Svi brojevi

Pitanje društvene strukture ne može se staviti u ispravnu perspektivu bez uključivanja višestrane dijalektičke procjene kompleksnih faktora i određenja. Jer je bjelodana istina da je u bilo kojem specifičnom tipu reproduktivnog poretka čovječanstva društvena struktura nezamisliva bez svoje ispravno artikulirane povijesne dimenzije; a vrijedi i obratno, nema stvarnog razumijevanja samog povijesnog pokreta, a da se istovremeno ne zahvate odgovarajuća materijalna strukturna određenja u njihovoj specifičnosti. U tom smislu, povijest i struktura su u kontekstu čovječanstva uvijek duboko isprepletene. Drugim riječima, nijedna relevantna struktura ne može se apstrahirati iz povijesti u njenom dinamičkom razvojnom tijeku u bilo kojoj zamislivoj društvenoj formaciji, pa ni povijest kao takva, bez pripadajućih struktura koje nose odlučujuća obilježja te određene društvene formacije u pitanju.

Zanemarivanje, iz kojeg god razloga, stvarne dijalektičke međupovezanosti strukture i povijesti povlači za sobom štetne posljedice po teoriju. Jer svaki nedijalektički pristup može rezultirati jedino bilo filozofski irelevatnim anegdotalnim prikazom povijesnih događaja i ličnosti, predstavljajući kronološki slijed onog “prije i poslije” kao svoje lažno samo-opravdanje za “pripovijedanje”, bilo mehaničkim kultom “strukturalizma”. Prvi nedostatak dobro ilustrira činjenica da je već Aristotel njemu poznato povijesno pisanje svrstao kao filozofski inferiorno poeziji i tragediji, s obzirom na anegdotalni partikularizam takvih pripovijednih izvještaja događaja i prilika, u skladu s originalnim grčkim terminom za povijest – “istor” – što znači “svjedok”. Nekoć vrlo utjecajno djelo Claude Lévi-Straussa nudi nam važan primjer i strukturalističkog nasilja nad dijalektičkom povezanosti strukture i povijesti, i njegove zamjene pozitivistički orijentiranim mehaničkim redukcionizmom. S obzirom na prostornu ograničenost jedan jedini citat – iz jedne od njegovih najslavnijih knjiga – trebao bi dostajati da učini razvidnim anti-historijski, kao i anti-dijalektički pristup ovim problemima koji je odabrao Claude Lévi-Strauss. Citat kaže sljedeće:

“Povijest je diskontinuirana cjelina koju oblikuju područja povijesti, od kojih je svako određeno vlastitom frekvencijom i diferencijalnim kodiranjem onoga što je bilo prije i onoga što je došlo kasnije. … diskontinuirano i klasifikacijsko obilježje povijesne spoznaje jasno se ukazuje. … U sustavu toga tipa, takozvani povijesni kontinuitet omogućen je samo pomoću lažnih putova. … Dostatno je priznati da je povijest metoda kojoj ne odgovara neki poseban predmet i, prema tome, da se ne prihvati istovrijednost pojma povijesti i pojma čovječanstva koju nam žele nametnuti, s nepriznatim ciljem da od povijesnosti naprave posljednje utočište jednog transcendentalnog humanizma: kao da ljudi jedino odričuči se svojih previše nepostojanih ‘ja’, mogu na planu ‘mi’ ponovo pronaći iluziju slobode. Zapravo, povijest nije vezana za čovjeka, niti za ma koji poseban predmet. Ona je potpuno u svojoj metodi, za koju iskustvo dokazuje da je prijeko potrebna za popisivanje sveukupnosti elemenata ma koje strukture, ljudske ili neljudske.”

Globalna eksplozija strukturne krize kapitala

UU: U knjizi Beyond Capital analizirate kontinuirano produbljivanje strukturne krize kapitala te s njom povezanu mogućnost propasti čovječanstva. Signalizira li trenutna globalna ekonomska kriza kvalitativnu promjenu u ovom smjeru?

