građani. Ciljane su grupacije srednje škole, sveučilišta te razne druge obrazovne ustanove. U takvom se kontekstu “Filmski seminar Flaherty” također smatra ranim primjerom “aktivističke obrazovne organizacije”, kakvim ga u svom eseju opisuje Patricia R. Zimmermann, jer se ne bavi proučavanjem filma kao razonode već kao ozbiljnog sredstva prenošenja informacija i oblikovanja percepcije svijeta; upravo to je aktivizam sui generis. Uistinu, pedagogija i aktivizam toliko su usko povezani da brojni pisci ovog sveska (Muller, Blažević, Bojic, Farnel, Helfand i Burres) raspravljaju o tim obrazovnim poveznicama izričito kao o integralnim djelovima projekata filmskih festivala.

Indignirani indijanci Divljeg Istoka

Uvrijeme prvih pobjeda demonstranata u Tunisu i Egiptu i na početku protesta koji su pogodili Hrvatsku u zimu 2011., tadašnji ministar unutrašnjih poslova nazvao je hrvatske protestante “Indijancima”. Njegova ocjena trebala je biti ponižavajuća, svodeći ljude na ulici na šaroliku paradu politički nevažnih činilaca. No, ne samo da se ova omaška okrenula protiv samog ministra – demonstranti su prihvatili uvredu i pretvorili je u satirično oružje protiv vlade, tako da su mnogi kasnije govorili o “indijanskoj revoluciji” – već je razotkrila suštinu istočnoeuropskog, a posebno balkanskog “ćorsokaka” danas. Pritom je zanimljivo da je hrvatski ministar time nesvjesno nagovijestio ono što će se zbiti na Wall Streetu pola godine kasnije. Ne samo da je okupacija Zuccotti Parka započela upravo okupljanjem pred Nacionalnim muzejom američkih Indijanaca, već je i sam Wall Street nazvan po zidu koji je branio kolonizatore od tih istih Indijanaca. Danas Indijance vidimo posvuda, od Tahrira, preko španjolskih i grčkih trgova, pa sve do Hrvatske i Rumunjske.

Balkan tako tiho ključa u sjeni velikih svjetskih zbivanja. Svega šest dana nakon samoubojstva Mohameda Bouazizija u Sidi Bouzidu, četrdesetjednogodišnji elektro-inženjer Adrian Sobaru pokušao je ubiti se u Skupštini tijekom govora rumunjskog premijera, skačući s balkona obučen u majicu na kojoj je pisalo – “Ubili ste budućnost naše djece! Prodali ste nas”. Nije protestirao samo protiv velikih budžetskih rezova, već i protiv sniženja socijalnih davanja roditeljima djece s posebnim potrebama, kakav je i on sam. Od početka 2011. Rumunjska je bila poprište velikih protesta protiv mjera štednje i novog zakona o radu koje je odobrio MMF. (Nedavno, u siječnju 2012. dok smo pripremali hrvatsku verziju ovog teksta, došlo je do eksplozije nasilja sličnog onom koje uglavnom gledamo u Grčkoj.) U veljači 2011. izbio je sukob između vlade i opozicije i u Albaniji, što je kao rezultat imalo troje mrtvih na ulicama Tirane. Krajem istog mjeseca, veliki protesti potresli su i Hrvatsku. Od tada, demonstranti su gotovo mjesec dana izlazili na ulice Zagreba i drugih većih gradova, a ovi protesti odjeknuli su diljem bivše Jugoslavije. Tijekom 2011. demonstranti su isticali slične zahtjeve i parole u Srbiji (studenti i radnici) i Makedoniji (protiv policijske brutalnosti). Navedeni događaji privukli su malo pažnje međunarodnih mainstream medija. Ipak, moramo se pitati što se to zaista zbiva na Balkanu i kako to dovesti u vezu s medijatiziranim okupacijama diljem Amerike ili indignadosima unutar Europske unije?

Nakon socijalizma i ratova u bivšoj Jugoslaviji, danas je Balkan dijelom inkorporiran u Europsku uniju dok se njezin zapadni dio nalazi u potpunom okruženju EU-a. Nema više personaliziranih diktatura, ali ni zapadni tip liberalne demokracije baš ne funkcionira najbolje. Balkan je i dalje prostor između na kojem se testira kako manjkava demokracija liberalnog tipa tako i brutalna kapitalistička transformacija. Ipak, današnji Balkan ne možemo razumjeti ako u obzir ne uzmemo dvadesetogodišnji politički, društveni i ekonomski inženjering zvan Tranzicija.

