Mi dekadentni imamo tanke živce. Sve ili skoro sve nas ozljeđuje, a ostalo je samo uzrok vjerojatne iritacije. Zato se osiguravamo da nas se nikad ništa ne dotakne. Podnosimo sve manje i manje, danas već nanometarske, doze istine, radije im pretpostavljamo velike gutljaje protuotrova. Slike sreće, prave i isprobane senzacije, nježne riječi, glatke površine, poznati osjećaji i najintimnija intimnost, ukratko narkoza na kilogram, a prije svega: bez rata, prije svega bez rata. To se može izraziti da se cijeli ovaj amniotičko-preventivni kontekst svodi na žudnju za jednom pozitivnom antropologijom. Imamo potrebu da nam Se kaže što je “čovjek”, što smo “mi”, što nam je dozovoljeno htjeti i biti. Konačno, naše je doba fanatično po mnogim pitanjima, naročito po pitanju ČOVJEKA u kojem Se sublimira neporeciva očiglednost Blooma. Ova vladajuća antropologija nije pozitivna samo zbog ireničke, blago tupave i nježno katoličke koncepcije ljudske prirode. Ona je pozitivna ponajprije jer “Čovjeku” pripisuje svojstva, determinirane atribute i supstancijalne predikate. Upravo stoga čak i pesimistička anglosaksonska antropologija, sa svojom hipostazom interesa, potreba, sa svojim struggle for life, ima umirujuću ulogu jer još uvijek nudi pokoje praktično uvjerenje o biti čovjeka.
Ali mi drugi, mi koji se odbijamo nagoditi za bilo kakvu vrstu udobnosti, mi koji svakako imamo krhke živce, ali i namjeru da ih učinimo sve otpornijima, sve čvršćima, nama treba nešto sasvim drugo. Treba nam radikalno negativna antropologija, trebamo nekoliko apstrakcija koje su upravo dovoljno prazne, upravo dovoljno prozirne da spriječe naše uobičajene predrasude, potrebna nam je fizika koja čuva za svako biće njegovu dispoziciju za čudo. Koncepti koji probijaju led da se dosegne, potakne iskustvo. Omogućuju nam da se nosimo s njim.
Ne postoji ništa što možemo reći o ljudima, to jest o njihovoj koegzistenciji, što ne bi izravno služilo kao sredstvo za smirenje. Nemogućnost da predvidimo išta o ovoj neumoljivoj slobodi nagoni nas da je označimo nedefiniranim terminom, praznom riječju, kojom Se ima naviku imenovati ono što Se uopće ne razumije, jer Se ne želi razumijeti, razumijeti da svijet ne može bez nas. Termin je građanski rat. Potez je taktički: radi se o tom da preventivno ponovno prisvojimo termin kojim će naša djelovanja biti nužno pokrivena.