MI: Kriza koja se trenutno razvija zasigurno je vrlo ozbiljna te značajno drugačija od one u posljednjih nekoliko desetljeća. Dakako, to je ista ona strukturna kriza koju proživljavamo od konca 1960-ih ili od početka 1970-ih, no drugačija je utoliko što je danas kriza velikom žestinom globalno izbila na površinu. Oduvijek sam bio uvjeren da su svibanjska događanja u Francuskoj 1968. bila integralni dio nužnog početka takve strukturne krize. Krajem 1967. sam – u razgovoru s dragim mi prijateljem Lucienom Goldmannom, koji je tih dana još uvijek vjerovao, poput Marcusea, da je “organizirani kapitalizam” uspio u rješavanju problema “kapitalizma krize” – izrazio svoje uvjerenje da je najozbiljnija kriza tek pred nama. Jer takozvani “organizirani kapitalizam” uopće nije riješio nikakvu krizu. Naprotiv, argumentirao sam tada, kriza u koju smo srljali vjerojatno će biti neusporedivo ozbiljnija čak i od “velike svjetske ekonomske krize iz razdoblja 1929.-1933.”, s obzirom na njezin istinski globalni karakter. Morat će biti globalna, inzistirao sam otada, po prvi puta u povijesti u stvarnom značenju te riječi.

Oštro sam odijelio epohalnu, strukturnu krizu sistema kapitala kakva u naše vrijeme prevladava od cikličke i konjunkturne ekonomske krize u prošlosti. Ciklička kriza koja se pojavljuje periodički ostaje istaknuto obilježje kapitalističkog konjunkturnog razvoja dokle god kapitalizam živi. Ali u našoj povijesnoj epohi događa se puno fundamentalniji tip krize, povezan s cikličkom krizom pod kapitalizmom, koji pogađa sve zamislive oblike sistema kapitala kao takvog, a ne samo kapitalizam. Strukturna kriza se afirmirala u obliku aktiviranja apsolutnih granica kapitala kao načina društvene metaboličke reprodukcije. Upravo je iz ovih razloga sistem kapitala sovjetskoga tipa – koji ne smijemo miješati s primarno ekonomskim izvlačenjem viška rada kao viška vrijednosti pod kapitalizmom, budući da je funkcionirao na temelju pretežno političkog izvlačenja viška rada – bio osuđen na imploziju u uvjetima globalno sve intenzivnijih proturječja razvoja. Ovo se danas mora naglašavati najodlučnije moguće, upravo kako bi se izbjegle neke od najbolnijih zabluda i odgovarajućih ćorsokaka prošlosti u trenutku kad se suočavamo s velikim izazovima budućnosti.

U knjizi Beyond Capital napisao sam da bi se “način razvijanja” strukturne krize “mogao nazvati puzanjem – za razliku od spektakularnijih i dramatičnijih erupcija i kolapsa u prošlosti – dodajući klauzulu da se čak ni najžešća ili najnasilnija previranja ne mogu odbaciti sve dok se radi o budućnosti: to jest, sve dok kompleksna mašinerija sada aktivno upregnuta u ‘krizni menadžment’ te u manje ili više privremeno ‘izmještanje’ rastućih pruturječja ne ostane bez daha.”01 Dramatične manifestacije naše trenutne krize – od umnožavanja takozvanih “divljih štrajkova” u kapitalistički najnaprednijim dijelovima svijeta, sve do pobuna protiv rasta cijena hrane u više od 35 zemalja, kako izvještava ništa manje nego ovlašteni autoritet, londonski tjednik The Economist – pokazuju da bi reakcije širokih narodnih masa, teško pogođenih onim što više nije financijska kriza kojom se manipulira bez muke, mogli snažno opovrgnuti samozadovoljnu kapital-apologetsku mudrost nedavne prošlosti. Naime, od radnih se ljudi, uhvaćenih u zamku prilagođivačkih ograničenja njihovih obrambenih organizacija – njihovih reformističkih radničkih sindikata i partija orijentiranih isključivo na plaće – očekivalo da se ponašaju kao “mačkice koje predu”, a ne kao “divlje mačke”. Takozvane “divlje štrajkove” (i popratne štrajkove solidarnosti) u Britaniji okrutno je tačerističko zakonodavstvo stavilo izvan zakona, a, indikativno, takvi anti-sindikalni zakoni nisu samo zadržani (unatoč i usuprot nekim predizbornim obećanjima), već ih je vlada “Novih laburista” učinila još i gorima.

S obzirom da sam od sredine sedamdesetih istovremeno blisko povezan s pokretom kino klubova (Film Society Movement) i pokretom za ljudska prava (Human Rights Movement), mogu reći da imam iskustvo iz prve ruke vezano uz teme koje bih u ovoj raspravi volio podijeliti s mojim čitateljima. Iako je modus operandi ovih dvaju pokreta u njihovim karakteristikama različit i ne postoji izravna vidljiva veza između ta dva važna događaja, ipak, otkrio sam da u većini slučajeva isti intelektualci sudjeluju u oba pokreta kako bi podigli glas i proširili ga koristeći se filmom kao njihovim zajedničkim izričajem. Ovaj zanimljiv čimbenik složenosti međusobne veze između filma i takvih pokreta motivirao me je da proučim probleme u ovoj raspravi imajući neke relevantne suvremene radikalne političke pokrete kao glavnu polazišnu točku kako bih istražio utjecaj tih aktivnosti na indijsku kinematografiju.