Stanje u regiji koja broji skoro šezdeset milijuna ljudi omogućava nam da preispitamo teleološki narativ tranzicije, kao i političku i ekonomsku ideologiju u njezinom temelju. U kolosalnim preobražajima, koji imaju jednako gigantske društvene i ekonomske posljedice, vodeća uloga rezervirana je za Europsku uniju. Ovaj veliki poduhvat s neokolonijalnim karakteristikama danas je u dubokoj krizi širom Balkana, pa čak i u onim državama koje su već pristupile ili tek pristupaju Uniji. Da bismo razumjeli krizu i njezine moguće učinke, u obzir trebamo uzeti široku paletu mehanizama koje koristi EU ne bi li pacificirala, stabilizirala i uključila (ali ne nužno i u potpunosti integrirala) Balkan. Nigdje EU nije u toj mjeri isprobavala svoju “moć transformacije”, često izazivajući neželjene rezultate. Slučaj Hrvatske ispostavlja se simptomatičnim, a česti protesti koji pogađaju ovu buduću dvadesetiosmu članicu EU-a ilustrativni su primjer općeg raspoloženja na postsocijalističkom Balkanu.

Analiza:
David Harvey

Udjelu Antonija Negrija godinama prevladavaju dvije osnovne teme. Prva je ustrajna vjera u sposobnosti radničke klase ili mnoštva (redefiniranog kao “stranke siromašnih” te stoga, prema Spinozi, jedinog “pravog subjekta demokracije”) da upregnu imanentne snage svog trudbeništva kako bi izgradili alternativu svijetu koji je određen kapitalom. Negri vjeruje da to mogu postići autonomnim i nehijerarhijski organiziranim samoupravljanjem. Druga tema proizlazi iz dubokog uvjerenja da Spinozina filozofska djela nude okvir radikalne misli sposobne da razjasni ne samo to kakav svijet jest, nego i to kakav bi trebao i mogao biti. Sjedinjujući imanentne snage mnoštva s neospinozijanskom teorijskom armaturom, Negri utemeljuje teoriju revolucije i redefiniciju onoga o čemu bi se u realnom komunizmu moglo raditi.

Drukčiji komunizam

Ne iznenađuje da su upravo ove dvije teme jako istaknute u Commonwealthu, novom udruženom pokušaju Michaela Hardta i Negrija da razrade svoje ideje i definiraju alternativnu globalizaciju – ili kako oni to vole reći, “altermodernost” – za naše doba. U svojim prethodnim djelima bili su prilično uspješni u podržavanju, i intelektualnom i ideološkom, onih ljevičarskih pokreta koji su na radikalne načine pokušali promijeniti svijet, a bez osnivanja hijerarhijske političke stranke ili upuštanja u borbu s onim što autori vide kao uzaludnu potragu za preuzimanjem državne moći. Ali, učinili su to pokušavajući definirati drukčiju vrstu komunizma, onu utemeljenu u filozofiji sedamnaestog i osamnaestog stoljeća. To je dovelo do prekida s postmarksističkom poviješću komunističkog pokreta, ali ne i do potpunog napuštanja Marxovih ključnih uvida. Sa slomom ili modifikacijom realno postojećih komunizama, posebno nakon 1989., ne samo da je postao moguć drukčiji svijet, nego i drukčiji komunizam. U pokušaju da definiraju što bi to moglo biti, Hardtu i Negriju pridužila se i nekolicina drugih ključnih figura u filozofiji, kao što u Alain Badiou i Jacques Rancière.

Ovaj pokušaj da se razvije drukčija vrsta komunizma danas se ponovo nameće kao neodgodiv, ne samo s obzirom na užasne uvjete u kojima se većina ljudi na planeti Zemlji bori za opstanak, već i s obzirom na rastuće nedaće nepovratnog propadanja okoliša i sve češće kratkoročne krize samouništenja u kapitalističkom sustavu. S druge strane, ima nešto čudno u pribjegavanju sedamnaestostoljetnim i osamnaestostoljetnim misliocima, predvođenima amsterdamskim brusačem leća iz ranog sedamanestog stoljeća, u potrazi za odgovorima. Bilo kako bilo, sporedni učinak Hardtovih i Negrijevih nastojanja bio je boom čitalačkih grupa u radikalnim studentskim krugovima u kojima se proučavalo Spinozu te sve veća fascinacija svim ovim misliocima, poput Gillesa Deleuzea, koji se, kako bi utemeljili svoje argumente, također pozivaju na Spinozu.

