Naravno da postoji klasna borba, no moja klasa, klasa bogatih, vodi rat i mi pobjeđujemo.
– Warren Buffett, “Mudrac iz Omahe”
Kad su kreatori politika i stručni ekonomisti toliko olako nesvjesni sklonosti kapitalizma krizama, kad toliko veselo ignoriraju znakove upozorenja koji se množe oko njih, a godine hirovitosti i meteža nazivaju “velikim smirivanjem”, onda se ljudima s Main Streeta može oprostiti na manjku razumijevanja oko toga što ih je snašlo kad je došla kriza, i manjku povjerenja u stručna objašnjenja koja su ponudili. Sad kad su ekonomisti priznali da ne razumiju “sistemske rizike” inherentne kapitalizmu slobodnog tržišta, još uvijek nemaju ideje što su oni i što s njima. Bivši glavni ekonomist Međunarodnog monetarnog fonda kaže: “Nešto maglovito znamo o tome što je sistemski rizik i koji faktori bi mogli biti povezani s njim. No tvrditi da je to razvijena znanost u ovoj točki znači preuveličavati činjenice.” U formalnom radu objavljenom u ljeto 2010., MMF je opisao studiju sistemskih rizika “u začetku”. U marksističkoj teoriji (suprotstavljenoj kratkovidnim neoklasičnim ili financijskim ekonomskim teorijama), “sistemski rizici” spadaju u fundamentalne kontradikcije akumulacije kapitala. MMF bi si uštedio mnogo truda kad bi ih proučio. U ovoj sam knjizi pokušao najjasnije što mogu rasvjetliti razloge sklonosti kapitala krizama, ulogu krize (poput ove kroz koju još uvijek prolazimo) u reprodukciji kapitalizma i dugoročnih sistemskih rizika koje kapital postavlja životu na planeti.
Zaključio sam da kapital nikad ne rješava svoju tendenciju krizama, samo je pomiče. To čini na dvostruki način, iz jednog dijela svijeta u drugi i od jedne vrste problema u drugu. Tako je kriza koja je prvenstveno izbila na tržištu nekretnina juga i jugozapada SAD-a (paralelno i u Ujedinjenom Kraljevstvu, Irskoj i Španjolskoj) utjecala na financijska tržišta u New Yorku i Londonu prije no što je “prešla u globalnu” i zaprijetila globalnoj trgovini gotovo posvuda (nakon islandskih banki, Dubai Worlda, latvijskog bankrota, katastrofe kalifornijskog proračuna i grčke i irske dužničke krize). Postoje nacionalni bankarski sustavi, poput onih u Irskoj, Portugalu i Španjolskoj, koji trebaju daljnja jamstva zbog velikog broja zamrznute imovine koji su ostavili tržišni procvati fiktivnih posjeda prethodeći krizi. Čini se da je globalni financijski sustav stabiliziran krpanjima vladinih intervencija. Kao posljedica toga, težište krize okrenulo se od banaka prema državnom dugu. U Sjevernoj Americi i Europi na povećani državni dug odgovor je bio predlaganje i implementiranje drakonskih mjera štednje – smanjivanja duga rezanjem državnih službi čime se ugrožava javna dobrobit.
Međutim, u nekim je dijelovima svijeta kriza odavno prošla. Čak je i u SAD-u statistički prestanak recesije objavljen u lipnju 2009. Ako Brazil, Argentinu, Indiju i Australiju pitamo o “ekonomskoj krizi” odgovor će biti “Koja kriza? To je vaš problem, ne naš.” Geografska kratkovidnost je, naravno, vrlo raširena. Dok su mnogi iz zapadne Europe i Sjeverne Amerike velikodušno darivali žrtve tsunamija koji je poharao obale Indijskog oceana u prosincu 2004., nisu obraćali pažnju na petnaest milijuna Indonežana koji su izgubili posao u ekonomskom kolapsu 1997/98. ili na ogroman porast nezaposlenosti koji je snašao Argentinu u vrijeme krize 2001/02. To su bile njihove ekonomske krize i krivnja je bila njihova, ne naša.