Vrativši se u mislima četrdeset godina unatrag, u vrijeme kada smo se upustili u ovaj posao, jasno si mogu predočiti dane sredinom sedamdesetih kada sam kao mladi aktivist kino kluba na svakojaka mjesta sa svojim drugovima nosio 16-milimetarske ili 35-milimetarske role filma. U isto smo vrijeme smišljali mnoge programe za kampanje za oslobađanje političkih zatvorenika. Posjeti policijskim stanicama u svrhu istrage mučenja žrtava bila nam je točka na svakom dnevnom redu. Još se uvijek dobro sjećam dana kada smo nosili šest ili sedam izlupanih kazeta filmskih rola s filmom Satyajita Raya u skromnu kino dvoranu nekog udaljenog sela, daleko od grada, i naišli na veliku gomilu, veću negoli je dvorana mogla primiti, kako čekaju ispred kina ne bi li pogledali film. Ljudi su doslovce provalili vrata i gurali nas unutra čak i kad je dvorana bili u popunjena do zadnjeg mjesta. Vlasnik dvorane zabranio nam je da ikada više rezerviramo tu dvoranu. Tko su bili ti ljudi u tom udaljenom selu koji su prešli sav taj put ne bi li pogledali Rayov film unatoč bolivudskim filmskim hitovima koji su se prikazivali na redovitom programu? Na to pitanje do danas nisam uspio pronaći odgovor. Sjećam se i dana, negdje u istom periodu, kada smo prikazivali Chaplinovog Velikog diktatora (The Great Dictator, 1940.) za vrijeme neslavnog “stanja pripravnosti” (“Internal Emergency”) u malom predgrađu, daleko od svjetala grada Kolkate (tadašnja Kalkuta). Ponovo nas je napala gomila ljudi zahtijevajući ulaz unatoč činjenici da je dvorana bila dupkom puna. Tko su bili ti ljudi? Oni su doslovce bili naša snaga koja bi se pojavila kada bismo organizirali neke ulične skupove kako bismo podigli naš glas protiv policijskih zlodjela. Bili su zabrinuti i u kulturnom i u društvenom smislu i usudili su se to javno pokazati.

Istina jest da su Indijci općenito zaluđeni filmom. Pod snažnim utjecajem mitova, posebice dvaju epova, Ramayane i Mahabharate, ljudi su oduvijek bili očarani pričom predstavljenom u izvedbenim umjetnostima u kojima uživaju stotinama godina na raznim jezicima i u različitim oblicima od narodnih do klasičnih. Indijska kinematografija, koja dokazano ima nevjerojatan uspjeh, također je započela svoje putovanje oslanjajući se na taj poseban interes svoje ciljne publike. Danas Indija ne proizvodi samo najveći broj filmova u svijetu već indijski filmovi pobuđuju sve veće zanimanje u drugim dijelovima svijeta. Indijski art filmovi već su visoko cijenjeni diljem svijeta. Smatram da je jedan od glavnih razloga za ovakav uspjeh taj što se većina indijskih filmova vrlo rado bavi suvremenim društvenim pitanjima. Iako je zamišljeni svijet bolivudskog žanra ili mainstream komercijalnih filmova na drugim jezicima uglavnom prikazan bučno naglašavajući fantaziju, društveni i politički angažirani filmovi uvijek nastoje iskreno prepričati stvarnost.

Budimir Lončar je otočanin, zaljubljen u rodni Ugljan i mjesto Preko. O Preku govori s ushitom tek nešto većim od onoga kojim govori o Zadru. Zadar je bio prvi grad u koji je putovao kao dijete, koji ga je impresionirao, gdje je jeo najbolji, tada još talijanski, sladoled na svijetu. Potom se kao gimnazijalac oduševio Zagrebom, a nakon partizana, prije odlaska na prvu misiju u New York, glavnim francuskim gradom. “Pariz me je fascinirao ljepotom. Bili smo smješteni u rezidenciji ambasadora Marka Ristića, čuvenog književnika, nadrealista” koji je bio, pričao je prije više godina Lončar, “strah i trepet intelektualni, pa i za nas koji smo ga kao početnici gledali u više dimenzija”. Iako je do tada prošao rat, postao istaknuti omladinski rukovodilac u Dalmaciji, iz rata ponio visoki čin, tek mu je odlazak u Ameriku, od ukrcavanja na brod “Queen Mary”, otvorio oči za svijet izvan Jugoslavije. “Nisam mogao zamisliti da ću se ukrcati u brod koji ima više stanovnika nego moje mjesto, više od 2,5 tisuće je bilo članova posade, pa toliko putnika. Onda smo dobili podatke da je centrala koja električnom energijom opslužuje plovilo jača od centrale koja je tada opskrbljivala cijeli Beograd!”. Putovao je prvim razredom, salon broda ličio je na katedralu. Mada otočanin, uplašio se kao nikada u životu kada se brod na Atlantiku zaljuljao. Amerika je Lončara, kao i mnoge, fascinirala. Od te plovidbe do danas, bezbrojnih putovanja oko svijeta, prošlo je šest desetljeća.