Uprosincu 2009. otputovao sam u Copenhagen na konferenciju Ujedinjenih nacija o klimatskim promjenama (COP 15). Nisam prisustvovao nijednom od službenih skupova na programu konferencije u Bella Centru, već sam sudjelovao u nizu protestnih aktivnosti usmjerenih protiv djelovanja (i što je još važnije – nedjelovanja) službenih stranaka. Puno se toga može reći o protestnim taktikama primijenjenim u Copenhagenu, kao i nešto općenitije o strategiji protesta uoči summita, ali ti događaji su me u prvom redu usmjerili na teorijske refleksije o odnosu između dvije prevladavajuće komponente protestâ: antikapitalistički društveni pokreti i društveni pokreti koji se bave klimatskim promjenama. Čini mi se da ove dvije grupe pokreta imaju duboku poveznicu u činjenici da su usmjereni na upravljanje zajedničkim, što ubrzano postaje središnji teren političke borbe u širokom mnoštvu političkih konteksta. A opet, ovi se pokreti različito odnose prema zajedničkom, čak se i fokusiraju na različite oblike zajedničkog, otvarajući čitav niz konceptualnih antinomija i političkih izazova. Interakcije među aktivističkim pokretima oko summita u Copenhagenu bile su mi prva prilika da jasno sagledam i razlučim neke od ovih antinomija i izazova.

Dvije domene zajedničkog

Osnovne političke razlike među pokretima, kao i antinomije koje u nekoj mjeri stoje iza njih, po mom mišljenju, proizlaze iz činjenice da se fokusiraju na posebne oblike zajedničkog koji dakako imaju različite karakteristike. S jedne strane, u okvirima pokreta protiv klimatskih promjena i ekoloških pokreta općenito zajedničko se u prvom redu tiče planeta Zemlje i njegovih ekosistema, uključujući atmosferu, oceane i rijeke te šume, kao i sve oblike života koji s njima uzajamno djeluju. Antikapitalistički društveni pokreti, s druge strane, zajedničko uglavnom shvaćaju u smislu proizvoda ljudskog rada i kreativnosti koju dijelimo, kao što su ideje, znanja, slike, kodovi, afekti, društvene veze i tome slično. Ta zajednička dobra u kapitalističkoj proizvodnji postaju centralna — i ta činjenica ima čitav niz važnih posljedica po nastojanja da se kapitalistički sustav održi ili reformira, kao i po projekte koji mu pružaju otpor ili one koji ga hoće srušiti. Preliminarno, ova dva područja mogla bi se nazvati ekološko zajedničko i društveno/ekonomsko zajedničko, ili pak prirodno i umjetno zajedničko, iako će se te kategorije vrlo brzo pokazati nedostatnima.

Ove dvije domene zajedničkog nadahnjuju se oprečnim logikama u najmanje dva bitna aspekta. Kao prvo, dok većina ekoloških diskursa o zajedničkom ističe ograničenja Zemlje i oblika života koji su u međudjelovanju s njom, rasprave o društvenim ili umjetnim oblicima zajedničkog redovito se usredotočuju na otvorenu, bezgraničnu prirodu proizvodnje zajedničkog. Kao drugo, dok mnogi ekološki diskursi proizvode sferu interesa koja je puno šira od ljudskog ili životinjskog svijeta, društveni/ekonomski diskursi redovito brane interese čovječanstva kao središnje. Slutim da će se naposljetku, nakon istraživanja, pokazati da ove tobožnje opozicije ukazuju na potencijalne komplementarnosti prije negoli na proturječne odnose između ovih dviju pojavnosti zajedničkog, kao i između oblika političke akcije kakvu svaki od njih treba. Ali da bi se stiglo do te točke potrebno je puno rada.

Ipak prije negoli pobliže promotrimo ove razlike, i političke izazove koje predstavljaju, želio bih se nakratko zadržati na potencijalnim i postojećim vezama među pokretima za zajedničko. U mnogim, ne i u svim aspektima te dvije pojavnosti zajedničkog djeluju po istoj logici, i upravo to tvori temelj duboke povezanosti među tim različitim pokretima. Naprimjer, oba se ova oblika zajedničkog opiru vlasničkim odnosima, i oba ova oblika zajedničkog vlasnički odnosi rastaču. Kao dodatak, možda i kao nužna posljedica, zajedničko u objema domenama ruši tradicionalne mjere ekonomske vrijednosti te umjesto njih uvodi vrijednost života kao jedinu valjanu ljestvicu evaluacije. Zaista, s tog biopolitičkog stajališta podjele između ekološkog i društvenog se zamagljuju.