Pogled iz krize na komunizam i sfrj
Pakao živućih nije nešto što će biti: ako postoji, onda je već ovdje, onda je to pakao koji svakoga dana nastanjujemo, koji tvorimo bivajući zajedno. Dva su načina da izbjegnemo patnju. Prvi mnogima polazi za rukom: prihvatiti pakao, sroditi se s njime do te mjere da ga više i ne opažamo. Drugi je smion, iziskuje stalnu budnost i učenje: tražiti i znati prepoznati tko i što usred pakla nije pakao, i omogućiti mu da traje, dati mu prostora.
Italo Calvino, Nevidljivi gradovi, Ceres, Zagreb 1998., str. 141-42.
Za Darka Suvina moglo bi se reći da ponovo nije stranac u vlastitoj kući. I to je dobra vijest. Ovaj ugledni znanstvenik, svojedobni dobrovoljni migrant iz Zagreba davne 1967. g., do umirovljenja 1999. predavač engleske i komparativne književnosti na Univerzitetu McGill u kanadskom Montrealu,
a sada stanovnik grada Lucca u talijanskoj Toskani, otišavši stjecajem okolnosti iz naše sredine kao već ugledni teatrolog, stekao je svjetsko priznanje i prepoznatljivost, kako svojim studijama o njemačkom dramatičaru Bertoltu Brechtu, tako i izučavanjem znanstvene fantastike.
Naime, u Jugoslaviji je, kako Suvin i piše u bilješci uz svoju knjigu Uvod u Brechta (Zagreb, 1970.), ovaj dramatičar bio poznat i cijenjen već među predratnom komunističkom ljevicom, a nakon Drugog rata prevodili su ga i o njemu pisali između ostalih Ina Jun Broda, Ivan Ivanji, Oto Bihalji-Merin i Viktor Žmegač. Da bi vrhunac bavljenja ovom tematikom i interesa za nju u nas bio dosegnut Suvinovim radovima, te njegovim izborom iz Brechtova teorijskog opusa, knjigom Dijalektika u teatru (Beograd, 1966. i 1979.).
Znanstvenom fantastikom intenzivno se bavio već u 60-ima, npr. u studiji Naučna fantastika i utopizam, objavljenoj u tada utjecajnom časopisu Umjetnost riječi (Zagreb, 1963.). Svoj interes razvija u nizu tekstova na teme Lukijanove ironije, Bellamyja i anticipacije, Cyranoa i planetarnoga romana, Bacona i tehničke utopije itd. Razmatranja o utopizmu mladog Krleže objavio je u časopisima Republika i Delo 1963. g. Sastavivši svojevrsnu hrestomatiju, po vlastitoj klasifikaciji shvaćenih SF tekstova, naslovljenu Od Lukijana do Lunjika (Zagreb, 1965.), poziva se na srodnost s mišljenjem tople struje marksizma i najviše Ernsta Blocha, kako ga je ovaj izrazio u svojoj centralnoj trotomnoj knjizi Princip nada.
Preselivši na montrealski McGill univerzitet ubrzo postaje i urednikom časopisa Science Fiction Studies (1973. -1981.). Izdaje zapažene knjige, npr. Victorian Science Fiction in the UK: The Discourses of Knowledge and Power (1983.), To Brecht and Beyond (1984.), I Positions and Presuppositions in Science Fiction (1988.). Najviše odjeka postiže knjigom Metamorphoses of Science Fiction (1979.). U svojim knjigama, npr. Archaeologies of the Future, svjetski poznati američki marksistički književni i kulturni kritičar i teoretičar Fredric Jameson oslanja se na Darkove koncepcije utopijskih žanrova, kao podvrsta najšire zasnovane forme naučne fantastike (science fictiona). U 1980-ima i 90-ima pohađao je često Japan i objavio o japanskom teatru i poeziji knjigu Lessons of Japan (Montreal, 1996.).