Cijelo to vrijeme Budimir Lončar traje kao diplomat. Rijetki su profesionalci koji prežive nestanak diplomacija koje su stvarali od samog početka, koji još desetljećima nakon toga uspješno djeluju i utječu na međunarodna zbivanja, koji su poželjni sugovornici različitih krugova. U diplomatskoj službi Titove Jugoslavije, Ujedinjenih nacija, a onda i Hrvatske, Lončar je prošao sve diplomatske stupnjeve. Savezni sekretar za vanjske poslove postao je 1988. godine. “To je dobro, on će biti najbolji ministar, naravno poslije mene”, komentirao je imenovanje Koča Popović, čovjek koji je Lončareve sposobnosti, prije svega za analitiku i “otkrio”. Tijekom povijesnog dolaska u SAD još u uniformi načelnika Generalštaba, Lončar je Popovića pratio. Nije vodio bilješke tijekom sastanaka, a sutradan ujutro izvještaji bi bili spremni na generalovom stolu. Koča se čudio, tada uređaja za snimanje, poglavito ne malenih, nije bilo.

Malo se koncentriram, rekao je Lončar, kojeg je po povratku u Beograd Popović izabrao za specijalnog savjetnika i postavio na čelo analize i planiranja. Upravo je sposobnost jasnog izlaganja, zaokruženih misli, povezivanja zbivanja, obaviještenost, hrabrost u iznošenju stavova, blagost i čvrstoća, suzdržanost, ali i mediteranski šarm, ono što je, očito, prepoznato kod mnogih koji su trebali i trebaju njegove usluge.

Nikad član Centralnog komiteta, profesionalac u ministarstvu gdje su svi šefovi diplomacije dolazili iz politike, Hrvat, u vrijeme kada je bilo mnoštvo drugih koji su aplicirali na mjesto šefa diplomacije i govorili da je na njihovim republikama red, Lončar je bio posljednji šef jugoslavenske diplomacije. Prijatelj s nizom svjetskih državnika, jedini je živući službeni sudionik Prve konferencije Pokreta nesvrstanih zemalja 1961., osoba koja je sudjelovala na svim sastancima od tada do danas, s izuzetkom Alžira 1973. godine. Multilaterala je bila njegovo područje u Saveznom sekretarijatu, Pokret nesvrstanih posebna briga. Kao “Mr. Non-aligned” poznat je među brojnim državnicima i danas. Ovisno o rangu kojeg su imali kad su se upoznali, Lončar je za mnoge još uvijek “Mr. Chairman”, s obzirom da je od 1989. predsjedavao Pokretom ili “Mr. Secretary”. Tako su ga oslovljavali i kada je među zemljama koje su Hrvatsku izglasale za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti, lobirao na sastancima zemalja Islamske konferencije, Afričke Unije, Pokreta nesvrstanih zemalja.

Razgovor povodom pedeset godina Pokreta nesvrstanih, važnosti prve konferencije u Beogradu, vođen je za Up & Underground. Jedino je prisjećanje o Šestoj konferenciji u Havani 1979. nastalo nešto ranije, tijekom ljetovanja u Preku na Ugljanu u kolovozu 2006. godine.

Naravno da postoji klasna borba, no moja klasa, klasa bogatih, vodi rat i mi pobjeđujemo.
– Warren Buffett, “Mudrac iz Omahe”

Kad su kreatori politika i stručni ekonomisti toliko olako nesvjesni sklonosti kapitalizma krizama, kad toliko veselo ignoriraju znakove upozorenja koji se množe oko njih, a godine hirovitosti i meteža nazivaju “velikim smirivanjem”, onda se ljudima s Main Streeta može oprostiti na manjku razumijevanja oko toga što ih je snašlo kad je došla kriza, i manjku povjerenja u stručna objašnjenja koja su ponudili. Sad kad su ekonomisti priznali da ne razumiju “sistemske rizike” inherentne kapitalizmu slobodnog tržišta, još uvijek nemaju ideje što su oni i što s njima. Bivši glavni ekonomist Međunarodnog monetarnog fonda kaže: “Nešto maglovito znamo o tome što je sistemski rizik i koji faktori bi mogli biti povezani s njim. No tvrditi da je to razvijena znanost u ovoj točki znači preuveličavati činjenice.” U formalnom radu objavljenom u ljeto 2010., MMF je opisao studiju sistemskih rizika “u začetku”. U marksističkoj teoriji (suprotstavljenoj kratkovidnim neoklasičnim ili financijskim ekonomskim teorijama), “sistemski rizici” spadaju u fundamentalne kontradikcije akumulacije kapitala. MMF bi si uštedio mnogo truda kad bi ih proučio. U ovoj sam knjizi pokušao najjasnije što mogu rasvjetliti razloge sklonosti kapitala krizama, ulogu krize (poput ove kroz koju još uvijek prolazimo) u reprodukciji kapitalizma i dugoročnih sistemskih rizika koje kapital postavlja životu na planeti.

Zaključio sam da kapital nikad ne rješava svoju tendenciju krizama, samo je pomiče. To čini na dvostruki način, iz jednog dijela svijeta u drugi i od jedne vrste problema u drugu. Tako je kriza koja je prvenstveno izbila na tržištu nekretnina juga i jugozapada SAD-a (paralelno i u Ujedinjenom Kraljevstvu, Irskoj i Španjolskoj) utjecala na financijska tržišta u New Yorku i Londonu prije no što je “prešla u globalnu” i zaprijetila globalnoj trgovini gotovo posvuda (nakon islandskih banki, Dubai Worlda, latvijskog bankrota, katastrofe kalifornijskog proračuna i grčke i irske dužničke krize). Postoje nacionalni bankarski sustavi, poput onih u Irskoj, Portugalu i Španjolskoj, koji trebaju daljnja jamstva zbog velikog broja zamrznute imovine koji su ostavili tržišni procvati fiktivnih posjeda prethodeći krizi. Čini se da je globalni financijski sustav stabiliziran krpanjima vladinih intervencija. Kao posljedica toga, težište krize okrenulo se od banaka prema državnom dugu. U Sjevernoj Americi i Europi na povećani državni dug odgovor je bio predlaganje i implementiranje drakonskih mjera štednje – smanjivanja duga rezanjem državnih službi čime se ugrožava javna dobrobit.

Međutim, u nekim je dijelovima svijeta kriza odavno prošla. Čak je i u SAD-u statistički prestanak recesije objavljen u lipnju 2009. Ako Brazil, Argentinu, Indiju i Australiju pitamo o “ekonomskoj krizi” odgovor će biti “Koja kriza? To je vaš problem, ne naš.” Geografska kratkovidnost je, naravno, vrlo raširena. Dok su mnogi iz zapadne Europe i Sjeverne Amerike velikodušno darivali žrtve tsunamija koji je poharao obale Indijskog oceana u prosincu 2004., nisu obraćali pažnju na petnaest milijuna Indonežana koji su izgubili posao u ekonomskom kolapsu 1997/98. ili na ogroman porast nezaposlenosti koji je snašao Argentinu u vrijeme krize 2001/02. To su bile njihove ekonomske krize i krivnja je bila njihova, ne naša.

Pod “voljom naroda” mislim na promišljen, emancipacijski i uključiv proces kolektivnog samo- određenja. Poput svake druge volje, izvršavanje volje naroda svojevoljno je i autonomno pitanje stvarne slobode; kao i svaki drugi oblik kolektivne akcije, ono uključuje udruživanje i organizaciju. Noviji primjeri tipa narodne volje koju imam na umu uključuju nastojanje, sabrano oko južnoafričke Ujedinjene demokratske fronte, da se zbaci apartheid utemeljen na kulturi i rasi, ili mobilizaciju haićanske stranke Lavalas kako bi se suprotstavilo apartheidu utemeljenom na povlasticama i klasi. Uvjetovane specifičnim strateškim ograničenjima koja strukturiraju određenu situaciju, takve mobilizacije stavljaju na kušnju istinu izraženu u starom klišeu: “gdje ima volje, ima i načina”. Ili, da prilagodimo manje prozaičnu frazu Antonia Machada, koju je kao moto preuzeo Paulo Freire, one smatraju kako “ne postoji put, put stvaramo hodajući.”01Reći kako put stvaramo hodajući znači suprotstaviti se moći povijesnog, kulturalnog ili društveno-ekonomskog terena kako bismo utvrdili naš put. To znači inzistirati da je u oslobodilačkom političkom tijeku događaja “u prvom redu odlučujuća” volja naroda da odredi, kroz teren koji se pred njima ispriječio, tijek svoje vlastite povijesti. To znači dati prednost odlučnoj volji naroda da zauzme i zadrži svoje mjesto kao “tvorca i sudionika svoje vlastite drame”02 nad složenošću terena i modelom znanja i vlasti koji upravlja njoj “prilagođenim” ponašanjem.

Reći da svoj put stvaramo hodajući ne znači, međutim, pretvarati se kako izmišljamo tlo kojim hodamo. To ne znači pretpostaviti da volja iznenada ili ex nihilo stvara samu sebe i uvjete svojeg izvršavanja. To ne znači pretpostaviti da “stvarni pokret koji dokida postojeće stanje stvari” nastavlja kroz prazan ili neodređen prostor. To ne znači ne obazirati se na prepreke ili povoljne prilike koje karakteriziraju određeni teren, ili poreći njihovu sposobnost da utječu na utiranje puta. Umjesto toga, to znači prisjetiti se, prema Sartreu, da se prepreke doimaju takvima zbog namjere njihova zaobilaženja. To znači pamtiti, prema Marxu, da mi sami stvaramo svoju povijest, bez biranja okolnosti njezina stvaranja. To znači shvatiti teren i put posredstvom dijalektike koja se, spajajući objektivne i subjektivne oblike nastojanja, orijentira kroz prvenstvo potonjega.

Potvrda takvog relacijskog prvenstva upućuje na ono što bi se moglo nazvati “dijalektičkim voluntarizmom”. Dijalektički voluntarist pretpostavlja da je kolektivno samo-određenje – u većoj mjeri nego je to procjena onoga što se čini izvedivim ili prikladnim – načelo koje pokreće političku akciju. Dijalektički voluntaristi imaju povjerenja u volju naroda do te mjere da svaki od dotičnih pojmova promišljaju kroz onaj drugi: “volju” kroz udruživanje, promišljanje i nastojanje, a “narod” kroz izvršavanje kolektivnog htijenja.

Teza da je s marksizmom gotovo bila bi melem za uši marksista u cijelom svijetu. Mogli bi prekinuti prosvjede i marševe, vratiti se u krilo svojih ožalošćenih obitelji i uživati u večeri provedenoj kod kuće umjesto na još jednom dosadnom i zamornom sastanku. Marksisti ne žele ništa drugo doli prestati biti marksisti. U tom kontekstu, biti marksist nije isto što i biti budist ili milijarder; to je srodnije zvanju liječnika. Liječnici su perverzna, izopačena stvorenja koja si ukidaju posao time što liječe pacijente koji ih onda više ne trebaju. Slično tome, zadatak političkih radikala jest doći do točke u kojoj više neće biti potrebni, s obzirom da će njihovi ciljevi biti ispunjeni. Oni će tada biti slobodni dati ostavku, spaliti postere Che Guevare, ponovno uzeti u ruke davno odbačeno violončelo i razgovarati o nečem mnogo zanimljivijem od azijskog načina proizvodnje. Ako za dvadesetak godina još uvijek bude bilo marksista ili feministica, bit će to tužna budućnost. Marksizam je trebao biti privremen pokret, zbog čega svatko tko ulaže cijeli svoj identitet u njega promašuje smisao. Čitava je poenta marksizma u tome da postoji život nakon marksizma.

Postoji samo jedan problem s ovom inače očaravajućom vizijom. Marksizam je kritika kapitalizma – najdublja, najoštrija, najobuhvatnija kritika takve vrste koja je ikad postojala. To je također i jedina takva kritika koja je preobrazila velik dio planeta. Iz toga slijedi da je, sve dok je kapitalizam i dalje prisutan, također prisutan i marksizam. Jedino odbacujući svojeg protivnika on može odbaciti i samoga sebe. A kako sada izgleda, kapitalizam se čini živahnijim nego ikad.

Većina suvremenih kritičara marksizma ne osporavaju ovu tezu. Umjesto toga, oni tvrde kako se sustav promijenio do granica neprepoznatljivosti od Marxova vremena te da zbog toga njegove ideje više nisu relevantne. Prije nego što ovu tvrdnju malo detaljnije razmotrimo, treba spomenuti da je sam Marx bio savršeno svjestan vječno promjenjive naravi sustava protiv kojeg je govorio. Upravo marksizmu dugujemo koncept različitih historijskih oblika kapitala: trgovačkog, poljoprivrednog, industrijskog, monopolskog, financijskog, imperijalnog itd. Dakle, zbog čega bi činjenica da se posljednjih desetljeća promijenilo obličje kapitalizma diskreditiralo teoriju koja promjenu shvaća kao svoju navlastitu bit? Osim toga, sam Marx je predvidio raspad radničke klase i ogromno povećanje bijelih ovratnika. Tome ćemo se posvetiti malo kasnije. On je također predvidio tzv. globalizaciju – neobično za čovjeka čiju se misao doživljava kao arhaičnu. No možda je upravo Marxova “arhaična” odlika ono što ga danas čini relevantnim. Oni koji ga optužuju da je zastario perjanice su kapitalizma koji se ubrzano okreće prema starim viktorijanskim oblicima nejednakosti.

Godine 1976. velik dio ljudi sa Zapada smatrao je da marksizam ima o čemu raspravljati. Već od 1986. mnogi od njih više to nisu smatrali. Što se točno dogodilo u međuvremenu? Jesu li ti ljudi jednostavno zakopani ispod gomile žutokljunaca? Je li marksistička teorija razotkrivena kao lažna nekim uznemirujućim novim istraživanjima? Jesmo li posrnuli pred davno zagubljenim Marxovim rukopisom u kojem on priznaje kako je sve to bila samo šala? Nismo tek sada otkrili, na naše veliko žaljenje, da je Marx bio kapitalistički plaćenik; znali smo to oduvijek. Bez tvrtke Ermen & Engels u Salfordu koju je posjedovao Engelsov otac, proizvođač tekstila, kronično siromašan Marx možda ne bi mogao dovoljno dugo poživjeti da napiše tekstove protiv proizvođačâ tekstila.

Od samih početaka etnografski dokumentarni film nastojao je znanstveno opravdati svoje mjesto unutar antropologije, ali i filmologije. Njegov jasan status unutar obe discipline poljuljan je činjenicom da etnografski film ujedinjuje umjetnički i znanstveni iskaz te se istovremeno mora pokoravati zahtjevima društvene znanosti (antropologije) i umjetnosti (filma). Kao sredstvo znanstvenog istraživanja teži objektivnosti i istinitosti, ali također nastoji uskladiti znanstveni diskurs s konvencijama filmskog jezika. Etnografski film je prvotno služio kao vizualni dodatak pisanom tekstu koji je, zajedno s fotografijom, trebao učvrstiti ili dokazati postavljene teze u etnografskim istraživanjima. Gotovo da ni ne postoje antropolozi koji su se koristili isključivo filmom i fotografijom u svojim istraživanjima. Audiovizualni materijali bili su garancija objektivnosti. Stoga nije pogrešno tvrditi da se počeci etnografskog filma vežu prvenstveno za antropologiju, a ne za povijest filma. Pri tom vrijedi izuzeti rijetke i sporadične individualne pokušaje vizualnog zapisa susreta s Drugim kao što su Flahertyevi filmovi (npr. Nanook sa Sjevera / Nanook of the North, 1922.) ili fotografije američkog fotografa Edwarda S. Curtisa.

Nekolicina antropologa pokušala je utvrditi i definirati osnovne principe i ciljeve vizualne antropologije kako bi opravdali “znanstvenost” etnografskog filma (Ruby, 1975.; Heider, 1982.; Fuchs, 1988.). Prvi i najvažniji problem pri definiciji etnografskog filma bio je odrediti koji se filmovi po svom sadržaju mogu klasificirati kao etnografski. Prikaz nezapadnjačkih zajednica nužno ne podrazumijeva da je određeni filmski tekst etnografski. Ono što film ili pisani tekst čini etnografskim, smatraju Ruby (1980.) i Heider (1982.), jesu metoda, tehnika i jasni istraživački kriteriji. Jedna od temeljnih pretpostavki nužna za osamostavljivanje etnografskog filma spram antropologije bila je postojanje zasebnog filmskog jezika prilagođenog potrebama ove podvrste dokumentarnog filma. U protivnom, tradicionalni etnografski, pretežno dokumentarni, filmovi bili su osuđeni na status komplementarnog materijala. Jay Ruby01 smatra da je glavni problem etnografskog filma taj što etno-sineasti još uvijek nisu razvili specifičan etno-filmski jezik. U svojim kasnijim djelima Ruby i Heider02 inzistiraju na tvrdokornoj etnografiji, koja podrazumijeva poštivanje niza pravila pri stvaranju etnografskog filma, smatrajući da jasne “znanstvene” odrednice jamče potpunu transparentnost i izjednačavaju audiovizualni i pisani etnografski tekst, što bi trebalo rezultirati jednakom evaluacijom obje vrste dokumenata na akademskoj razini.

Filmska i znanstvena tendencija u opreci su od samih početaka etnografskog filma. Antropologija, kao logocentrična znanost, s nepovjerenjem je gledala na film kao medij u kojem prevladava subjektivan diskurs redatelja, što se kosilo s principima egzaktnog znanstvenog izlaganja. Stoga ne čudi da je tradicionalni etnografski dokumentarni film preferirao distancirani pristup prema Drugome te je pretpostavljao postojanje redatelja/ antropologa koji je mogao “objektivno” i s distance prikazati i analizirati promatrane zajednice (npr. filmovi Margaret Mead i Gregory Batesona: Prvi dani u životu djeteta u Novoj Gvineji / First Days in the Life of a New Guinea Baby, 1988.; Prve godine Karbinog života: studija o djetinjstvu u Baliju / Karba’s First Years: a Study of Balinese Childhood, 1952.). Ono što je jasno razlikovalo ovaj znanstveno- dokumentaristički filmski prikaz od ostalih podvrsta dokumentarnog filma je postojanje “znanstveno utemeljenog” glasa komentara. Pozitivistička vizualna antropologija zasnivala se na pretpostavci da antropolog mora biti u stanju prikazati svijet očima Drugoga, pri čemu se objektivnost njegovog iskaza nije dovodila u pitanje. Antropolog je služio kao posrednik između “nas” i “njih”, tj. između zapadne kulture i Drugoga. Zadaća antropologa bila je da što vjernije “prevede” i približi drugačije kulture u terminima sličnima zapadnjačkoj kulturi.

Socijal-demokrati: znaju li oni uopće koji im je cilj? Imaju li predodžbu “dobroga društva” za koje se vrijedi boriti? Sumnjam. Vjerujem da nemaju. U svakom slučaju, barem ne u dijelu svijeta koji mi nastanjujemo. Kancelar Schröder javno je nišanio na ostavštinu i Tonyja Blaira i Gordona Browna govoreći, pred dosta godina, kako ne postoji kapitalistička i socijalistička ekonomija, samo dobra i loša… Već duže vremena, najmanje trideset-četrdeset godina, politika socijalno-demokratskih stranaka artikulira se, godinu za godinom neoliberalne vladavine, kroz načelo “što god da ti (desni centru) činiš, mi (lijevi centar) možemo učiniti bolje”. Ponekad, iako ne baš ni prečesto, ova ili ona posebice pretjerana i arogantna inicijativa koju poduzmu vladajući proizvede grižnju stare socijalističke savjesti i u tim trenutcima, povremeno i bez velike buke, zahtijeva se malo više sućuti te nešto duže uže za spasavanje “za one kojima je to najpotrebnije” ili pak “ublažavanje udarca” za one “koje to najviše pogađa” – no ne prije, budimo sigurni, nego što se dotične poteze stavilo na test očekivane izborne popularnosti – često posuđujući i fraze iz rječnika “druge strane”.

Ovo stanje stvari ima svoj uzrok: socijalna demokracija izgubila je svoje vlastito zasebno biračko tijelo – svoje društvene utvrde i bedeme, ograđene prostore koje nastanjuje narod – žrtva napada političkih/ekonomskih djelovanja, čekajući/čeznući da ih se preobrazi ili da se posve sâmi izdignu iz zbirke žrtava u integrirani kolektivni subjekt interesa, političkog programa i političke djelatnosti.

Ukratko, sve što preostane (barem u našem dijelu svijeta) od eksploatirane industrijske radničke klase koja se bori za obranu od pretrpljenih nepravdi skupilo se na marginalni položaj u zapadnjačkim društvima, ponavljajući put kojim je stoljeće ranije prošla poljoprivredna radna snaga. Kao što je nedavno upozorio Vladislav Inozemtsev u svojoj dalekovidnoj i opsežnoj studiji, najjasnije i najspektakularnije društvene nejednakosti, karakteristične za suvremena zapadna društva, više nisu između kapitala i rada, a najsablažnjivije ogromna bogatstva više nisu plodovi eksploatacije rada tvorničkog tipa. Obrana siromašnih tako je ogoljena od razrađene teoretske građevine koju je Marx izgradio u svojoj analizi kapitalističke industrije e da bi podržala socijalno-demokratsku praksu. Obrana siromašnih nije isto što i obrana radničke klase (kojoj su pokrali višak vrijednosti).